53. Balenciaga couture kolekcija je dosadna, repetitivna i pokradena

Opet je stiglo to doba godine. Cijeli svijet mode hrli nazad u svoj rodni grad, Pariz, gdje ima priliku vidjeti najbolje od najboljih kolekcija kuća koje se mogu (i smiju, sukladno francuskim zakonima) pohvaliti sufiksom haute couture. Balenciaga je jedna od onih modnih kuća koja je svojedobno promijenila tijek i pejzaž čitave modne industrije, a osnivača Cristobala su Coco Chanel i Christian Dior nazivali ‘majstorom svih njih’. Kao što znamo, tri ugla kuće od izuzetne povijesne važnosti trenutno drži Demna (Gvasalia) koji je još od 2015. njenu estetiku u potpunosti okrenuo naglavačke.

Demnina estetika koju je začeo u Maison Margieli i izoštrio u vlastitom brendu Vetements je nakon vrlo javnog i dugotrajnog skandala oko određene modne kampanje prije dvije godine udarila u zid i došla do svog krajnjeg zasićenja. Nova kolekcija visoke mode, 53. ikada za Balenciagu, je još jedan dokaz u nizu. Ne, ovo neće biti kritika njegove hype-hungry estetike i nerijetko plitkog kapaciteta za estetsku kritiku trenutnog kapitalističkog društva, dvije stvari koje su osvojile veliki dio modne publike, kupaca i kritičara. Neće to biti ni kritika na pojavu majica, trenirki i nogometnih dresova u couture kolekciji, jer to je u njegovom slučaju odavno izgubilo šok ili wow faktor. Bit će to žaljenje nad izdanim obećanjem modne revolucije, nečim što i dalje nije uspio emulirati iz života samog osnivača kuće za koju radi.

Mnogi obožavatelji i apologisti brenda su istaknuli kako je Demna trenutno jedini na couture sceni koji se i dalje inspirira underground i alternativnom scenom koju uspješno dovodi pred oči uštogljenog klijenta visoke mode. Takve tvrdnje su prije svega daleko od istine, jer subverzivnost i nekonvencionalnost u visokoj modi postoji još od prvih kolekcija Jeana Paula Gaultiera, Viktora & Rolfa, pa čak i u slučaju Pierpaolovog Valentina koji je prošle godine predstavio kolekciju inspiriranu clubkid pokretom i noćnim životom Pariza. Pogotovo kada subverzivne i supkulturalne element ove kolekcije možemo pronaći jedino u obliku couture majica s gotičkim printom (doduše, ručno oslikane) ili dresom sa specifičnim Balenciaga rukavima, potrebe za dubljom raspravom ni nema. Gotovo fetišistički elementi ove kolekcije se mogu u puno boljem obliku, iz vizualne i konceptualne perspektive, pronaći i u raznim drugim brendovima visoke i pret-a-porter mode.

Kolekcija poput ove će se pronaći, prije svega, u radu posrnulog dizajnera Miguela Adrovera koji je svojedobno itekako uspio prodrmati svijet (visoke) mode. Kolažirani lookovi, sastavljeni od naizgled upcycled traperica, sportskih hlača, nogometnih dresova i slično izgleda identično kao i Adroverov rad sa kraja devedesetih, kao i balska haljina od spojenih Balenciaga jakni. Dok Adrover nije ni prvi ni posljednji dizajner u povijesti koji je koristio ove metode, jer dekonstrukcijom i rekonstrukcijom su se od svojih samih početaka bavili i Rei Kawakubo, Yohji Yamamoto i Margiela, Demnini komadi prikazani u dotičnoj kolekciji izgledaju doslovno kao kopije Adroverovog rada. Ne hommage, kopije. Ovo nije situacije gdje su se Chanel i Saint Laurent kratko svađali početkom 2021., kada je Saint Laurent prikazao romantičnu i senzualnu kolekciju izvedenu u tvidu koji je granično podsjećao na neke Chanel komade. Demna je doslovno preuzeo njegov rad, do te mjere da je sam Miguel Adrover jutros na Instagramu izrazio svoje nezadovoljstvo i optužio Demnu za plagiranje.

No maknemo li se i od toga pri promatranju ove kolekcije, jedini zaključak koji možemo izvući je to da se Demna nalazi u estetskom kavezu kojeg je sam sastavio i greškom ostao u njemu. Demna je zarobljen u estetici koja je do prije dvije godine savršeno funkcionirala, no najveća razlika je ta da se Demna prije s tom istom estetikom usudio eksperimentirati, kritizirati, komentirati, provocirati. Poprimala je razne oblike, provokativne, pune duha i ljutnje na trenutno ljudsko iskustvo pretočene u odjeću. Kada se sve to jučer svelo na posljednji, 39. look u kolekciji koji je oko manekenke omotan na licu mjesta, koji postoji samo u tom jednom trenutku i nikada više kao već bezbroj puta prožvakan komentar na efemernost modne industrije - entuzijazam ili intelektualni apetit bilo kojeg gledatelja se rasplinuo u roku stotinke.

U ovoj kolekciji nema ničega provokativnog ni intelektualno stimulirajućeg, a pomoći joj nema ni u kilometarskim opisima svih korištenih, inovativnih ili tradicionalnih couture metoda i bezbroj radnih sati ateljea potrebnih da bi se proizvela - majica. Visoka moda ne mora nužno izgledati konceptualno, nenosivo ili granično nemoguće kao Schiaparelli ili Viktor&Rolf. Visoka moda može biti i maestralno krojena, jednostavna silueta, kakve smo primjerice vidjeli sinoć u Jean Paul Gaultier kolekciji koju je za ovu sezonu dizajnirao Nicolas Di Felice. Nešto što je visoka moda postala u rukama Demne i njegovog tima je performativno pomicanje granica onoga što se može smatrati visokom modom. Moram priznati da je s 50. za Balenciagu i njegovom prvom couture kolekcijom koja je bila na sličnom, malo uzvišenijem tragu od ove, dobro počeo. Zaista je bilo potencijala za promjenu visoke mode iz korijena. Odnosno, tako mi se to barem tada učinilo.