Piše Jelena Veljača: Baby Raindeer je megapopularni i mučni prikaz neprekidnog kruga nasilja

Mnogo se pisalo o ovoj seriji proteklih tjedana. Apsolutno obožavanje koje je autor Richard Gadd stekao svojom dramatizacijom bizarnih događaja koje je zbilja proživio motivirano je mnogim specifičnim nijansama ovog serijala. Tu je sjajno prikazana kompleksnost psihologije žrtava seksualnog nasilja, tu je naracija koja ne uljepšava ni događaje, ali ni glavnog junaka (u ovom slučaju - samog sebe, jer je Gadd i glavni glumac i glavni pisac, i kreator, i subjekt, ali i objekt), tu je i jedna vrlo sirova kvaliteta glume, snimanja, režije, okrutnost prema vlastitom (ne)talentu.

Za one koji ne znaju, samo kratki recap: Richard Gadd napisao je seriju temeljenu na svom dobro prihvaćenom one-man kazališnom performanceu u kojem zapravo trančira svoju tešku traumu preživljavanja dvostrukog zlostavljanja. Mnogo ste puta na društvenim mrežama mogli pročitati da ništa ovakvo nije prikazano „na televiziji“ do sada: to dakako nije do kraja točno, mnoge su traume, poglavito, doduše, ženske, inspirirale razne scenarije i djela - na pamet mi prva pada Michaela Coel, autorica uznemirujuće serije o seksualnom nasilju iz 2020 „I may destroy you“, koja je priznala da je i sama preživjela seksualno nasilje. Coel je, baš popu Gadda, jednako otvorena o tome koliko gotovo svaka žrtva (seksualnog) nasilja preispituje (cijeli život?) svoje sudjelovanje u sukreaciji kruga nasilja, no Gadd je u tome otišao korak dalje jer u svom (oprez, ponekad iritantnom) voice overu često i kaže stvari poput: Volio bih vam reći da sam odmah otišao - Ne znam zašto ju nisam odmah prijavio - Ako još niste dali šansu Baby Reindeeru, potencijalno će vas iživcirati Gaddova odnosno Donnyjeva (kako je nazvao glavnog junaka) epohalna pasivnost u rješavanju nečeg što će se vama, gledajući seriju, učiniti kao vrlo jednostavna stvar za riješiti. Kladim se da ćete par puta uzrujano s kauča uzviknuti: „J****, samo ju prijavi, reci joj da ćeš joj uništiti život ako te ne ostavi na miru!“.

Jedina osoba kojoj Donny, nažalost, nastavlja uništavati život svojim naoko „lošim“ odabirima jest - on sam. Premisa je jednostavna, ali izuzetno zanimljiva: Donny, barmen u pubu koji pokušava postati stand up komičar, jednog popodneva pokloni piće uplakanoj pretiloj ženi (Marthu će apsolutno genijalno igrati Jessica Gunning), što ona shvati kao zalog prijateljstva pa i nečeg, pogađate, više od toga. Slijedi iscrpljujućih sedam dugačkih epizoda serije koja se žanrovski može opisati kao psihološka drama meets, na momente, crna komedija, tijekom kojih će se Marthina opsesija Donnyjem materijalizirati u svakodnevno praćenje, slanje bezbrojnih e-mail poruka (duhovito prikazanih na ekranu s tipkanjem pripadajućih „sent from my iPhone“ rečenica, i čestim pravopisnim užasima, kao poseban nod apsolutnoj nepismenosti svijeta oko nas), provaljivanjem u njegov prostor, što fizički, što mentalno, potpuno uništenje svih njegovih obiteljskih i privatnih odnosa što će uključivati i jedinu kvalitetnu vezu koju je uspio na tren ostvariti, te fizičke sukobe tijekom kojih će Donny biti seksualno zlostavljan a njegova djevojka i pretučena.

