„Sviđa mi se ovo kako joj trake ostavljaju otiske“, kaže Ivana Mrčela, profesorica na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, gledajući kako nam Hana Grizelj okreće svoja prelijepa, elegantna, ali i sportska leđa supermodela, dok kreativni direktor priče Damir Begović i modna urednica Iva Gradišer vežu Ivanine kreacije po njezinu tijelu. Trake su ružičaste i na prvi pogled djeluju predivno, čak poželjno, no skrivaju rane, drže težinu očekivanja. Ivanina energija na snimanju je strpljiva, nenametljiva, ali čvrsta: savršeno mirnim okom promatra naše ideje, nadograđuje ih, usmjerava, sve kako bismo dobili savršenu fotografiju za njezinu ideju za cover priču.
Pleksiglas na našoj savršenoj Hani predstavlja sva očekivanja i sve pritiske društva na ženu danas. Svaka vijuga je promjena koju moramo napraviti da prilagodimo očekivanja. Kad je kasnije pitam koliko to često vidi prisutno, primjerice, u životima svojih mladih studentica, odgovara: „Nažalost, mislim da se velik postotak žena u životu morao suočiti s time, pa tako i moje studentice i ja. Na poslu, fakultetu, u školi, na cesti, kod kuće, u izlasku... Malo me straše razmišljanja okoline u kojoj živimo i, moram reći, mržnja prema ženama te uplitanja u teme koje su isključivo stvar odluke žena. Konstantno ‘savijanje’ žena, očekivanja kojima ih bombardira društvo, ukidanja prava, sve je to prikazano kroz savinuti pleksiglas koji se nalazi na Hani i koji je upakiran ispred roza pozadine. Sve to guši ženu, ne dopušta joj da bude ono što jest, da se određuje sama. Danas nam feminizam treba više nego ikada! Treba nam društvo jednakosti koje će shvatiti da žene nikome ništa ne duguju.“
Ivana na fakultetu predaje kreiranje odjeće, a njezin rad za Elle u sebi, osim kritike društva, sadrži i nešto od igre odijevanjem, što je očito njoj imanentno i neodvojivo od nje. „Moda me neopisivo veseli. Što sam starija, to je sve više shvaćam. Zanimljiva mi je njezina kompleksnost, tajnovitost, simbolika, konstantnost, njezina jačina.“ Profesorice, kolika je moć mode, pitam kroz šalu, ali zaista me zanima kako akademsko oko jedne umjetnice to vidi. „Različite smo i ta različitost nas čini zanimljivima i posebnima.
Nekim ženama moda nije važan segment života i odjeću percipiraju jedino kroz prizmu toga što obavija i štiti tijelo, dok je drugima to platforma za igru, izražavanje stavova, razmišljanja, eksperimentiranje, i tu moda ima svoju moć.
Naravno da je moda neverbalna komunikacija te prvi dojam prema osobi dobijemo upravo vizualno. U oba slučaja žena nije dužna opravdavati svoj izgled i odabir odjeće, što je, nažalost, u našem društvu jako često.“
Koliko profesora podiže ljestvicu odgovornosti, a koliko kastrira umjetnički izričaj, ako vjerujemo da u svakom umjetniku treba biti enfant terrible, pitam promatrajući pribranost nekoga koga mogu zamisliti kao sigurnu luku svojim studenticama. „Rad sa studentima je predivan i inspirativan, ponekad izazovan te količinski zahtjevan, ali svakako nezamjenjiv kada vidite da ispred sebe imate talentirane mlade ljude koji pričaju svoje modne priče pomoću odjevnih predmeta, tekstila, kostimografije, ilustracije ili fotografije. S obzirom na to da su moji predmeti praktične prirode, imam osoban pristup prema studentima, mnogo razgovaramo, diskutiramo o različitim temama i tako učimo i jedni od drugih.“
Gotovo je neuobičajeno vidjeti nekoga tko primjenjuje modu da bi stvarao suvremenu umjetnost i pritom tu istu umjetnost koristio za kritiku mode – koju obožava. „Završila sam Akademiju likovnih umjetnosti i Tekstilno-tehnološki fakultet u Zagrebu pa je moda za mene umjetnost i to je vidljivo u mojim radovima jer dolazi do ispreplitanja likovne umjetnosti i modnog dizajna. Nazvala bih to prije kritičkim pristupom, odnosno težnjom da se skrene pozornost na negativnosti u industriji. Teme kojima se bavim i koje propitujem su koncepti slobode, prava pojedinaca, kultura sjećanja, problematika nestajanja identiteta, poimanje rodnih identiteta, modno-političke torture. Prava žena odnosno njihov položaj u