Kako smo najavili u ljetnom broju našeg tiskanog izdanja, film Proslava, dugometražni prvijenac proslavljenog redatelja omiljenih reklama Brune Ankovića, došao je na festivale i oduševio kritiku, došao je u kina i oduševio publiku. Nas je na zagrebačkog premijeri oduševila mlada glumica Klara Fiolić, novo talentirano lice hrvatske glumačke scene koja u filmu igra glavnu junakinju te opore ali i lirske sage o obiteljima, transgeneracijskim odlukama i traumama. Uspjeli smo uhvatiti Klaru koja nam je ukratko ispričala koliko joj je ova uloga promijenila život i kako gluma nije jedini oblik umjetnosti u koji je apsolutno zaljubljena.
Što bi rekla nekome tko te tek upoznaje, tko je Klara Fiolić?
Moram priznati da mi je ovo pitanje dosta teško jer trenutačno i sama upoznajem neku novu verziju sebe, usudit ću se reći bolju i sretniju. No oduvijek je tu jedna mala zaigrana Klara koju se trudim držati na životu i pustiti ju da me vodi. Volim se našaliti i kako sam zapravo 'Klara, kao pekara i Fiolić, kao mesnice', ali ako bi se morala opisati jednom riječi onda bi to bilo – umjetnica. Prvenstveno glumica pa i glazbenica pod imenom Baby Babilon. Volim sve što čini umjetnost, a umjetnost je po meni apsolutno sve što nas okružuje, opipljivo i neopipljivo.
Možeš li nas malo provesti kroz svoj put, kako je započela tvoja ljubav prema glumi, pjevanju i općenito umjetnosti i stvaranju?
Odrasla sam u umjetničkoj obitelji pa sam oduvijek bila izložena kvalitetnoj glazbi, predstavama i filmovima. Prvo sam svirala klavir, uz to plesala balet pa krenula na dramsku grupu u ZKM kod moje 'druge mame' Jadranke Korde Krušlin, za koju se usudim reći da me usmjerila, omogućila mi da upoznam sebe, otkrijem što me ispunjava i na tome sam joj neizmjerno zahvalna. Vjerujem da nije bilo nje, nikad ne bi shvatila da to što se volim 'bacati na glavu' ima i svoje prednosti.
Film Proslava je izazvao valove na našoj, ali i svjetskoj glumačkoj sceni. Kako si doživjela sve veću medijsku pozornost i ulogu mlade zvijezde?
Moram priznati da mi je to sve i dalje jako čudno. Ne smatram se zvijezdom niti bih se voljela tako klasificirati. Jednostavno radim to što volim i uživam u tome! I naravno da mi je ekstremno drago ako i kad ljudi to prepoznaju.
Je li bilo teško emocionalno uroniti u priču smještenu u tako težak povijesni trenutak?
Naravno, ali imali smo zaista sjajnu pripremu i možda nešto drugačiji tip proba. Proveli smo dosta vremena u samoj Lici i oko pola godine radili na i upoznavali dijalekt koji je jako specifičan. I kada si okružen tim predivnim krajolikom, koji je isto toliko grub i oštar koliko je i lijep, nekako sve prirodno dođe na svoje. Sve što radim želim i volim napraviti najbolje što mogu, ali sve je lakše kad imaš dobrog redatelja i dobrog partnera, a ja sam imala tu sreću da sam imala Brunu i Bernarda.
Kako je izgledala suradnja s redateljem Brunom Ankovićem? Je li vam davao mnogo slobode u interpretaciji lika?
Nadovezala bi se na prijašnji odgovor i rekla kako je Bruno apsolutno predivan čovjek i još divniji redatelj. Jednostavno nemam riječi kojima bi mu dovoljno zahvalila na prilici i suradnji i što sam prvu veću ulogu ostvarila baš u njegovoj režiji. Sigurno da nam je olakšao svojim uputama i savjetima, ali naravno da nam je dao i slobodu da udahnemo neki svoj štih samom liku. Moram spomenuti i Damira prema čijem je romanu i nastao film koji je također bio tu za sve što je trebalo pojasniti/razjasniti, i naravno i za dijalekt uz genijalnu Ines Carović koja je s nama radila na jeziku.
