Sredinom prošle godine, tijekom Met Gale, društvene su mreže bile u standardnom stanju potpune panike. Službene fotografije s crvenog tepiha stizale su, po običaju, na kapaljku, a komentari na njih brojili su se u milijunima, i to tijekom večeri kada prosječni korisnik po oštrini modne kritike zvuči kao Joan Rivers. Lana Del Rey u McQueenu je bila flop, Tyla u Balmainu je ukrala show, Kim Kardashian su zamjerili rupičasti Margiela džemper, a Katy Perry je, prema mišljenju interneta, najbolje pogodila temu vrtova vremena. Jedan problem – Katy Perry nije prošetala ovim crvenim tepihom, to je bila AI fotografija.
Ipak, ona je za cijeli internet i dobar dio medija koji se nisu bavili factcheckingom, koliko god to suludo zvučalo u kontekstu mode, itekako bila tamo. Ta je pogrešna informacija kolala internetom nekoliko dana, a u njezin legitimitet nije posumnjala ni Perryna majka. „Oops!“ koji je odjeknuo hodnicima modnog i pop kulturnog carstva bio je zaglušujuć. Stvar je bila jasna: u zbrci i gladovanju štovatelja pop kulture netko je u kolektivnu svijest uspješno ubrizgao AI tvorevinu koja prikazuje Katy Perry odjevenu u balsku haljinu s obrubom od naizgled pravog cvijeća. Nije li pomalo ironično što se jedna od prvih, masovno uspješnih AI fotografija uspjela uhvatiti u javnosti tijekom Met Gale koja se bavila temom prolaznosti vremena i ljepotama modne povijesti? Nije li to možda najbolji pokazatelj sadašnjosti u kojoj smo, kao kolektiv, toliko skloni zabludama?
Vrlo smo brzo i tako nonšalantno odmahnuli rukom na ovu neslanu šalu o lažnoj haljini na slavnoj osobi koja nije bila prisutna na nekom visokoprofilnom događaju. „To je samo zabava i nije pokazatelj AI apokalipse“, pisali su mnogi. Bez obzira na to što smo tek nekoliko mjeseci prije tog događaja doživjeli vrlo ozbiljnu tužbu Taylor Swift protiv Bing AI-ja i drugih generativnih programa zbog kontinuiranog stvaranja perverznih i deepfake fotografija nje u lascivnim kadrovima, nešto što u razvijenom dijelu svijeta polako ulazi u pozitivne zakone kao kazneno djelo osvetničke pornografije nove generacije? Prije samo pet godina AI ili umjetna inteligencija bila je nešto čemu je moglo pristupiti samo nekoliko odabranih programera diljem svijeta. Od rudimentarnog alata IT tvrtki i nekoliko linija koda koje su pokretale industrijske robote postala je tehnologija bez koje nijedna industrija više ne može zamisliti svoje postojanje, a potom je generativna umjetna inteligencija, ona koja na naredbu stvara sadržaj gotovo ni iz čega, ušla i u kategoriju razbibrige širokih masa. Vrlo brzo i potpuno prirodno povezala se s proizvodnjom dezinformacija, a sve češći su trenuci kada nije moguće razlikovati sadržaj koji dolazi od čovjeka i onaj koji dolazi od stroja.
Implikacije koje nosi sve razvijenija umjetna inteligencija sposobna za stvaranje vrlo realističnih fotografija, videa, glasova i lica danas je horor postmoderne s kojim se tek trebamo suočiti, no nije nerealno reći kako nas je sve već zavarala više puta. Tko nije jednom, barem na tren, nasjeo na AI laž, neka baci kamen prvi. Kako je u Google Cloud podcastu prošle godine rekao Vinton G Cerf, kojeg se smatra jednim od očeva interneta, „određeni izvori kojima smo tradicionalno vjerovali kako bismo procijenili hoćemo li informacije na internetu prihvatiti kao istinite su iskrivljeni“.
Jedan od bizarnijih (ili možda potpuno logičnih) ishoda široke upotrebe generativnih AI programa je lažiranje ili novo ispisivanje povijesti s potpuno suprotnim ishodom od onog koji je odavno zapisan u enciklopedijama i arhivima diljem svijeta. Radikalizacija društva i iskrivljivanje povijesti, posebice kod Gen Z i mlađih generacija koje je tek trebaju naučiti, nije počela jučer. Načeo ju je bombastičan i lažan sadržaj koji je prije gotovo deset godina ofrlje proizvodio čovjek kojem se mogu dogoditi greške, kojeg je lako „prokužiti“ i zatim demantirati. Što onda kada se u priču uključi vrlo pametan program i alat koji je slikom sposoban zavarati tisuće ljudi u sekundi?
Iako je možda prerano za uzbunu, prijetnja povijesnih dokumenata i izvora generiranih umjetnom inteligencijom je sve prisutnija.