društvu nešto je što me možda najviše okupiralo u posljednje vrijeme. Bavim se i različitim temama unutar tekstilne i modne industrije. Često provedem sate i sate stvarajući. Ponekad ide sve glatko, prema razrađenom planu, ali bude tu i problema na koje naiđem kada koristim nove tehnike pa u hodu nalazim rješenja. Atelje imam u svom domu. Mogu raditi kada želim, ne trebam se spremiti i otići nekamo. Pauze od rada tijekom dana uzimam zbog šetnji sa psom. Dobro je odmoriti oči i napuniti se, a za to su najbolji šuma i zelenilo, svježi zrak. Volim čuti zvukove prirode oko sebe, opustiti se i dopustiti očima i ušima da uživaju. Kada su veći formati u pitanju, tada odlazim na lokaciju B, kuću i dvorište svojih roditelja, gdje mogu odraditi zahtjevnije stvari.“
Kad spomene roditelje, sjetim se da Ivana dolazi iz umjetničke obitelji, da joj je partner također umjetnik – fotograf Marko Todorov. Zamišljam taj suživot iznimno romantičnim, ali i intenzivnim. Odmah pomislim na Fridu i Diega, Susan Sarandon i Tima Robbinsa. „Međusobno smo si velika podrška i jako dobar tim. Moram reći da Marko ima veliku ulogu kada je riječ o postavljanju mojih instalacija te njihovu fotografiranju. Imam sreću što mi je obitelj uvijek bila velika podrška i davala mi vjetar u leđa, pogotovo u odabiru srednje škole, jer je to odredilo onaj prvi korak pri odabiru puta koji će imati umjetničku konotaciju.“ Ivanin projekt „Tekstilna djeca“ osvojio nas je čim smo ga vidjeli – nismo mogli zamisliti ovu temu bez osobe koja tako duboko promišlja modu. Ali, moram je pitati, ako utopistički zamislimo da možemo stati na kraj masovnoj proizvodnji, što s modom uopće može biti dalje.
„Rad ‘Tekstilna djeca’ nastao je kao nastavak razmišljanja o tekstilnoj i modnoj industriji. Prvotno sam se bavila položajem žena u toj istoj industriji. Serija radova ‘Šavovi’ nastala je čitanjem knjige Ivane Biočine ‘Proizvedeno u Hrvatskoj’ koja se bavi istraživanjem socijalne i ekonomske povijesti tekstilne industrije u Hrvatskoj. Struktura tvornica mijenjala se ubrzanim tehnološkim razvojem te žene postaju najtraženiji zaposlenici, podložne teškom radu te su spremne sve podnijeti kako bi zadržale posao i prehranile obitelj. Inspirirala sam se fotografijama iz tekstilnih tvornica na području Hrvatske (Dalmatinka, Vesna, Čateks, Nada Dimić, Kamensko...). Bilo mi je važno izdvojiti ženske likove sa svih pronađenih fotografija, neovisno o godini nastanka, i napraviti rad koristeći se sredstvima koje su one svaki dan koristile na svome radnom mjestu. Pomoću tkanine, konca i šivaće mašine ‘crtala’ sam njihove cijele figure. Iako većinu zaposlenih radnika čine žene, šokiralo me što u modnoj i tekstilnoj industriji radi od 20 do 60 posto djece koja nemaju vremena za odlazak u školu, nemaju vremena za igru, rade od zore do sumraka za minimalne plaće u uvjetima koji su ekstremno opasni i neljudski.
U takvim tvornicama radi oko milijun djece u dobi od 10 do 14 godina, ali kako se proširila dobna granica djece za rad, vjeruje se da je ta brojka znatno veća. Svi ti šokantni podaci rezultirali su nastavkom mog promišljanja i bavljenjem tom tematikom pa je rad ‘Tekstilna djeca’ došao kao odgovor na tu temu. To je rad u nastajanju koji će rasti. Vječiti sam optimist pa smatram da će, pogotovo mlađe generacije, kroz bunt i želju da mijenjaju stvari, inovacijama i razvijanjem različitih kvalitetnih imitacija materijala proizvedenih neokrutnim metodama pridonijeti tome. Takvih primjera ima sve više, iako velika odgovornost ostaje na ljudima odnosno potrošačima koje treba što više educirati. U svemu treba biti odgovoran, ne razmišljati sebično, nego imati na umu da se ne eksploatiraju i muče ljudi, životinje, ali i planet za svoje sebične planove i profit.“
Na Ivani je red da postane model. Hana se pomiče, skida vrpce. Na mjestu gdje su bile slatke ružičaste mašnice sada su otisci. Pogledam krišom profesoricu Mrčelu prati li tu promjenu na ljudskoj koži. Umjetnica Mrčela smireno sjedi, baš kao Kahlo, s osmijehom koji otkriva da je točno znala što će se dogoditi.
