U ne tako davnim vremenima, dok nam mobiteli još nisu uništili svaku mogućnost skrivanja od bilo koga ili čega, u novinama bi se svako toliko pojavio članak šokantnog sadržaja: J. N., miran obiteljski čovjek iz Indiane, oženjen otac dvoje djece, već 20 godina ima drugu obitelj u Kentuckyju! Obitelj u punom smislu – ženu, djecu, kuću, sve. Čovjek bez problema održava dvostruki život toliko vješto da ni jedna od dviju supruga nije pomislila kako je možda malo manje kod kuće od ostalih muževa.
Ne sumnjam da je J. N. imao vrlo dobro razrađenu priču (šef me ne pušta kući, moram na poslovno putovanje, kako se usuđuješ pitati gdje sam, tko donosi kruh na stol ovoj obitelji), ali nije u tome poanta. Ovakvih je priča bilo puno, ali jedna je stvar svima bila zajednička – protagonisti dvostrukih života bili su isključivo muškarci. Činjenica da su muškarci u stanju imati paralelne obitelji dok se prosječna žena satire pokušavajući izvršiti sve obaveze oko jedne jedine je sve što trebate znati o položaju žena i muškaraca. Iako su žene u međuvremenu počele raditi na istim poslovima kao i muškarci, jedini razlog zašto muškarci više nemaju dvostruke obitelji je taj što imaju mobitele, a žene su u otkrivanju informacija vještije od CIA-e.
To, i činjenica da su si onda mogli priuštiti dvije kuće, a danas ne mogu nijednu. Sve drugo je ostalo isto, iako žene danas rade na jednako ozbiljnim poslovima kao muškarci pa bi čovjek možda pomislio da su se oslobodile okova patrijarhata. Nekih se doista i jesmo oslobodile, ali zato smo dobile druge.
Drugi val feminizma koji nam je donio pravo na obrazovanje, jednakost na radnome mjestu (formalnu) i slobodu da odlučujemo o svojim tijelima i životima donio je i ideju da žene mogu „imati sve“. Sada kad se možemo obrazovati, puno zarađivati, biti financijski neovisne, birati kada i u kojim uvjetima ćemo zasnovati obitelj – što nas sprečava da imamo sve? Tu su ideju dodatno zacementirale osamdesete i dolazak žena na vodeće pozicije u korporacijama (come on, koja od nas nije maštala o tome da bude Melanie Griffith u „Zaposlenoj djevojci“) pa se pojavio mit da postoji žena koja može imati vrhunsku karijeru i biti savršena žena i majka, sve to bez ikakvih problema.
Prošlo je od tada puno godina, ali ja takvu ženu upoznala nisam. Oni koji su vam prodali priču da možete „imati sve“ nisu vam, naime, rekli ključnu stvar: ako želite imati sve, to znači da ćete i raditi sve. S obzirom na to da sada radite i posao koji je nekada radio samo vaš muž, a on neće raditi posao koji ste nekada radile samo vi (svom progresu unatoč, nismo još postigli da muškarci mogu rađati niti ćemo), to znači da ćete vi raditi dva posla, od čega je posao majke neusporedivo teži od svih poslova na svijetu. Ako ništa, to je jedini posao koji počinje neopisivim naporom trudnoće i porođaja od kojih se jedva oporavite za nekoliko godina, radite ga 24 sata u danu, 7 dana u tjednu, nema vikenda, nema godišnjih odmora (to je tek užas), to je posao koji radite čak i kada dijete nije s vama jer morate brinuti o svemu što još za njega morate napraviti. To je jedini stvarni full-time job. Sa svih drugih tzv. full-time jobova u nekom trenutku odete iz ureda i već nakon prve čaše vina u lokalnom kafiću prestajete razmišljati o poslu. O poslu majke ne prestajete razmišljati nikada jer će vas baš dok ispijate tu čašu vina nazvati onaj tko vam čuva dijete (Jeste primijetile kako svi osim majki „čuvaju“ dijete, čak i očevi? Toliko o ravnopravnom roditeljstvu) i reći da vam je kći zakurila, da joj fali šestar sutra za matematiku ili da joj jednostavno fali – mama. I ne bi to bio nikakav problem da mama nije samo mama, ali mama je i osoba.
Mama ima svoje želje, potrebe i cijeli identitet koji ne uključuje djecu. Mama želi i voli raditi, ali poslovni svijet je napravljen po mjeri muškaraca.