Koliko god je to nepopularno za priznati, postoje trenuci u ovoj seriji kada sam pomislila da je uvijek isti zaplet - abuse kojem doprinosi i žrtva - ponavljajuć i predugačak. Postoje i trenuci kad mi je bilo preteško gledati (a i shvatiti) Donnyjeve „komičarske“ nastupe, jer su djelovali (ne znam koliko je to namjerno) kao acting out osobe koja ima izazove s mentalnim zdravljem, a ne kao loš sit com. Nisam do kraja oduševljena tempom ove serije: treba puno živaca i dobre razine želučane kiseline do gledatelj(ica) podnese konstantno perpetuiranje uvijek istog kruga bez ikakvog krešenda koji se primitivno može opisati otprilike ovako: debela Martha ponaša se ludo, Donnyju je djelomično žao jer ju smatra jadnom, a djelomično uživa u njezinoj pažnji, pa svaku granicu u pijesku koju, onako životno pasivan kakav je prikazan, i uspije nekako postaviti, jednostavno sam poništi vrlo brzo. Ono što jest, pak, genijalno prikazano je upravo, paradoksalno, ta ista stvar koja na momente zamara televizijski materijal: krug nasilja koji traje godinama, jer nasilje uvijek traje godinama, grooming o kojem tako malo znamo, činjenicu da žrtve (izuzev onih koje silovatelji lupe toljagom po glavi i odvuku u grmlje) opasno kasno prepoznaju nasilje, a kad ga i prepoznaju, toliko su već isprepleteni u raznim slojevima odnosa s nasilnikom (nasilnicom) da se boje, pred samim sobom a i društvom da im treba barem još toliko da kriknu za pomoć. To jest zamorno i nejasno: zato društvo tako često loše i posve pogrešno reagira na prijave nasilja. (Da, aludiram na onu slavnu „Zašto nije prijavila“, ili, „Zašto tek sada prijavljuje“).

Društvo je u Baby Reindeeru prikazano u drugom planu i vrlo sofisticirano: Gadd se većinom bavi vlastitim osjećajima, psihologijom žrtve i krivnjom, i ne prokazuje druge kao problem. Iako ta teza nije do kraja točna (jer reakcija društva i sustava je UVIJEK problem kad je u pitanju bilo kakvo nasilje), ljekovita je za ovu megapopularnu seriju. Policija je ovdje prikazana sporadično: kao nebitan i banalno komičan element priče. Društvo je, zato, svuda oko njega: kroz heteronormativne prijatelje - majmune koji ga, iz čiste „fore“, samo dublje guraju u odnos s Marthom, a koje on silno želi zadovoljiti, iako je pametniji od toga. Da, to je ono što će vas posebno uznemiriti: Donny jest pametniji od toga, ali- great reveal- nitko nije pametniji od nasilja. Zašto nam je to toliko teško povjerovati? I taman kad me serija toliko iscrpila da sam počela skrolati po telefonu, pojavio se sjajan lik iz budućnosti: Donnyjeva transrodna djevojka, prelijepa i nježna, briljantnog uma i sjajno postavljenih granica, kao iz mokrog sna osviještenosti i rada na sebi, moderne psihologije i velikodušnosti prema svijetu. Sjajno je da je rodni identitet tog lika - KONAČNO, VIČEM S KROVOVA - pao u sjenu pred ovim majstorskim prikazom Štokholmskog sindroma i sličnih, još neimenovanih, nijansi iz psihologije žrtava. Kao da nitko nije primijetio transrodnost psihologinje Teri (ili Nave Mau, koju politički korektno igra transrodna glumica). Možda smo konačno odrasli. Možda je jednostavnost emotivnog abusea i ruševine nečijeg života koje je Gadd tako voljno prikazao toliko zastrašujuća da se konačno nismo stigli baviti pizdarijama.

Svejedno, mene lik Teri natjerao da izdržim sa serijom - dao mi je (lažnu) nadu da će se Donny „sabrati“, jer sad ima zbog čega. No, zalud. I taman kad čovjek pomisli: dobro, mali, koji ti je Bog, serija napokon došepesa do epizode koja razotkriva sve. E, sad. Trebalo mi je nekoliko tjedana (ne šalim se) promišljanja o tome hoće li epizoda u kojoj saznajemo zašto je zapravo naš glavni junak u tako zeznutom psihološkom stanju zauvijek ostati zapisana u anale važnih momenata TV produkcije, pa moram prema njoj biti manje okrutna nego što želim, ili je u redu da kažem da je to, iako doista jedna od najvažnijih epizoda na televiziji ikad, ujedno i toliko iscrpljujuć materijal da sam mjestimično zatvarala oči i samo „čekala da prođe“. Naravno da velik dio moje reakcije proizlazi iz činjenice da će Gadd svjesno odigrati scene ZASTRAŠUJUĆEG (ne mogu ovo dovoljno naglasiti pa vičem) seksualnog zlostavljanja (silovanja), kojem prethodi jednako tako ZASTRAŠUJUĆ grooming i drogiranje plijena (hvala Bogu i Gaddu da je konačno to netko prikazao na ekranu, uz malu napomenu da me tijekom serije a posebice ove epizode ulovila sjena misli da se ne bi to tako unisono primilo da je žrtva žena), i da mi je jednostavno preteško gledati seksualno zlostavljanje na ekranu, tako uvjerljivo odglumljeno i snimljeno, ali, ALI: ima nešto i u tome da je Gaddovo filmsko pismo kao iz novovjekog svijeta društvenomrežačkog života u kojem je svaki naš doživljaj vrijedan pažnje i replayjanja pred cijelim svijetom over and over again.

