Pritom ne mislim da i dalje nema jako lijepe odjeće, dobrih kolekcija i zabavnih trendova koje konzumiramo u neviđenim količinama sa svih strana. Modna industrija, pogotovo industrija luksuza, itekako brine da smo zabavljeni svekolikim šarenilom uvijek novih revija, videa, kampanja, postova, reelsa i TikTokova, baš kao i beskonačnim nizom must have it komada dana, mjeseca, godine, sezone... Ali, nestalo je mašte, odvažnosti, stava, autentičnosti i originalnosti, nestalo je prave kreativnosti. One kreativnosti koja inspirira, natjera vas da zastanete, potakne na razmišljanje i budi želju da hoćete još, kreativnosti koja stvara nezaboravne uspomene te svojom snagom doživljaja i promjene jednako revolucionirano utječe na zeitgeist, kao i na generacije koje tek dolaze.
Iako stara latinska izreka kaže da je ponavljanje majka mudrosti, u slučaju mode, kojoj bi kreativnost trebala biti najvažnije pogonsko gorivo, ono je recept za dosadu i propast.
Kao da se stalno vrtimo u istim, odavno zadanim i sasvim predvidljivim krugovima stilova i fake trendovskih opsesija – ili je minimal i prirodno ili je otkačeno, arty i ekstravagantno. Ili je normcore ili je drag race. Masculine/feminine ili girlish/boyish. Military, safari, boho, futuristički, retro... i tako unedogled. A što je najgore i najironičnije od svega, upravo takvo beskonačno ponavljanje jednih te istih ideja snažno podržava modna industrija jer su – najisplativija! Proteklo desetljeće svjedoči abnormalnom padu vrijednosti honorara koje kreativci u modnoj industriji zarađuju, budžeti za modna snimanja srozani su toliko da ih sami autori često sufinanciraju iz vlastitog džepa, reklamne kampanje odrađuju se uz minimalne troškove jer, budimo realni, puno je jeftinije i isplativije šopati mase brzim i neambicioznim sadržajima koje „proizvode“ vojske bezličnih i netalentiranih influencera nego angažirati slavne modne fotografe čije se znanje i iskustvo treba adekvatno honorirati. Naravno, sve u ime velevažnog profita jer ako umjesto sto potrošite dvadeset, a prodaja i dalje raste jer ste svoje kupce i konzumente sveli na ovce koje gutaju baš sve što im servirate bez ikakva kriterija, kome je više stalo da investira u ozbiljne i skupe produkcije?
Modne fotografije koje se pamte sve su odreda djela nastala na temeljima snažne autorske vizije i elaboriranih kreativnih koncepata, koliko god se neke činile posebnijima i ekstravagantnijima u produkcijskom smislu, a neke, pak, sasvim običnima. Možda su elaborirane scenografske inscenacije Annie Leibovitz najskuplje, ali ni super prirodne fotografije Petera Lindbergha nisu zahtijevale ništa manje produkcijskih uvjeta i troškova. Tim Walker ne bi bio Tim Walker bez svojih beskrajno maštovitih setova, baš kao ni David LaChapelle, a o genijalnim radovima Stevena Meisela ili Jean-Paula Goudea da i ne govorimo. Za one koji prvi puta čuju ova imena, a misle da znaju nešto o modi, sram vas bilo i odmah na Google! Uz, nadam se, privremenu induciranu komu vrhunske i trajne modne fotografije, situacija nije ništa bolja ni s aktualnom modnom produkcijom odjeće i modnih dodataka, revijama koje gledamo na tjednima mode, blještavim kreacijama celeba u kojim se šepure na crvenim tepisima i, na koncu konca, odjeće koja nas čeka u dućanima. Ali, baš kao u vječnom sukobu dobra i zla, svijetle i tamne strane, pojavljuju se bljeskovi nade i optimizma da nije sve tako crno i očekivano dosadno.
