Dea Maria nevjerojatno je eterična, mudra, nježna i snažna u isto vrijeme. U razgovoru s njom žena se osjeća kao da razgovara sa šamankom moćnog ženskog (ali nimalo nasilnog) plemena pa stoga ne čudi što je mnoge žene žele uza se kao postpartum doulu. To su, doznajem, žene koje pomažu majkama kad je beba već tu, razgovaraju s njima, paze djecu dok žene spavaju, čuvaju njihovo zdravlje. Tijekom cijelog razgovora razmišljam o tome kako je moguće da ne znam za Deu Mariju: glumica je, elokventna i otvorena, netko tko razmišlja o ženama i našem wellbeingu, netko tko svoje specifično životno putovanje koristi kao inspiraciju za pomoć ženskom plemenu (konkretnije: majkama), netko tko se i nakon diplome želi školovati te ciljano traži inozemno obrazovanje za razumijevanje ženske duhovnosti. A njezin specifični životni put ono je o čemu će sigurno pisati tabloidi i portali koji vole bombastične naslove: rodila je maloljetna, još u srednjoj školi, samohrana je majka (da, STVARNO samohrana, iako ne voli taj naziv jer, kako kaže, „da nije bilo mojih sestara i roditelja, ne bih to sama mogla izvesti“).
„Upala sam na Akademiju iz drugog pokušaja, točno kada sam prestala dojiti.“ Kad je pitam kako je uspjela zadržati vjeru u svoju umjetničku karijeru, s djetetom na grudima, nastaje duga tišina netipična za Deu Mariju. „Ne znam ni sama, samo sam radila što osjećam da trebam i želim ne razmišljajući što će biti sutra. Sve odluke koje sam donosila bile su intuitivne, iz srca. Svatko tko se bavi glumom zna koliko ona suočava osobu sa samom sobom pa tako i s vlastitim strahovima. Naravno da je bilo trenutaka kada sam mislila da to nije za mene, da nisam dovoljno dobra, ali to nema veze s realnošću, to su nesvjesna uvjerenja koja imamo o sebi, uvjerenja da ne zaslužujemo ili da nismo dovoljno dobre baš takve kakve jesmo. Danas sam zahvalna što sam tako mlada imala priliku otkriti vlastite obrasce koji ne služe ničemu. Sada znam da je važno biti dobro, a ne biti dobra.“
Smije li se reći da je umjetnički svijet okrutno mjesto? „Umjetnički svijet okrutan je onoliko koliko mu ti to dopustiš. Mislim da tada nisam znala u kakav svijetu ulazim. Bila sam potpuno nesvjesna koliko je to zapravo teško u svakom pogledu. Imala sam idealistički pogled na taj svijet. Ali, evo, sada sam ovdje, dakle - sve je moguće. Mene je gluma privukla zbog rada na sebi, zbog istraživanja vlastite unutrašnjosti. Gluma mi je omogućila da oslobodim neke emocije koje nisam mogla u privatnom životu. Na neki način mogla sam egzorcirati svoje i tuđe emocije. Najveća snaga i motivacija bio mi je moj sin.
Živimo u kulturi u kojoj se još na majčinstvo gleda kao na nešto opresivno, kao na veliko žrtvovanje zbog vjerovanja da dolaskom djeteta u život prestaje naš vlastiti...
...no za mene snaga dolazi upravo iz suprotnog pogleda na majčinstvo. Rođenjem djeteta započinje potpuno novi proces u kojem se mi rađamo kao nove osobe. Proces u kojem upoznajemo sebe još dublje, proces u kojem se ponekad izgubimo kako bismo se na kraju pronašle, snažnije nego ikada prije. I na tom putovanju smo zajedno s bebom koja je naše najveće zrcalo i učitelj.“ Dea Maria ne priča svoju priču zato da bi „glamurizirala“ trudnoću u srednjoj školi ili samohrano majčinstvo.
„Ne samo da je jako teško, nego nije prirodno. Priroda nije zamislila da samo jedan roditelj odgaja dijete.“ „Novorođena“ govori o postporođajnoj depresiji i Dea Maria ju je napisala - sama. „Intervjuirala sam 300 žena. Kad sam ja rodila, prije deset godina, nisam znala prepoznati baby blues ili postporođajnu depresiju. Tek sada shvaćam da su neki od simptoma bili dio i mog postpartuma. U sustavu, naime, ne postoji nikakva vrsta podrške i pomoći mamama. Ne postoji provjera žena koje rode da se vidi jesu li one dobro. Zato svojom monodramom želim pokrenuti lavinu svijesti o tome koliko su mame važne. Majke ne smiju biti same nakon rođenja beba. Ni u majčinstvu ne bi smjele biti same. Kao što beba treba mamu, tako i mama treba svoju zajednicu i podršku. Zaboravljamo da je i majka novorođena kao i beba.