Mislim, možete vi tražiti da odete s posla da prisustvujete vrtićkoj priredbi svoje kćeri, ali nemojte se onda čuditi kad ne budete na listi za napredovanje, svim kvalifikacijama unatoč. Firme trebaju nekoga na koga se „mogu osloniti“, nekoga tko ne mora na dječje priredbe, rođendane, voditi dijete doktoru i sto drugih čuda kojih se više ne mogu ni sjetiti jer sam premorena zaposlena majka koja ovo piše zadnjim atomima snage. Svakako, taj netko na koga se firma oslanja je muškarac. U 20 godina karijere samo sam jednom svjedočila tome da je jedan otac naglo otišao s posla jer ga je dijete trebalo. Umalo kolektivno padosmo u nesvijest. Žene? Tisuću puta. Biti otac i poslovni čovjek doista ne predstavlja nikakav problem. Biti majka, žena i imati karijeru? Nešto će patiti, a to će vjerojatno biti tvoje mentalno zdravlje jer ćeš, tipično ženski, sve druge staviti ispred sebe. Ako pak staviš posao ispred djeteta, nadam se da već imaš fond iz kojeg ćeš joj financirati psihoterapiju na kojoj će se pričati o tome kako si ti kriva za sve, a ako staviš ili posao ili dijete ispred muža… Well, ako nisi imala baš puno sreće kad si ga birala, sretno s pronalaženjem dobrog odvjetnika za razvode.
Postoje žene koje još vjeruju da je moguće „imati sve“, odnosno odraditi posao od dva dana u jednom, pa i dalje čitaju članke o tome kako postići work-life balance, „ukradu“ sat vremena tjedno za sebe pa odu na neki spa ili što već misleći da je to self-care (spoiler alert: self-care je reći ne kad ne možete više, a ne ubaciti još nešto u ionako pretrpan raspored). Ukratko, i dalje ganjaju tog jednoroga i misle da će ako još samo nešto ovako naprave ili onako organiziraju postići nedostižno: biti uspješne – što god to značilo – u svakom segmentu svog života. Neće.
Znate, ako ste zmija i sudjelujete u natjecanju u skakanju, možete se truditi koliko god hoćete, ali nećete nikada pobijediti žabu. Žaba će lijepo otići kući s medaljom, a vi s mišlju „kvragu, nisam dovoljno vježbala, za iduće natjecanje ću se bolje pripremiti“. Da ste vi ta zmija, naravno da biste sebe krivili – žena ste na Balkanu, krivnju ste upili s majčinim mlijekom. No kako životinjama ne možete isprati mozak jer intuitivno rade upravo ono što im je u prirodi, jednoj zmiji ne bi palo na pamet sudjelovati u natjecanju u skakanju sa žabama kao protivnicima. U svijetu ljudi stvari su, dakako, drugačije. Iako je društvo skrojeno isključivo po mjeri muškaraca, mi žene svejedno se upuštamo u natjecanje. Iako su pravila definirana imajući na umu samo muškarce kao ljudski rod, ništa to nas ne sprečava, skačemo mi kao lude jer sigurno, ma sigurno možemo pobijediti. Vježbamo skakanje, ubismo se od vježbanja, ali čak ni ona koja je najviše vježbala nikako ne može skočiti više čak ni od prosječnog muškarca. Nikako do medalje „žene koja ima sve“. Kako to? Pa rekli su nam da žene mogu imati sve. Možda ipak – čujem kako se napinju neke feminističke strijele dok ovo tipkam – ne možemo?
Evo, neke su žene već shvatile da ne žele sudjelovati u unaprijed izgubljenoj borbi pa su to odlučile riješiti tako što će postati tradwives iliti tradicionalne žene. To znači old school podjela poslova: vi se bavite odgojem djece i kućanskim poslovima (vi osobno ili druge žene – ne muškarci, nikad muškarci, samo žene siromašnije od vas koje plaćate da vam u tome pomažu), a on svojim radom to sve financira. Old school je, dakako, i zarada – muškarac zarađuje dovoljno za oboje, inače ovo ne bi bilo moguće ostvariti. Mislim, postoje žene (čak i ja poznajem jednu) koje zaista uživaju biti samo žena, majka i domaćica. Nemaju baš nikakvu potrebu raditi, one se osjećaju potpuno ispunjeno služeći svojoj obitelji iako im muževi uopće nisu bogati. Za takve je žene zaista idealno da budu kod kuće, a da muž zarađuje za oboje. Svi sretni. Ali to nisu tradwives.