Na posljednjoj reviji posljednjeg dana pariškog Tjedna visoke mode, 25. siječnja, John Galliano predstavio je svoju novu couture kolekciju za liniju Maison Margiela Artisanal revijom čudnovatih likova inspiriranih Parizom 20-ih i 30-ih godina prošloga stoljeća, u opskurnom dotrajalom baru ispod mosta Aleksandra Trećeg, koji u historicističkim dekonstruiranim kreacijama hipertrofirane siluete dramatično poziraju i elegantno posrću uživljeni u svoje teatralne uloge. Uzvanici su na nogama s mobitelima u zraku koji istodobno snimaju i postaju na društvene mreže, ori se gromoglasan pljesak i povici „Bravo!“, a novinari najvažnijih modnih magazina i portala jure tko će prije obasuti Galliana zasluženim lovorikama i obavijestiti svijet o neponovljivom povijesnom trenutku koji će, po mnogima, promijeniti lice suvremene mode. A sad se zapitajte – koja vam je druga haute couture revija za proljeće/ljeto 2024. godine ostala u sjećanju?
Drugi primjeri velikih pozitivnih promjena koje pamti recentna povijest mode su imenovanja dvojice, dotad sasvim nepoznatih, kreativnih direktora na čelo slavnih modnih kuća - Alessandra Michelea u Gucci 2015. i Daniela Roseberryja u Schiaparelli 2019. godine. Obojica su „šokirala“ modni svijet svojim specifičnim i potpuno autentičnim dizajnerskim rukopisom te autorskom vizijom koja je, u danom trenutku, redefinirala dominantnu modnu estetiku – Michele je vlastoručno pokrenuo val novog šarenog, retro maksimalizma, a Roseberry vratio nadrealističku ekscentričnost osnivačice svoje kuće u aktualni trendovski vokabular.
A ako se odmaknemo samo nekoliko desetljeća unatrag, svi će se sjećati teatralnih ekstravagancija na revijama McQueena i Galliana, ali i kolekcija Gaultiera, Muglera, Montane i brojnih drugih koje su govorile same za sebe snagom novih ideja i novog modnog identiteta. Ni McQueenu ni Gallianu nisu trebale grandiozne produkcije da bi njihova odjeća zasjala, one su naprosto služile kao nadogradnja i ekspresija apsolutne kreativne vizije svojih autora, a ne, kao u današnje vrijeme, način privlačenja pažnje virtualnih masa ekscesom čija je jedina svrha skupiti što veći broj pregleda, klikova i lajkova.
Današnja nam modna scena nudi puno više primjera neuspjelih pokušaja nego onih uspješnih.
Vrtuljak više ili manje poznatih dizajnerskih imena koja se izmjenjuju na čelnim mjestima kreativnih direktora najeminentnijih modnih kuća već je odavno postao zamoran pa, vrlo često, i smiješan. Koliko je teško balansirati i uklopiti dokazano velike dizajnerske zvijezde u odgovarajuće brendove najbolje su nam pokazali prelazak Riccarda Tiscija u Burberry koji se, unatoč nedvojbeno golemom talentu, tamo nimalo nije proslavio, a ista se stvar, u istom brendu, dogodila i Danielu Leeju nakon nevjerojatno uspješne transformacije Bottege Venete iz pomalo zaboravljene modne kuće u naj hot ime modne scene.
Matthew Williams u Givenchyju pokazao se potpunim komercijalnim i kreativnim promašajem (čekamo imenovanje nasljednika u nastavku modne inačice „Igre prijestolja“), a Sean McGirr je već svojom debitantskom revijom za brend Alexander McQueen, kao i zastrašujuće lošom haljinom za Lanu Del Rey na ovogodišnjoj večeri Met Gala zabrinuo i zgrozio većinu modnog svijeta, kao i obožavatelje lika i djela neprežaljenog Leeja.
