Tjedan mode u Milanu: Retro futurizam nikada nije izgledao tako dobro

Tjedan mode u Milanu je u punom jeku, a nedavne revije nam daju čvrste dokaze kako i dalje patimo za prošlim vremenima. Elementi retro futurizma su posvuda, no ne vraćaju se svi u njegovu najpoznatiju verziju iz šezdesetih. Određeni brendovi pate za osamdesetima u obliku fantomske nostalgije, no zanimljivi su svi koji se sada već vraćaju devedesetima, posebice oni koji svoje najveće financijske uspjehe pripisuju upravo tom pred-Y2K razdoblju.

Prada

Prada je ponovo cool. Doduše, tijekom ovog stoljeća još nismo doživjeli trenutak kada ona to nije bila, a sve ono što nekim čudom nije bilo cool na početku su danas traženi it komadi. Jasno je to i Miucciji, s obzirom na to da je ova kolekcija bila puna autoreferenciranja na njene rane, ali i relativno nedavne siluete. Pojavile su se ovdje prerađene suknje s rupama iz kolekcije za proljeće 1999., a štikle s obojenom platformom iz one za jesen 2012. su modne entuzijaste širom interneta bacile u trans.

Miuccia Prada i Raf Simons su ovom kolekcijom prekinuli sada već poznati karmički krug referiranja muške kolekcije na žensku i obratno. Od Simonsovog dolaska, taj smo trend vidjeli u istim komadima koji bi se pojavljivali u obje kolekcije zaredom. Ovoga je puta samo dio koncepta prenesen iz jedne u drugu kolekciju, a to su komadi od ispolirane, gotovo metalne kože koji na sebi imaju print silueta zarobljenih u ekstazi noćnog kluba ili koncerta. Pradina 365 party girl ne pati od novosti, ona pati od zarobljenosti u suvremenoj dosadi i prezasićenoj budućnosti.

Bez obzira na odlične reference na Simonsov rad, ali i estetiku (retro) futurista poput Pierrea Cardina vidljivu u predimenzioniranim šeširima i naočalama, Pradina kolekcija ponovo ima sloj prepoznatljive društvene ili filozofske kritike. Ponovo preispituje kako suvremeno doba utječe na identitet pojedinca kojeg ono istovremeno sve više oblikuje, poput zarobljenosti u jednom digitalnom trenutku iz kojeg se ne može pobjeći. Ako na modu gledamo kao na štit protiv vanjskog svijeta i čvrstog oklopa koji odvaja sebstvo od svega onoga oko nas (što nas želi promijeniti), jasno je Pradino korištenje reflektirajućih materijala.

Versace

Girls just wanna have fun, a Donatella se zabavlja najbolje. Versace je u posljednjih nekoliko godina zarobljen u limbu iz kojeg se tu i tamo izdvoji s nekim it komadom ili senzacionalnim red carpet trenutkom (Lady Gaga na prošlogodišnjim Oscarima). U limbu je i ova kolekcija, pošto nije bila ništa drugo nego bacanje runa ili tanjura špageta u zid, u nadi da se nešto od toga uhvati na zidu kolektivne svijesti i moodboardova modnih entuzijasta. Versace, koji je nekad davno postavljao trendove, sada za istima blago kaska. Doduše, to ne znači da u ovoj kolekciji nije bilo kombinacija koje u sebi imaju modnog potencijala.

U masi blagog i (ne)namjernog ugly chic stiliziranja a la Prada i Miu Miu, u kolekciji se pronašla zdrava doza komada inspiriranih grunge estetikom kasnih osamdesetih i devedesetih. Razdoblje je to kada je (Gianni) Versace predstavljao referentnu točku za luksuz i glamur, a ako to prihvatimo kao omaž tom dobu, Donatella je još jednom uhvatila val nostalgije koji će sigurno dio Versace klijentele prihvatiti objeručke.

Bilo je tu i blagih referenci na cowboy core koji je obilježio početak ove godine, no pravo iznenađenje su bili topovi i haljine od zlatnih pločica koje neodoljivo podsjećaju na haljine od rodoida iz Rabanneove iz sredine šezdesetih. Da, upravo će se ti komadi izdvojiti iz limba, uz Minaudière torbice u obliku kultnih Versace parfema.

Gucci

Reviju za proljetnu Gucci kolekciju Sabata de Sarna je ponovo zatvorio jedan kultni talijanski hit. Dok smo u prethodnim sezonama uživali u Mininom hitu Ancora, ove je publiku u muzeju La Triennale rasplesala pjesma Non voglio mica la luna talijanske rock ikone Fiordalise. Pjesma koja govori o prihvaćanju jednostavnosti i kako, u prenesenom značenju, ne treba težiti velikom bogatstvu i luksuznom životu je ovdje zaista ironično. Možda nam de Sarno izravno poručuje da se nemamo čemu nadati s njegovim Guccijem. Doduše, ionako smo se prestali nadati nakon njegove debitantske kolekcije.

Ponovo smo vidjeli ogroman ulog u modne dodatke i torbice, od kojih se najviše ističe Bamboo 1947 torbica i pozlaćeni bambus koji je tijekom povijesti obožavala Jackie Kennedy, jedna o de Sarnovih fantomskih muza za svaku njegovu kolekciju. Zaobilaženje prijašnjeg rada Alessandra Michelea i Fride Giannini je iznova očigledno, s bombastičnim aluzijama na rad Toma Forda u devedesetima.

Sudar devedesetih i kraja šezdesetih je u jednom trenutku kolekcije čak imao smisla. Lepršave haljine sa zlatnim kopčama i ovratnicima su red carpet ready, kao i nekoliko trenutaka s lepršavim, sjajnim ljuskicama. Posljednji niz kaputa s predimenzioniranim rukavima i maramama će se sigurno naći u ormaru Billie Eilish, a uz to su apsolutni kaos na društvenim mrežama izazvali setovi od tankog bambusa. Ako ništa drugo, izgleda da se de Sarno bar malo opustio po pitanju materijala. Koliko je to dobro ili loše, ostaje nam vidjeti.