‘’Ajmo, tko će u kinu pogledati Supstancu?’’, odjeknulo je na jednom našem kolegiju početkom ovog tjedna. Volontirao sam, no poznavajući svoj nepredvidivi poslovni i privatni raspored, pitao sam kolegice ako je koja nekim slučajem više zainteresirana ili slobodnija preuzeti taj zadatak. Ipak, nakon što sam ukratko objasnio da se ovdje radi o navodno užasavajućem body horror filmu Coralie Fargeat u kojem, iznenađujuće, glume Demi Moore i Margaret Qualley, ostao sam jedini koji je imao ikakvog interesa ili želuca.
Iako ih obožavam, imam kompliciran odnos s horror filmovima. S jedne strane me užasavaju oni paranormalne ili psihološke prirode, a s druge me oni u stilu Slagalice strave i sličnih slashera ne tangiraju. Body horror filmovi, koji svoj ključni faktor straha kriju u deformaciji ljudskog tijela u neprepoznatljive mase ili čudovišta a la Cronenberg, se u mojoj glavi nalaze u nekom čudnom međuprostoru. Možda zato što sam se kroz posljednjih desetak godina fokusirao samo na prve dvije navedene kategorije i eventualno sci-fi horror, pa je Supstanca prije svega bila savršena prilika za ponovo upoznavanje s tim, često zaboravljenim podžanrom strave i užasa. Kao drugo i osnovno, film s Demi Moore je rijetko kad loš film. Čak i kada je loš, barem je camp.
Supstanca prati Elizabeth Sparkle, u svakom smislu padajuću zvijezdu i oskarovku kojoj televizijska kuća za 50. rođendan poklanja - otkaz. Kako joj to u prenesenom značenju priopći producent kojeg glumi genijalni Dennis Quaid, žene u showbusinessu imaju rok trajanja i gornja granica je pedeset. Čini se prožvakanom temom, gotovo gore prožvakanom od kozica u dotičnoj sceni koju je Moore u jednom intervjuu opisala najstrašnijom scenom u filmu, no uvod je to u vjerojatno nikad aktualniju tematiku obrađenu kroz formu horror filma u posljednjih nekoliko godina. Uz to sve, kroz izuzetno šarenu i u trenucima veselu kinematografiju koja kao takva stvara nelagodu, s obzirom na to da znamo o kojem je žanru riječ.
Supstanca, imaginarni i čarobni medicinski proizvod po kojem film i nosi ime, ima inovativnu mogućnost obnove stanica do točke dijeljenja osobe na dva dijela: na ‘’staru verziju’’ koja ostaje ista i na onu novu, mlađu - savršenu. Svaka verzija ima rok od tjedan dana, nakon čega mora drugoj prepustiti život i kontrolu. Jedino bitno je poštivanje balansa i sedmodnevnog roka - što bi u svijetu kojem vlada taština moglo poći po zlu? Pogodili ste, apsolutno sve.
Sparkle se sa čitavim procesom upoznaje putem misterioznog USB sticka koji se nekim čudom pronađe u njenom kaputu. Isti je to ‘’tutorial’’ koji je poslužio kao misteriozna najava i uzrok prvog vala viralnosti filma ranije ove godine, netom prije Festivala u Cannesu gdje je imao svoju prvu premijeru, gdje je usput dobio nagradu za najbolji scenarij. Elizabeth pristane na to bez obzira na posljedice, te svoj starter kit preuzima u jezivom dijelu grada i još jezivijem skladištu. Jedna injekcija i vaš je život automatski promijenjen nabolje, baš onako kako to obećavaju (i ispunjavaju) razni, trenutno popularni lijekovi koje koriste poznate i manje poznate osobe.