Film se od nedavno prikazuje u kinima. Kako misliš da će publika reagirati na Drenkin lik i kako bi ti voljela da je doživi?
Mislim da ću ovaj odgovor prepustiti svima koji su pogledali ili će tek pogledati film. Meni je Drenka lik za koji ću zauvijek biti vezana, jer mi je to, kao što sam ranije spomenula prva veća uloga, tako da je ja sigurno doživljavam na puno drugačiji način od gledatelja. I puno me naučila, kako čuvati svoju snagu i “trošiti” je kada je zaista potrebno.
Bila si na premijeri Međunarodnog filmskog festivala u Karlovym Varyma. Što ti je to iskustvo donijelo, i imaš li neki trenutak s festivala koji ćeš pamtiti cijeli život?
Osim što se moram pohvaliti da mi je donijelo novu ulogu, ispunilo me na jedan potpuno drugačiji način. Meni je to iskustvo, kako stalno ponavljam i dalje poprilično nestvarno. Kao i sama činjenica da je Geoffrey Rush gledao naš film. To su mi bila jedna od tri najljepša dana života u posljednjih nekoliko godina, ako ne i u svih mojih 25. Provesti dane i šetati gradom u kojem je moj najdraži redatelj Wes Anderson crpio inspiraciju za Grand Hotel Budapest i biti tamo ovakvom prigodom... Ma nemam riječi.
Kako uspijevaš balansirati glazbenu karijeru s glumačkim obavezama?
Balans je u mom rječniku jedna nepoznanica, ali zasad mi nekako uspijeva držati jedno i drugo pod kontrolom. I glazba i gluma me prate cijeli život i voljela bi im posvetiti podjednako pažnje, ali nije lako ako želiš na obje strane dati tisuću posto.
Imaš li glazbene uzore koji te inspiriraju?
Za glazbene uzore me često pitaju i nikada ne mogu izdvojiti samo par imena, teško je. Svi koji me imalo poznaju, znaju da je na prvom mjestu zauvijek jedna jedina Josipa Lisac, zatim neponovljiva Margita Stefanović, Beti Jurković i drugi.
Koji su najveći izazovi s kojima se mladi umjetnici danas suočavaju, bilo u kazalištu, filmu ili glazbi?
Uh, ima ih puno! Mislim da je jedan od većih nažalost to da nas za naše tržište ima “previše” i teško se izboriti za svoje mjesto u zemlji gdje svi nažalost znamo kako većinski stvari funkcioniraju, ali bitno je da si svoj i ne daš na sebe, barem ja tako gledam jer danas je nažalost scena pretrpana ljudima koji misle da sve dolazi preko noći, svi žele biti poznati, a nisu svjesni koliko truda, rada i odricanja je potrebno da dođeš do toga. Ne dolazi sve na srebrnom pladnju kad kažeš keks. Rad na sebi, preispitivanje sebe i svijeta oko sebe i rad, trud i rad.
Koji je najbolji savjet koji si dobila od kolega glumaca ili redatelja na početku karijere?
Bilo ih je dosta dobrih, ali ne bi izdvajala nikoga, jer svatko od njih mi je svojim savjetom pomogao u određenom trenutku i tada došao kao naručen. Ali jedan koji mi je jako dragi od nedavnih “Klaro, nemoj se nikad minjat!”
Kako zamišljaš svoju karijeru u idućih pet godina – više filmskih uloga, kazalište, možda i režija?
Iskreno, ne volim previše gledati unaprijed. Naravno da imam želje, ali trudim se biti ovdje i pustiti da se sve nekako posloži onako kako je već negdje zapisano. Dosad se nisam razočarala pa neka se tako i nastavi. Sretna sam i zadovoljna što sam sve do sada postigla svojim trudom i radom i vjerujem da će se plodovi istog nastavljati otvarati. Nisam komplicirana, što god mi narednih pet godina donese s guštom ću obgrliti.