Tradwives uredno viđamo na društvenim mrežama kako promoviraju sebe i svoj lifestyle, što znači: a) da su napravile biznis od svog života, dakle zapravo nisu tradwives, nego poduzetnice i b) da zapravo nisu zadovoljne samo time da služe svojoj obitelji jer žele da ih vidi cijeli svijet.
Vidi i validira. Oprostite, ali to nije tradwife. Tradwife u tišini radi tradicionalni ženski posao. Nju nećete vidjeti na Instagramu, osim tu i tamo neke obiteljske fotografije. A ako je muž slučajno odluči zamijeniti mlađim primjerkom (dogodi se, ljubav ne bira), ona će ostati potpuno izgubljena u vremenu i prostoru, o financijama da ne pričam. Od žene koja „ima sve“ brzo će postati žena koja nema ništa.
Da bi zaposlena žena i majka „imala sve“ postoje četiri elementa njezina života koji moraju funkcionirati savršeno: posao, muž, djeca i ona sama
Poznajem puno žena, ali nijednu koja ima score 4/4. Potvrdilo mi se to i na nedavnoj konferenciji gdje sam bila jedna od panelistica, tradicionalnom eventu na kojem se okupljaju i nagrađuju najuspješnije poslovne žene Hrvatske. Tema je bila nejednakost na radnome mjestu i svaka od nas je dala svoje viđenje situacije, a ja sam rekla upravo ovo što sada pišem – da to jednostavno nije moguće. Ne možemo raditi dva posla. Ne možemo 10 litara vode uliti u bocu od pet. Svaka od nas 300 u toj dvorani žrtvovala je ili žrtvuje neki dio tog četverolista koji čini sretan život pa je vrijeme da si priznamo da ne možemo biti uspješne i u poslu, i kao partnerice, i kao majke i biti sretne kao osobe, trijezne i bez Normabela ili Xanaxa na noćnom ormariću. I sve su mi žene to potvrdile, a kada to kažu najuspješnije među nama, možemo biti prilično sigurne da je to univerzalno žensko iskustvo.
Žene ne mogu „imati sve“ u svijetu koji je skrojen po mjerilima muškaraca. Možemo li si, napokon, dvije tisuće dvadeset i pete godine to priznati? Ne možemo pobijediti u igri čija su pravila napravljena tako da u njoj može sudjelovati samo muški rod. I nije to naša krivnja. Kriv je onaj koji je postavio pravila. Ako se ne promijene, nećemo više sudjelovati. Zašto i bismo kad je zmija ta koja jede žabe, samo je od silnog skakanja zaboravila tko je tu zapravo glavni.
Ne brinite se, nije naša želja da budemo glavne. Samo želimo da u svakoj sferi svog života možemo živjeti kao žene i da za to ne moramo plaćati cijenu. Žene danas mogu „imati sve“ samo ako žive i ponašaju se kao muškarci. Je li to imanje svega? Je li to uopće ravnopravnost? Pa nije. Želim stvarno moći imati sve, kao žena. Pritom uopće ne tražim puno. Tražim samo ono što muškarci već imaju, bez Xanaxa. Posao, ako ga želim, partnera, ako ga želim, dijete, ako ga želim, i da ni za što od to troje ne moram žrtvovati ono najvrednije – sebe i svoju žensku prirodu sa svime što ona nosi. Ako je to u ovom patrijarhalno-kapitalističkom tangu nemoguće, pa ništa, promijenit ćemo muziku.
Mi smo ljudska bića i imamo pravo biti sve što želimo, a da bismo to postigle društvo treba preokrenuti naglavačke. Kako ono treba izgledati? Nemam pojma niti je na meni da ga krojim. Toliko sam ograničena poznavanjem samo ovakvog svijeta da mi je drugačiji teško zamisliv. Ali znam da je sve moguće, naučili su me to studenti iz Srbije. Samo moramo krenuti. Drage žene, odustanimo od glume pred drugim ženama da imamo sve. Ne činimo dobro ni sebi ni njima. Dragi muškarci, samo prihvatite temeljnu, oh tako radikalnu postavku feminizma da su žene također ljudska bića te da svijet treba biti skrojen tako da i one mogu imati sve, baš kao i vi. Ako zajedno ne postavimo nova pravila života i svijeta, ako ne stvorimo društvo po mjeri žena i muškaraca jednako, žene će se iz te igre naprosto isključiti. Ipak smo mi te koje rađamo.
