‘’Iscrpljena sam 24/7. Nemam više što za dati - ali onda, nekako - i dalje serviram’’, glasi nedavna viralna izjava Julije Fox koju ste sigurno već vidjeli na Instagram priči barem jednog od vaših prijatelja. Kada bi Eurovizija bila osoba, sigurno bi izjavila isto. Iduća godina označava 70. godišnjicu od osnutka jednog od najvećih televizijskih događaja u godini, ujedno jednog od najgledanijih glazbenih programa na svijetu, čije finale privlači više gledatelja od Grammyja, Oscara i MTV VMA nagrada zajedno. Najgledaniji Super Bowl u povijesti i dalje kaska za Eurovizijom kojoj u posljednjih nekoliko godina gledanost ne pada ispod prosječnog broja od 170 milijuna.
Eurovizijsko doba, koje obožavatelji tepajući nazivaju i ‘’Velikim tjednom’’, uvijek je sa sobom nosilo ozračje uzbuđenja i nekakvog šokantnog patriotizma koji se probudi u gotovo svakoj osobi, bila ona zainteresirana za ovaj tzv. ‘’festival kiča’’ ili ne. Pogotovo onda kada se zastavica naše države zavijori u donjem lijevom uglu televizijskog ekrana. Vrtimo kanale - i uvijek nekako ostanemo na tom gdje je prijenos Eurovizije.
Htjeli vi to ili ne, Euroviziju se u posljednja dva desetljeća nije moglo izbjeći. Ipak, nakon godina i godina ponavljanja ‘’peace, peace, love, love’’ i čudnovatog prihvaćanja ovog prastarog i bizarnog natjecanja od strane Generacije Z, Eurovizija ove godine, njihovim rječnikom, ‘’makes zero noise’’.
Godina nakon najkontroverznije
Staviti riječi ‘’Eurovizija’’ i ‘’kontroverza’’ u istu rečenicu danas već zvuči kao ‘’dobar dan’’. Ako već ne postoji, netko bi trebao napisati knjigu koja iscrtava lentu vremena svih kontroverzi koje su se dogodile ususret Euroviziji, tijekom njenog održavanja i nedugo nakon proglašenja pobjednika.
Od povlačenja država zbog (navodne) pljačke na bodovima, poput Italije nakon debakla pjesme Fiumi di Parole 1997., preko država koje su otkazale prisustvo zbog pro-LGBTQIA+ stavova, među kojima su Turska i Mađarska, pa sve do višestrukih i iznenadnih promjena u sustavu bodovanja koje (ne) utječu na rezultate - Eurovizija je majka svih kontroverzi u suvremenoj pop kulturi.
Sve je to donekle bilo izdrživo. Međutim, Euroviziju 2024. su obilježile kontroverze i skandali od samog početka nacionalnih finala. Neke od njih nema smisla ponavljati, jer su one i ove godine ostale otvorene rane preko kojih je EBU samo zalijepio flastere.
Diskvalifikacije i dobar dio natjecatelja koji su na dan finala prijetili odustajanjem, (fizički) obračuni državnih delegacija i produkcije, te konačna kulminacija u obliku Angeline Mango koja, vidno rastresena, u press centru izvodi Imagine Johna Lennona su ostavili gorak okus u ustima čak i najvjernijih obožavatelja.
U konačnici, sam rezultat glasanja, koji se po prvi put u ovom stoljeću razlikovao od ranga favorita na kladionicama (koliko nam god one loše i nemoralno mjerilo bile) je bio signal kako se od prošle godine Eurovizija nalazi u čudnom vrtlogu iz kojeg ne može izaći. Velikim dijelom svojom krivicom.
Bez politike, molimo
Urbana legenda o razlozima osnivanja Eurovizije perzistira i danas. Dok ćemo lako pomisliti kako je osnovana kao način ujedinjenja nekada zaraćenih europskih država s ciljem promicanja ljubavi, jednakosti, mira i jedinstva, pravi razlozi postojanja Eurovizije i krovne organizacije EBU su više ekonomski i politički, bez obzira na epitet ‘’apolitično’’ koji prati natjecanje od osnutka.
Natjecanje za pjesmu Eurovizije započelo je kao tehnički eksperiment u televizijskom prijenosu. Kako su televizijske usluge uvedene u većini europskih zemalja sredinom 20. stoljeća, Europska radiodifuzna unija (EBU) stvorila je Eurovizijsku mrežu 1954. za razmjenu i proizvodnju zajedničkih televizijskih programa, kako bi se isplativo povećao programski materijal za nacionalne radiodifuzne organizacije. Prvi i jedan od najuspješnijih eksperimenata EBU-a je bila upravo Eurovizija.
