Kokedama je japanska tehnika u kojoj biljke ne rastu iz običnih tegli, već iz kugli zemlje koje su omotane mahovinom. Gotova kokedama izgleda kao mali živi ukras koji možete staviti na tanjurić ili objesiti. Osim što prostor čini ljepšim, unosi i osjećaj smirenosti i prirode u vaš dom.
Razgovarali smo s Petrom Pavelić, voditeljicom radionice kokedama, koja nam je ispričala kako radionica izgleda, kako djeluje na one koji sudjeluju i zašto se ljudi s nje vraćaju s više od samo biljke.
"Dok ljudi vlastitim rukama oblikuju kuglu zemlje, opuštaju se i prirodno usmjeravaju pažnju na teksturu tla, miris mahovine i samu biljku. Taj proces djeluje gotovo meditativno," objašnjava Petra i nadodaje kako je za nju radionica poput povratka u sadašnji trenutak.
Kada vaše ruke urone u proces izrade, misli se stišaju, ruke preuzmu vodstvo. Nastupaju koncentracija i fokus, a kako Petra kaže, osjet pod prstima i težina biljke vraćaju čovjeka sebi.
Kako izgleda radionica?
Sve počinje pričom o tradiciji kokedame – otkud dolazi, zašto je posebna i što sve treba biljci da bi sretno rasla. Petra priča i o filozofiji iza svega, ali na jednostavan način, uz savjete koji stvarno ostanu u glavi.
"Sve počinje s golom biljkom u ruci. Pažljivo je vadimo iz teglice i počinjemo joj stvarati novi dom. Najprije oblikujemo kuglu oko korijenja od posebne mješavine zemlje, zatim pripremamo i slažemo mahovinu, a na kraju sve povezujemo posebnom tehnikom vezivanja kako bi kokedama bila kompaktna, čvrsta i lijepa," objašnjava Petra.
Dok ruke rade, ljudi uđu u neki svoj ritam bez pritiska. Svi se spontano smire i usmjere na tišinu i povezanost koje čine iskustvo izrade kokedame posebnim.
I da, uz sve to – tu je i fini dio. Radionica se održava na farmi, s domaćim pršutom, sirom, soparnikom, vinom i koktelom dobrodošlice. Sve skupa stvara jako ugodnu i opuštenu atmosferu.
Zašto baš kokedama?
Otkad zna za sebe, Petra voli biljke i uvijek je nešto izrađivala rukama. Kako kaže, kokedame su za nju savršen susret te dvije ljubavi. Prije otprilike godinu dana osjetila je potrebu da znanje podijeli s drugima pomoću radionica. Htjela je pokazati koliko je posebno kada se vlastitim rukama stvori nešto živo i lijepo.
Na pitanje koji joj je najdraži trenutak tijekom radionice odgovara da su to oni kada polaznici prvi put izrade svoju kokedamu. Kaže da su na početku polaznici često nesigurni i sumnjaju hoće li to uspjeti.
“A onda, korak po korak, stvaraju nešto vlastitim rukama. Pogledi im zaiskre, lice se ozari osmijehom, a često govore nešto poput: “Stvarno sam ovo ja napravila!” ili “Ne mogu vjerovati da mi je uspjelo.” Taj mali trenutak ponosa i radosti uvijek me razveseli jer znači da su se povezali s procesom.”
Iako je atmosfera tiha i smirena, nije ukočena. Ljudi se smiju, pričaju i dijele iskustva.
"Tijekom radionice stvara se čarobna ravnoteža između tišine i smijeha," kaže Petra. Ispričala je kako je na posljednjoj radionici mačak s farme, Dragiša, odlučio biti dio druženja. Šuljao se oko sudionika, njuškao ih i razveseljavao.
"Ta opuštena i prijateljska atmosfera, prožeta smijehom, postaje poseban sastojak zajedničkog stvaranja i povezanosti."
Mnogi sudionici nakon dugo vremena osjete pravi mir. Fokus im je na onome što stvaraju. Kako Petra kaže, "shvate koliko je umirujuće i oslobađajuće raditi rukama, biti u doticaju sa zemljom i potpuno prisutni u trenutku."
A možda je baš to ono što nam svima povremeno treba.