Ni kod najvećih modnih brendova situacija nije puno bolja. Sabato De Sarno u Gucciju na najboljem je putu da izleti s vodeće dizajnerske pozicije svojim iznenađujuće dosadnim i nemaštovitim kolekcijama nakon samo treće revije koju je prikazao za slavnu talijansku kuću koja je istodobno najveće i, bez premca, najprofitabilnije ime Kering grupe. Eklatantan primjer koliko je jedino profit važan, unatoč lošem dizajnu ali zahvaljujući odličnoj prodaji, angažman je Marije Grazije Chiuri u Dioru čije su kolekcije u najbolju ruku mediokritetne, a realno ispod svakog nivoa onoga što kuća Dior uistinu predstavlja u kontekstu povijesti mode i francuskog luksuza. Ono što joj svakako ide na ruku je fantastičan know how Diorovih ateljea koji i njezinu najdosadniju ideju znaju izvesti na najluksuzniji način, dok moćna korporativna mašinerija LVMH-a beskonačnim budžetima neumorno napumpava važnost i vidljivost brenda, što rezultira fantastičnim prodajnim rezultatima modnih dodataka i, naravno, kozmetike.
I danas postoje pozitivni primjeri koje ne bi bilo fer ne spomenuti. Došavši na čelo modne kuće legendarnog Azzedinea Alaïje, čije je stvaralaštvo u povijesti suvremene mode možda jedno od najutjecajnijih a njegovo ime mnogi štuju poput kakvog modnog božanstva, relativno nepoznati dizajner Pieter Mulier osvojio je jednako klijentice, kao i svekoliku modnu javnost fantastičnim kolekcijama koje besprijekorno spajaju hiperseksepilnu estetiku kultnog dizajnera s vlastitim modernim rukopisom dajući svojim novim, body conscious kreacijama moćan romantični touch. Istodobno, njegov nekadašnji partner Mathieu Blazy sličnom formulom nastavlja uspjeh Bottege Venete stavljajući naglasak na elaboriranu tradicijsku izradu kožnih kreacija po kojoj im nema premca.
Što će napraviti Alessandro Michele dolaskom u Valentino tek ćemo vidjeti, ali očekivanja su, svakako, ogromna, kako vjernih klijentica i cijelog modnog svijeta tako i ona vlasnika slavne rimske kuće koji priželjkuju jednako senzacionalan komercijalni uspjeh kakav je svojedobno ostvario u Gucciju. U svakom slučaju, do sada nikad nije bila dio njegova dizajnerskog vokabulara. Njegov prethodnik, Pierpaolo Piccioli, očaravao je i oduševljavao svakom novom kolekcijom prepunom fantastične elegancije i ženstvenosti, ali to, očito, nije bilo dovoljno da zadovolji investitore, unatoč više nego solidnim komercijalnim rezultatima i spontanim izljevima emocija poput plača Celine Dion nakon njegove pariške haute couture revije za proljeće 2019. godine.
Možda je upravo u emocijama ključ i poanta cijelog ovog teksta. Jednako u životu kao i u modi – ako vas ne prođu žmarci, ne zaigraju leptirići, koža se lagano ne naježi ili, u ekstremnijem slučaju, ne krene ni suza, čemu sav trud, rad, maštovitost i kreativnost? Serviranje stalno jednih te istih sadržaja i ideja pretvara nas iz živih, misaonih i emotivnih bića u nesvjesne konzumente lišene ikakve autentične reakcije, unaprijed programirane i osuđene na prosječnost kreativnih doživljaja koje će, kako je krenulo, vrlo uskoro i vrlo uspješno umjesto čovjeka generirati umjetna inteligencija. A s tim se distopijskim hororom, kako u modnom tako i egzistencijalnom smislu, tek trebamo naučiti nositi i boriti.
Je li dovoljan samo jedan podsjetnik što moda može biti i kako treba izgledati da bi poslužio kao wake up call i probudio predugo uspavanu i ignoriranu potrebu za raskošnim pričama, dramatičnim narativima, ekstravagantnom teatralnošću i maštovitim kreativnim konceptima?
Možda i nije, pogotovo s obzirom na nevjerojatnu hiperprodukciju svekolikih vizualnih informacija koje modna industrija izbacuje u frenetičnom svakodnevnom ritmu. Ali odjek koji ima Gallianova revija za Margielu i njezin sveopći utjecaj kojem ćemo tek svjedočiti najbolji su dokaz da istinska originalnost i autorska kreativna vizija imaju moć stvaranja ideja i ljepote trajne vrijednosti baziranih na doživljajima i emocijama, što pamte svi i to – zauvijek.