Sagledavanje prošlih događaja nije ograničeno samo na politiku. Šminka je jedan od primjera koji možda nije očigledan izbor ali itekako puno govori.
U Viktorijansko doba u Engleskoj koje se protezalo otprilike od 1820. godine do Prvog svjetskog rata je pogotovo bilo restriktivno za žene. S obzirom da kraljica Viktorija nije nosila nikakvu šminku te je bila poznata po svom prirodom izgledu, to je postala norma koja se trebala slijediti. Povrh toga, vjerovalo se da ako je osoba dobra iznutra da će se te vrline prikazati van. Tom logikom su se vodili i kod šminke – ženi koja je dobra majka, žena i domaćica ne treba šminka. Nanošenje bilo kakve boje na lice se smatralo izuzetno nemoralnim ali se i kažnjavalo. Dakle, ako si dobra osoba, bit ćeš predivna izvana. Ipak, žene su pronalazile načine kako da koriste barem malo boje na licu. Kući su radile jednostavne balzame za usne ali naravno da nikad nisu smjele priznati da su dodavale boju pomoću voća, često crnog grožđa. Također se mogla kupiti crvena tekućina na određenim mjestima koja se radila od raznih prirodnih sastojaka ali su žene morale biti itekako oprezne kako ih netko ne bi prijavio ili da im suprug ne bi pronašao.
Upravo kada je završio Prvi svjetski rat, kozmetička industrija je počela raditi svoje prve korake. Jedan od najpopularnijih brendova na početku ove industriji je bio Tangee. Brend je bio fokusiran na mlade žene, a imali su tada nevjerojatan ruž koji je mijenjao boju na temelju žene koja ga je stavila. Bio je jeftin – koštao je tadašnjih 10 centi – i lako dostupan u Americi i Europi. Takav proizvod je danas revolucionaran, a pogotovo tada. Već 1923. je Rubenstein počela reklamirati ruž u časopisima ali i dalje društvo nije bilo potpuno spremno na toliki skok.
Promjena se počela događati s Hollywoodom. Maksymilian Faktorowicz ili poznatiji kao Max Factor, je prvi prepoznato važnost boje. Uvidio je da se boja šminke mora ići u korak s mijenjanjem filma, tj. dobivanjem boje. Na početku su makeup artisti koristili šminku za kazalište koja se često ne bi dobro prenijela na filmsko platno. Factor je također počeo je reklamirat crvene ruževe tako da ih je sparivao s kosom kako bi ženama skratio proces odabira boje. Takav primjer je vidljiv u reklami s glumicom Ritom Hayworth za film „Gilda“ iz 1946. godine. Podijelio je boje na plavuše, brinete, crnke i crvenokose. Da bi on mogao proizvesti ruž s mehanikom kakvu danas znamo, Helena Rubenstein se pobrinula upravo za to. Godine 1931. je ona predstavila ruž u metalnoj tubi kakvu danas poznajemo koji je omogućio da se ruž aplicira samo s jednom rukom.
Malim povratkom u nazad na početak Drugog svjetskog rata, smatralo se poželjnim da je ženina šminka su usne crvena. Tako su pokazivale patriotizam i želju za pobjedom. Elizabeth Arden je čak kreirala makeup kit za žene u američkoj pomorskoj floti koje su se slagale s njihovim odorama. Odjednom je bilo politički poželjno da žena bude našminkana i to vrlo upečatljivo. To je naravno odgovaralo tadašnjem američkom naglom razvoju u svakom polju, pa su u žene trebale biti odraz toga.
Ruž koji je označio promjenu je nijansa „Fire and Ice“ brenda Revlon iz 1952. godine. Tada je slika televizora počela dobivati boju ali nije odmah ušla u sva kućanstva. Ironično je što su filmovi tada bili crno-bijeli, ali to nije značilo da se ruž nije odlično prodavao. Na Revlonovom za promociju ruža je pisalo: „za tebe koja voliš flertati s vatrom...koja se usudiš hodati po tankom ledu...“
Zlatno doba ovog kozmetičkog proizvoda su bile 50-e godine zahvaljujući velikom razvoju pop kulture. Glumice poput Audrey Hepburn, Marilyn Monroe, Judy Garland, Sophie Loren su zauvijek promijenile poimanje lijepog. Njihovi makeup lookvi su redefinirali pojam ljepote i još uvijek se rekreiraju na crvenim tepisima. Signature crvene usne Monroe je jedan od najpoznatijih simbola povijesti šminke i filma. Look Hepburn iz filma „Funny Face“ iz 1957. u kojem ima ružičasto-koraljni ruž je također nezaboravni filmski kadar.
Izgled žena je predmet političkih rasprava stoljećima. Iako se šminka možda neće razmatrati kao primjer na kojem se može promatrati razvoj društva i političko stanje, mnogo primjera dokazuje suprotno. Tek trunčica primjetne boje na licu je u povijesti mogla izazvati kažnjavanje ali niti danas to u nekim djelovima svijeta nije isključeno. Samo malo boje na ženskom licu je stoljećima seizmograf društva.
