Povjesničar, vojnik i sin nekadašnjeg predsjednika: Razgovarali smo s Louisom Sarkozyjem

Dok sporim korakom obilazi Državni arhiv u Zagrebu, promatrajući njegove oslikane stropove i oprezno dotičući antikne lampe, Louis Sarkozy osjeća se kao kod kuće. To nije čest slučaj; Louis ne voli bučne barove, izbjegava skupe restorane i prezire shopping tako da je pronaći mjesto na kojem će se osjećati dovoljno opušteno da bi se slikao za Elle (a slikanje prezire i više od shoppinga) zahtjevan je zadatak sam za sebe. No, mjesta kojima luta dobri duh povijesti kao povjesničaru njegovo su prirodno stanište. Zaokupljen je arhivskim naslovima i razgovorom s našim domaćinom kojeg ispituje detalje o povijesti Zagreba. Ovo nije njegov prvi posjet Hrvatskoj; njegova supruga Natali, koja je odrasla u Africi, a školovala se u Francuskoj i SAD-u, dio porijekla nosi iz Hrvatske te ga je dovela ga u Zagreb kako bi s njime podijelila svoja sjećanja iz djetinjstva.

S brojnim tetovažama koje izviru iz njegove odjeće i izrazima koje je naslijedio iz vojne akademije (“Yes, ma’m”) 27-godišnji Louis nije tipičan povjesničar. To nije jedina proturječnost u njegovom karakteru. Iako nosi jedno od najpoznatijih prezimena Francuske (njegov je otac Nicolas Sarkozy, predsjednik Francuske od 2007-2012), Louis živi u Washingtonu. Njegov vrlo izražen američki naglasak vješto skriva činjenicu da kada je iz Francuske doselio u SAD nije govorio niti riječ engleskog. Bio je to neobičan skok iz Elizejske palače u vojni internat što je, govori, imalo značajan utjecaj u formiranju njegovog karaktera. Ovaj neobičan mladi muškarac – istovremeno povjesničar i vojnik, posljednje tri godine danonoćno je radio na knjizi “Napoleonova knjižnica”, studiji o malo poznatoj Napoleonovoj strasti prema knjigama, koja upravo izlazi u Ujedinjenom Kraljevstvu. 

Kako se došlo do tvoje opsesija Napoleonom?

Kada sam imao sedamnaest godina odlučio sam pročitati biografiju o Napoleonu jer sam pomislio da ne možeš biti francuski klinac i ne čitati o Napoleonu i ne znati što se točno događalo. Imao sam sreću da je knjiga na koju sam naišao bila sjajna biografija velikog povjesničara Andrewa Robertsa koja me u potpunosti šokirala. Ranije nisam znao da je priča toliko nevjerojatna i da je Napoleon bio toliko energičan, da je ono što je ostavio za sobom toliko široko. To je za mene bilo potpuno iznenađenje i u godinama u kojima sam vapio za herojima, naišao sam na najluđeg heroja u povijesti. 

Moja supruga Natali žali se da imam prolazna razboblja opsesije povijesnim ličnostima, no ovo razdoblje, čini se, ne prestaje. Osobito sam ponosan da je predgovor moje knjige napisao Andrew Roberts zbog čije biografije sam zavolio čitanje – i Napoleona.

U tvom višegodišnjem istraživanju o Napoleonu, što te je najviše iznenadilo?

Sve. Kao vojnik, fasciniran sam njegovim vojnim kampanjama, a kao pisac, njegovom reformom obrazovnog sustava i knjigama koje je čitao. Da je bio samo general, bio bi heroj. Da je bio samo političar, bio bi heroj. Ovako se moraš pitati, jesu li njegova postignuća nadljudska? Bio je izvanredan general, državnik, reformator, revolucionar, prosvjetitelj, strastveni čitatelj i pisac, teoretičar kazališta, teoretičar literature, filozofije i glazbe. Dotakao je svaki aspekt svijeta i u potpunosti promijenio i stvorio modern Francusku te transformirao Europu zauvijek. Rekao bih da je najutjecajniji lik u povijesti svijeta. A živio je samo 51 godinu! 

Kako je tvoj život izgledao kada si pisao?

Postoji nevjerojatan broj izvora – pouzdanih i oni koji to nisu. Više je knjiga napisano o Napoleonu nego o bilo kojoj povijesnoj ličnosti. Računa se da je napisana jedna i pol knjiga svaki dan od njegove smrti do danas. Svi su bili toliko opsjednuti Napoleonom da su i oni koji ga nikada nisu upoznali o njemu pisali memoare. Postoji memoir koji je napisao konobar koji ga je jednom posluživao vinom na jednoj večeri 1804. Puno je toga izmišljeno, naravno.

Što znači da se ima puno za čitati ako želite pisati o Napoleonu. Pošto moja knjiga govori o knjigama koje je Napoleon čitao morao sam pročitati puno knjiga koje je on čitao. Proveo sam mjesece u Nacionalnoj knjižnici Francuske i Fondation Napoleon gdje sam otkrivao gotovo 600.000 knjiga iz njegove osobne kolekcije. Sve ga je zanimalo, od botanike i povijesti, do ljubavnih romana. Iako moja knjiga nije duga, trebale su mi tri godine istraživanja, upravo zbog količine izvora koje imamo, a od kojih mnogi nisu pouzdani. U nekim sam trenucima osjećao kao da tonem. Ali, na svu sreću, uspio sam isplivati.