I dok je taj ludi eksperiment po uzoru na Festival di Sanremo opstao, ‘’no politics, please’’ pravilo je u povijesti Eurovizije više puta bilo dovedeno u pitanje.
I to s dobrim razlogom. Dok će se svaka otvorena politička podrška, bila ona pozitiva ili potpuno nazadna, istog trenutka kazniti, nitko natjecateljima i njihovim državama nije eksplicitno zabranio uvijanje političkih poruka u prenesenom značenju, te njihovo vješto ugrađivanje u pjesme, nastupe, modne kombinacije, produkciju nastupa, efekte i slično.
Bez obzira na to, takvo prolaženje ispod radara se događalo samo onda kada vrh EBU-a i Eurovizije odluči zatvoriti oči, ovisno o važećim pravilima te godine i na case-by-case bazi. Upravo je takav modus operandi uzrokovao nepovjerenje ključnog broja Gen Z i drugih generacija, koje iznenađujuće lako detektiraju razne vrste propagande i cenzure - bila ona na TikToku ili na najvećem televizijskom događaju godine.
EurovisionRot
Mimo novog vala nepovjerenja u svetu instituciju Eurovizije, koja je jasno dana do znanja Martinu Österdahlu kada ga je arena izviždala prije proglašenja rezultata prošle godine, čime su nadjačali i filtere za live isključenje zvižduka, pjesme ove godine su vrlo - plošne.
No nisu plošne u stilu prethodnih godina, kada smo svjedočili velikoj radiofoničnoj katastrofi djelomično uzrokovanoj švedskom pobjedom 2015. - ova godina zvuči poput posljednje stanice po pitanju forsiranja ekstrema šaljivih ili izuzetno ozbiljnih, rigorozno produciranih pjesama.
U istoj godini imamo Tommyja Casha u talijanskom dragu, Šveđane u finskoj sauni, australsku pjesmu o milkshakeu, pjesmu o serviranju p****, pjesmu o psima u svemiru, našu otrovnu tortu... nastavite niz.
Da ne znamo bolje, pomislili bismo da je u pitanju nešto bliže aktualnom AI brainrotu Ballerine Cappuccine i sličnih likova koji nas napadaju na svakoj društvenoj mreži.
A opet, bez obzira na razne Jooste Kleine i Kaarije koje su im prethodile, ove godine nema takvog favorita za pobjedu. No, nema ni favorita među onim ‘’običnim’’ pjesmama, barem ako je suditi po društvenim mrežama. Ima li ova godina, naposljetku, išta zajedničko s prethodnim godinama?
Koja je budućnost Eurovizije?
Bez obzira na razne prozivke, proteste, negodovanja i bojkote - Eurovizija ide dalje, no pitanje je hoćemo li nakon ove godine ići kući pjevajući. Uz to, čini se da se glave Eurovizije oglušuju na sve kritike s uvođenjem dodatnih zabrana i pravila. Prema dostupnim informacijama na stanicama EBU, ove godine se po prvi put nije moglo pristupiti službenim probama, solo intervjui s izvođačima su zabranjeni, nema konferencije osim sa pobjednikom, press centar je smanjen s 1000 na samo stotinjak novinara s pristupom, sve zastave koje nisu zastave država natjecateljica (uključujući i LGBTQIA+ obilježja) su u potpunosti zabranjene, pa čak se i slavno eurovizijsko selo ove godine zbog ‘’nepredvidivih vremenskih uvjeta’’ preselilo u zatvorenu dvoranu ograničenog broja posjetitelja pored arene St. Jakobshalle.
Sadržaja na društvenim mrežama je znatno manje nego prijašnjih godina, kladionice su u totalnom rasulu, a negodovanja oko bespotrebnih intervencija produkcije u apsolutno svaki pedalj natjecanja sve glasnija. I dok s blagom letargijom očekujemo večerašnje prvo polufinale i spremamo se patriotski navijati za Marka Bošnjaka, pitamo se - hoće li Eurovizija ikada biti ista? Ne po pitanju kvalitete glazbe, razine campa, gotovo sumanute količine kiča i svega drugog po čemu ju oduvijek pamtimo.
Hoćemo li ovu manifestaciju ikada više osjetiti na isti način kao do prošle godine ili nam je Eurovizijsko novo normalno postalo jednostavna dosada i frustracija uzrokovana upitnim odlukama?