Efekt kolektivnog zaborava je ovdje još jedan faktor koji, nažalost, ne možemo izbjeći, a koji ide u prilog svim revizionistima. Primjerice, danas je živo samo četvero astronauta koji su hodali na površini našeg prirodnog satelita, a većina onih koji ne vjeruju da je slijetanje na Mjesec stvarna povijest nisu ni bili živi kada se to dogodilo – to jednostavno nije dio njihova kulturnog sjećanja. Isto vrijedi i za događaje koji uključuju brojeve istetovirane na rukama nevinih, one kojima je s vremenom postalo sve lakše manipulirati i obojiti ih izvrnutim, osobnim interesima raznih političkih grupa. S vremenom su teorije zavjere o prošlosti postale sve češće i luđe, a naivni ih sve lakše prihvaćaju, pogotovo kada se susretnu s uvjerljivim AI fotografijama koje imitiraju validan izvor.
Dok se na borbi protiv AI dezinformacija tek radi te već neko vrijeme raspravlja u europskom i drugim parlamentima, može li se moda, ona ista koja načelno bježi od prošlosti i stalno traga za novim, ukazati kao jedan od slučajnih alata koji nas može obraniti od ovog vala povijesnog revizionizma? Barem do onog trenutka kada se, vrlo vjerojatno koristeći istu tu AI tehnologiju, factchecking agencije i kredibilni izvori informacija ne uhvate ukoštac s rojem diskutabilnih i viralnih povijesnih dokaza? Sudeći po društvenim mrežama na kojima određeni padaju na svaku AI fotografiju – apsolutno. I to bez obzira na vrlo realistične rezultate koje današnja umjetna inteligencija može proizvesti.
Na samom početku 2022. AI fotografije, neovisno o tome prikazuju li suvremenu ili povijesnu slavnu osobu ili događaj, mogle su se otkriti po tome što su subjektu gotovo uvijek dodavale jedan prst ruke više. Nakon što je taj problem riješen, AI se i dalje mogao prepoznati po specifičnom sjaju i neobičnom „fotografskom fokusu“ na sve detalje u kadru. Nakon što su AI programi poput Midjourneya toliko dobro usavršili svoje proizvode, iste one koji su sposobni zavesti ili zavarati znatan broj osoba, uočilo se kako AI trenutačno nije dovoljno sofisticiran da bi proizveo specifične i poznate detalje povijesne i suvremene odjeće, a kamoli estetski prepoznatljive kodove dizajnera iz prošlog i daljih stoljeća.
Viralnu fotografiju na X-u, na kojoj se nalaze dvije žene iz predratnog razdoblja u Njemačkoj, raskrinkali su modni znalci koji su istaknuli remenje i rukave na odjeći kao nemoguće za to povijesno razdoblje. Lažne fotografije Jackie Kennedy i Marilyn Monroe raskrinkali su modni fanatici koji poznaju svaki mogući pedalj tkanine koji se ikada pojavio na ove dvije žene. Povjesničari (umjetnosti) redovito ruše AI slike francuskih kraljeva ili ruskih i japanskih careva prikazanih u lažnim narativima pomoću boja, silueta i veličine odjeće koja se ne podudara s povijesnim izvorima, golemom bazom uljanih slika s raznih dvorova ili opisima u knjigama. Koliko god bježala od toga, moda je od najranijih trenutaka čovječanstva zabilježena i zapamćena te stoji rame uz rame samoj povijesti poput dopunske lente vremena: kao reakcija na nekadašnje društvene prilike i neprilike ili pak kao jedan od razloga sloma kraljevstva kao što je bio slučaj s glamuroznim Lujem XIV. i Marijom Antoanetom.
Možda je zbog toga trenutačno jedan od boljih alata u rukama modne publike, one koju su Galliano i Gaultier zainteresirali za povijest mode svojim historicističkim kolekcijama, poznavanje činjenica kako su ljudi tijekom povijesti izgledali i što su nosili.
Svemu tome ide u prilog i činjenica da generativni AI i dalje pati od tzv. halucinacija, odnosno izmišljanja informacija ili vizualnog citiranja filmova i serija koje protumači kao realne. Budući da slike koje AI pretražuje i koristi nemaju oznake poput „izmišljeno“ ili „stvarno“, AI ne razlikuje te dvije kategorije. Nema nikakvu svjesnost pa ne prepoznaje što je u domeni ikcije ili stvarnosti, pa tako i u slučaju realne ili fiktivne mode. Ne razlikuje ih, srećom – ne još. Jednoga dana kada se netko sjeti u treniranje naprednog AI programa uvesti egzaktnu povijest mode, tada će to biti dobar razlog za još veću paniku od aktualne.
Možda nam, na neki bizaran način, Kim Kardashian i drugi slavni lovci na što starije i muzejske modne komade trenutačno čine uslugu time što cijeli svijet neizravno informiraju o tome kako je izgledala odjeća prošlosti. To će možda izjednačiti trenutačnu borbu protiv dezinformacija umjetne inteligencije s raspletom filma „Plavuša s Harvarda“ kada Elle Woods shvati da je Chutney Windham definitivno kriva za ubojstvo svog oca nakon što navede da se tuširala nakon minivala. Doduše, živimo u svijetu u kojem ne postoji nemoguće. Kao što je trenutačno sve lakše lažirati povijest uz AI, tako je, barem zasad, moguće otkrivanje povijesne istine pomoću dobrog poznavanja modne povijesti