Mnogi se Francuzi pitaju zašto si odlučio knjigu objaviti u Ujedinjenom Kraljevstvu?

U Britaniji postoji nevjerojatno velika publika za sve što je vezano uz Napoleona. Rekao bih da je to povijesno jedan vrlo poseban odnos prema jednoj posebnoj ličnosti. U Gornjem domu britanskog parlamenta, gdje održavam promociju svoje knjige, dva najveća umjetnička djela su slike koje prikazuju poraz Napoleona u Trafalgaru i Waterloou.

Tvoga su oca često uspoređivali s Napoleonom…

Postoje, dakako, neke sličnosti među njima, poput njihove dinamičnosti, želje da se što više učini u životu. Moj otac je moj heroj. Izuzetno mu se divim. Kada čovjek odrasta uz nekoga kao što je on, nema izbora, mora dati sve od sebe. Biti uz njega je vrlo inspirativno. 

Osim snažnim muškarcima okruženi si snažnim ženama.

Apsolutno. Moja supruga Natali je fascinantna žena i velika mi je podrška, baš kao i moja majka Cecilia. U svojoj prvoj knjizi koju sam napisao s majkom govorimo i o boljkama modernog feminizma koji često postavlja žene isključivo kao žrtve muške opresije i objekte koje trebaju zaštitu muškaraca. Odrastajući uz moju majku, koja je vrlo snažna žena i danas uz svoju prelijepu, elegantnu i intelektualnu suprugu, imam osjećaj da je to ludost i da se žene sjajno same brane te da im nije u tolikoj mjeri potrebna muška zaštita koliko feministice danas govore.

Kao netko tko je rođen u Francuskoj, odrastao u Francuskoj i Sjedinjenim Američkim Državama, španjolskog i madžarskog porijekla, sa suprugom koja je napola Hrvatica odrasla u Africi, što za tebe predstavlja pojam doma?

Sjedinjene Američke Države. Zaljubljen sam u svoju domovinu, jako sam ponosan što sam imao prilike sudjelovati u stoljetnoj tradiciji američke naturalizacije i vjerujem da su Sjedinjene Američke Države najuspješniji politički eksperiment u povijesti čovječanstva. To je divna zemlja koja je učinila mnoga dobra za svijet i nastavlja to činiti. Opsjednut sam američkom poviješću i američkim konstitucionalizmom. Osjećam da imamo nevjerojatnu sreću da živimo u SAD-u. Američku putovnicu sam dobio tjedan dana nakon što sam oženio Natali tako da sam se u isto vrijeme obvezao prema svojoj supruzi i prema svojoj državi i moja je namjera ostati u SAD-u sa svojom suprugom do kraja života.

Ipak, rođen si u Francuskoj i djetinjstvo proveo u Parizu. Koje su tvoje francuske karakterne osobine?

Stalno se žalim. Ne podnosim ništa što dolazi iz Njemačke. Moja konstantna konzumacija sira. Izuzetno sam ponosan što sam Francuz i moja knjiga o Napoleonu je testament tomu. Iako živim u SAD-u ja vrlo dobro znam gdje sam rođen i gdje su moji korijeni i osjećam se vrlo sretnim što sam dijete Atlantika.

Vjeruješ li da bi bio drugačija osoba da nisi odrastao uz svog oca koji je u vrijeme kada si bio školarac bio predsjednik Francuske?

Apsolutno. 

Bio bih drugačija osoba i da nisam kao tinejdžer živio u SAD-u i pohađao vojni internat. Činjenica da sam iz Elizejske palače završio na vojnom internatu u Americi bila je kompletni kulturni i socio-ekonomski šok i četiri godine koliko sam ju pohađao, u potpunosti su me transformirale.

Koja sjećanja nosiš iz djetinjstva u Parizu?

To je bilo doista fascinantno i volio bih da sam bio barem malo stariji da sam mogao cijeniti tu nevjerojatnu činjenicu. Ovako je Elizejska palača za mene bila jednostavno moj dom. Imao sam sjajnu gospodu iz osiguranja s kojima sam se igrao i s kojima sam i danas blizak. U Elizejskoj palači imao sam sobu za Lego kocke, tek sam nedavno stajao da su upravo u toj prostoriji izložena uokvirena pisma koje je napisao Napoleon. Danas bih se odnosio s daleko više poštovanja prema takvim detaljima.

Tko su tvoji najbolji prijatelji?

Definicija povjesničara je: Svi su moji prijatelji mrtvi. Šalim se, naravno. Prijateljstvo je jedna od mojih velikih strasti i imam vrlo veliku i blisku skupinu prijatelja s kojima razgovaram svaki dan, većina njih su u vojsci. Prijateljstvo koje imamo je neprocjenjivo i danas vrlo rijetko. Ne postoji tema koja je preosjetljiva da bismo o njoj razgovarali. Potpuna iskrenost u svakom trenutku.

Za razliku od tvoje generacije, čini se da imaš neke prilično staromodne vrijednosti?

Činjenica je da su danas mladi ljudi mojih godina Tik Tok generacija, uglavnom ljevičari, vrlo osjetljivi, ne osobito predani čitanju i poslu i to je tužno i opasno. Ipak, nije samo to moja generacija; moja je generacija također generacija koja sluša vrlo duboke i intelektualne podcaste od kojih neki imaju milijunsku publiku. Tako da postoji dinamična intelektualna, znatiželjna omladina o kojima se manje zna. Nikada nije bilo više ljudi koji kupuju knjige.