Brinući o mamama, brinemo o našim budućim generacijama. Znam, bez sumnje, da kada su majke dobro, kada se one osjećaju moćno i podržano, onda se može uspostaviti i ravnoteža u našem društvu i na zemlji. Ali i sustav se mora pokrenuti - mi smo u Splitu tek sada dobili državnog psihologa u rodilištu. Tek sada! Iznova se potvrđuje spoznaja da je dobrobit majki temeljni dio našeg društva i šire. Ako želimo otkriti kako se čovječanstvo odnosi prema životu i prirodi, samo pogledajte kako se naša društva odnose prema mamama i bebama. Kao doula pokrećem svoju zajednicu unutar koje se žene mogu slobodno izraziti i biti podržane.“ Pitam je kako je postala postpartum doula. „Oduvijek sam znala da za svoj diplomski želim raditi na nečemu što je meni važno. A majčinstvo me obilježilo. Mnogi problemi koje imamo kasnije u majčinstvu proizlaze upravo iz tih prvih dana, kada smo pogubljene, same, ostavljene.
Mnogo naših problema u daljnjem životu proizlazi iz vremena kada smo mi bile bebe. I te traume prenose se na našu djecu, pa na njihovu djecu.
Postoje dvije žene u Zagrebu koje rade sa ženama na njihovu putovanju kroz trudnoću, porođaj i postpartum u Centru za perinatalnu psihologiju i rano roditeljstvo, a to su Nina Čikeš Stegić i Martina Trboglav Podgorac. Važno mi je da svakoj ženi koja čita ovaj tekst preporučim taj centar jer rade čuda, iznimno su stručne i educirane te zaista rade velike stvari za naše mame i bebe. Nakon zagrebačke izvedbe predstave imat ću panel-diskusiju s publikom koju će one voditi. Voljela bih da to bude praksa gdje god da igram, da žene koje gledaju predstavu dobiju i dodatnu vrijednost jer ona nerijetko otvori rane. Često znam reći da je ova monodrama zapravo priča o iscjeljenju. Priča o iscjeljenju cijele majčinske linije. Nije poanta samo odigrati predstavu, dobiti pljesak. Poanta je osvijestiti problem, ali onda i ponuditi rješenje.“ Nudi li društvo rješenje? „Društvo nije strukturirano za žene, a posebno ne za majke i rađanje. Još živimo u svijetu koji je namijenjen muškarcima. U ovom društvu pojedinac stalno mora biti u kontroli, u jurnjavi za ostvarivanjem raznih društvenih normi. A trudnoća, porođaj i majčinstvo ne mogu se kontrolirati. Porođaj je popuno prepuštanje i povjerenje u proces. Zato e važno da majka bude okružena ljudima kojima vjeruje. Žene je potrebno vratiti sebi te ih prisjetiti na mudrost koju svaka od nas nosi u sebi.“
Odakle inspiracija za „Novorođenu“? „Zapravo sam na Instagramu pratila Balkan Birth Workers, organizaciju koja educira doule, pa sam preko njih došla do svojih sugovornica. Mene je oduvijek zanimalo sve što se tiče ženskog zdravlja, ženske psihe i majčinstva. Isprva sam mislila da su oni samo moji suradnici, ali evo me, završila sam za postpartum doulu i porođajnog edukatora, a uskoro završavam obuku za porođajnu doulu jer me već nekoliko žena pitalo da im budem podrška i na porođaju.
Zapravo sam iz svoje traume pronašla svoj poziv.“ Što je ključno za žene? „Spoznaja da nisu same.
Primjerice, kad sam ja došla u ženski krug i shvatila da to što se meni događa nije ništa posebno, da nisam luda i da se to događa i ženama od trideset godina kad rode, a ne samo meni klinki, spasila sam se. Spoznaja da nije sama i da više nikad ne mora biti sama ljekovita je za svaku ženu. Naravno, i dobra priprema i edukacija o porođaju i danima nakon njega, i to ne samo majki nego i njihove okoline.“
Dea Maria Računica diplomirala je 16. lipnja 2023. predstavom „Novorođena“, koju od tada igra po cijeloj Hrvatskoj. „Smatram da mi glumci, umjetnici općenito, imamo odgovornost govoriti o stvarima o kojima se šuti. Meni je cilj bio dati glas onima koji ga nemaju, a silno ga trebaju. Jednom me netko pitao želim li biti poznata glumica. Rekla sam da DA: želim postati javna osoba jer želim pričati o onome što je važno, jer ljudi s javnim mikrofonima imaju mogućnost zaista utjecati na društvo. I to se trudim napraviti ovom pričom. Jer kada su majke dobro, kada su majke snažne, kada su majke podržane, tada štiteći njih štitimo našu zajednicu, štitimo našu zemlju.“
Tek na kraju nevjerojatno inspirativnog razgovora s Deom sjetim se da je nama u redakciji zapravo prvo privukla pažnju svojim očima. Jedno je plavo, drugo smeđe. „Nisam se nikad sramila toga, ali bilo je zafrkavanja, pogotovo u djetinjstvu, kada sve može biti prostor za bullying. No sada, kad je u pitanju film i kamera, ispada da mi je to, nažalost, češće mana. Ali sigurna sam da će u jednom trenutku moja heterokromija biti prednost.“ Kad guglamo heterokromiju pronalazimo dosta podataka o djeci različitih očiju kao djeci pravde, indigo djeci prema konceptu New Agea. U što god vjerovali, vjerujte - Dea Maria je uistinu posebna žena.