Nemoguće je gledati ovaj film i ne povući paralele sa stvarnošću i trenutno popularnim Ozempicom, lijekom za dijabetičare koji mnogi, potpuno zdravi ljudi koriste kako bi se u par tjedana pretvorili u bolju, u njihovim očima savršenu verziju sebe bez obzira na posljedice. Paralele su ovdje i s onim jeftinim, underground tretmanima i estetskim operacijama na tragu bizarnih TikTok slučajeva u kojima bi nekome ubrizgali beton i ulje kao filer ili ugradili umjetne zube od gela za nokte. Krovna tema straha od starenja i propasti karijere je prožeta dodatnim faktorom nesigurnosti u sebe kojom industrija bombardira žene već stoljećima. Industrija ljepote je unosna zbog nesigurnosti i strahova, nešto što je svima jasno, no ovdje dobivamo puno jači wake-up call koji nas podsjeća na to da su ljudi itekako spremni otići (pre)daleko zbog očuvanja ljepote i mladosti.
Ono u čemu ovaj film zaista briljira je prikaz raslojavanja osobnosti na tisuću komada kada se suočimo sa starenjem, neuspjehom i prolaznosti. Mnogi kritičari su ovu opisali kao ulogu života Demi Moore, a to je potkrijepljeno cijelim dijapazonom jezovito prikazanih emocija, od bijesa i vividnih mentalnih slomova do potpune apatije i odustajanja od života nakon što Sue, njena savršena verzija koju tumači Qualley, počne u potpunosti preuzimati njen život. Preuzimati je ovdje i figurativno i doslovno rečeno. Uz to, dijeljenje Elizabeth na sebe i Sue je scena koja bi posramila H.R. Gigera i njegovog osmog putnika.
Sue je u svakom smislu priča za sebe, iako se kroz cijeli film proteže parola “you are one”, odnosno podsjetnik kako su Elizabeth i Sue od iste hrđe skovane. Bez obzira na njen uspjeh i novu-staru ulogu vodeće fitness zvijezde televizijske stanice, Sue naposljetku prolazi kroz iste, ako ne i gore stvari kao njena “majka” Elizabeth. Apsurdni, možda i fotorealistični prikazan tzv. deep state showbusinessa od žena ne očekuje da budu samo lijepe i mlade, očekuje da budu savršene. Nažalost, poučeni situacijama iz stvarnog svijeta, u svakom apsurdu je pola istine.
Qualley se ovdje odlično drži uz Moore, bez obzira na manjak dijaloga u filmu. Ta tišina, samoća i izoliranost likova, bilo to u apatiji ili na vrhuncu karijere, je dodatan sloj užasa koji ukazuje kako je svaka ovisnost (ovdje o ljepoti i mladosti) opasna stvar koja nas baca daleko od društva.
U iznenađujuće popunjenom kinu (barem za kasnovečernji termin) sam se uvjerio da je Supstanca, uistinu, daleko od lošeg filma, a tematika je puno strašnija od svih njegovih efekata i protetike koji bi i najjačima okrenuli par čvorova u želucu. Ako ste osoba koja ne voli horore zbog onog straha ‘’da će nešto iskočiti’’, onda se u ovom filmu nemate čega bojati. Supstanca je, možda čak i namjerno, spora agonija u kojoj je štošta predvidivo, ali šok faktora na drugačiji način ne manjka i vrlo vjerojatno ću još dugo vremena razmišljati o ovom filmu. Tu i tamo vas možda (kroz suze i prste) nasmiju apsurdni trenuci u moru užasa, a sam se kraj filma ne može opisati drugačije nego avangardnim spojem labuđeg pjeva iz Zvijezda je rođena i scene otvaranja dizala u Isijavanju.
Pravi strah ovaj film ne izaziva samo grotesknim propadanjem i izobličavanjem ljudske forme, koju Moore i Qualley izdržavaju s nevjerojatnom snagom, već činjenicom da zapravo nije daleko od duha vremena u kojem živimo. Još jezivija je činjenica ta da svi u svom krugu ljudi poznajemo barem jednu osobu koja bi prvom prilikom pristala na Supstancu, bez obzira na sve.