Opis odnosa između Donnyja i njegovog zlostavljača, ovaj put muškarca na poziciji moći - uspješnog scenarista predatora koji vabi mladog dečka željnog uspjeha u svijetu filmske industrije nutkajući mu privatne klubove, lude izlaske pune droge, zajednički rad na jalovim scenarističkim studentskim pokušajima i vjeru u njegov talent, toliko je važan jer prikazuje savršeno, do najsitnijeg mučnog detalja, kako se sve žene u pretpovijesti popkulturalne industrije koje će kasnije vikati da su iskorištene, zlostavljane i abuzirane (a bit će dismisane maltene kao prostitutke) nađu u „toj hotelskoj sobi“ (ovo je citat iz poznate priče o tome „zašto je išla s njim u hotelsku sobu“, a ne iz Baby Reindeera). Međutim, to mučenje on screen doista predugo traje, a razrješenje (bijeg, ako ga se uopće tako može nazvati) Gadd odlučuje prepričati u voice overu, što nije najsretnije rješenje jer gledatelj(ice) ostavlja nenahranjene objašnjenjem, s upitnicima iznad glave. Isti će se pojaviti i kad Gadd na kraju serijala, sada „izliječen“ vlastitim javnim proživljavanjem trauma (sjajan moment pucanja pred publikom koji mu donosi ne samo release traume već i javno prepoznavanje storytellerskog talenta, za čim je žudio cijelo jedno desetljeće, kao performer i autor) ponovno odlazi kod svog zlostavljača - kao da publici (ali i sebi) želi reći: - Ne, nisam još uspio u potpunosti izaći iz kruga nasilja. Žrtve su krhke, ljudi su kompleksni, svi smo negdje ujedno i vlastiti zlostavljači i vlastiti spasitelji.

Ono što Gadd na svjesnoj razini pak govori u proteklih nekoliko tjedana (od kad je serija doslovno eksplodirala kao posve neočekivani underdog Netflixovog preuzimanja serijala od malih produkcijskih kompanija diljem svijeta): -Nemojte tražiti zlostavljače u krugu ljudi koje poznajem. Nemojte se baviti detektivskim poslom. Razotkrivanje njihovih identiteta nije poanta ove serije. Zalud, čini se: stvarna Martha nije izdržala i sama je dala niz intervjua tvrdeći da je pretrpjela štetu radi serije, i da razmišlja o tužbi. A svijet je, iako dirnut ovim emotivnim djelom, sljedeće jutro, nešto bolji, doduše, i nešto osvješteniji, krenuo u istrage i reality show nuspojave ove osobne priče. Bit će zanimljivo pratiti Gaddovo stvaralaštvo i karijeru nakon što je doista nevjerojatno dobro odglumio lik Donnyja i nevjerojatno hrabro napisao ovu priču. Čula sam na rubovima komentara kako je sjajno to što je žrtva muškarac - valjda #notallmen sekcija i u ovako dirljivoj ispovijesti važnoj za čovječanstvo uspijeva pronaći neku vrstu zadovoljštine. Mala je to cijena za sve žrtve čiji se glas ima priliku čuti kroz Baby Reindeera. Na ovom mjestu moram upozoriti da u tom smislu serija može biti izuzetno trigerirajuća, i da bi bilo izuzetno važno da razgovore o njoj koji slijede ne vode tabloidi koji daju prostor osuđenim stalkericama, ili X, koji se zabavlja prepoznajući zločinca-silovatelja, već psiholozi iz područja rada sa žrtvama seksualnog nasilja.