„Emancipacija Lukasa nikad nije ugrožavala. Bio je frajer. S dubinskim samopouzdanjem. Nije podnosio da sumnjam u sebe ili kad se ne bih usudila nešto odjenuti“, govori mi Barbara Nola dok promatra svoj odraz u zrcalu. „Ovo je najbolji anti-age tretman koji sam doživjela“, kaže komentirajući svoj styling koji se sastoji od crvene suknje od eko kože i crnog push-up bodija. Ali nije do stylinga. Barbari koju ja poznajem dvadeset godina uvijek je polazilo za rukom biti spoj suprotnosti koji je nama ostalima bio nedostižan: bila je i seksi i girly, i nevina i predmet fantazije, i zvijezda i mlada mama, i alternativka i šminkerica. I ništa drugačije nije ni danas kad se s 55 gleda u to zrcalo, a i dalje utjelovljuje ideal svakog redatelja, i muškog i ženskog: vrelo života u jednoj glumici. Njezina energija je i dalje jednako „povišena“, mladenačka, iskričava.
Barbara Nola/bodi DKNY, suknja PHILOSOPHY BY LORENZO SERAFINI, Heraldi; nakit ZLATARNA DODIĆ
„Ageizam je meni jako zanimljiva tema. Ajmo se konačno dogovoriti: jesu li bore atraktivne ili nisu? Ako to propagiramo, zašto odijevamo glumice kao tete i kao da su sve iza pedesete iste? Zašto tako prikazujemo žene? Nisu sve žene iste! Pa ne nosimo sve iza pedesete istu frizuru, istu suknju. Nismo moja mama i ja ista generacija! Od pedesete pa do smrti žene postaju jedno veliko ništavilo, čak i za dizajnere ili kostimografe. Sluđuje me to jer žene imaju različite stilove, stavove, mogu biti modne ikone sa sedamdeset, četrdeset, mogu biti cool, poželjne, duhovite, mršave, drske, hrabre. Ali sve nas stavljaju u isti koš! Gdje vidiš da piše ‘ovo je za muškarce iznad pedesete’, nigdje, a muškarci u Hrvatskoj su iznad pedesete puno zapušteniji od žena - ali nitko njih ne komentira“, govori Barbara nonšalantno obuvajući rock’n’roll čizme i odijevajući usku haljinu.
Promatram je kako pozira, hoda, pozdravlja ljude u centru grada. Vremenska kapsula vraća me prije 15 godina kad smo zajedno snimale seriju: sve je isto, setting, ulica, Barbara, njezin smijeh i profesionalnost, izdržljivost na setu.
Uobičajeno je da Zagrepčani imaju sjećanje na Barbaru i Lukasa, kultni umjetnički par našega grada (i glumišta i filma). Moja prijateljica sjetila se da su oni bili na prvom partyju (u Lapidariju) na kojem je bila kad se doselila u Zagreb. ‘Bili su nevjerojatno seksi, posebni, zaljubljeni. Kao dašak New Yorka. Inspiracija!’ ispričat će mi oduševljeno. Mare Milin, fotografkinja jednako kultnog statusa, sjetila se da je Barbaru fotografirala kad je počela igrati u dramskom kazalištu Gavella, kad je bila muza velikom Magelliju. Ja pamtim Lukasa koji održava audiciju za reklamu na Akademiji i praktički nam govori da sami odaberemo uloge i Barbaru nekoliko godina kasnije kako hoda s Marom, njihovom kćeri, nakon probe u Gavelli, koja joj je i tada više djelovala kao sestra. Danas bi sva ta zajednička sjećanja generacija i generacija Zagrepčana valjala biti u nekoj knjizi rock’n’roll estetike koja bi pričala priču o ljubavi i jednoj epohi u umjetnosti kada se stvarao novi hrvatski filmski val i kad su odrastala nova lica hrvatske popkulturne scene. No danas više nema Lukasa: barem ne trenutačno, fizički, s nama. Bolno je razgovarati s Barbarom o tome kako je bilo biti dio para, jer je to pitanje u perfektu, ali inspirativno je svjedočiti njoj koja je i dalje - Barbara. Iskrena, jednostavna, skromna, duhovita, prelijepa, samokritična, zaljubljena. Postoji li šansa za velikim, divnim životom nakon izgubljene velike, divne ljubavi? Tko je Barbara danas kad više ne živi taj život u The paru?
Barbara Nola/Bunda od umjetnog krzna TWINSET
„Prva dva mjeseca nakon Lukasova odlaska za mene su bila nevjerojatno plutanje, potpuni nedostatak svijesti gdje sam i tko sam. Doslovno nisam znala jesam li živa ili mrtva. To je trajalo dugo i da bih se izvukla iz toga, svjesno sam pokrenula mehanizam svoje povišene životne energije kako bih se izdigla iz te magle. Namjerno sam samu sebe počela gaziti rasporedima, samo da se aktiviram, samo da podignem sve životne nivoe u područjima koja su mi bila dostupna - posao, briga o drugima. Iz tuge sam ušla u mehanizam neprekidnog rada. Odmah sam počela raditi predstavu, zatim snimati seriju ‘Gora’, koja se počinje prikazivati ove jeseni, pa sam otišla u žiri Motovuna, pa je slijedila premijera Lukasova filma u Puli, pa sam uskočila u predstavu s kojom sam otišla na ljetnu turneju… samo da se kotač vrti. Tako se održavam na površini. Ne znam je li to dobar način za svakoga, ali za mene jest. U ovakvoj situaciji žena treba uzeti sve što može.“
Barbara djeluje jednako kao i uvijek - pametno, bistro, funkcionalno, nježno, toplo, brbljavo. No postoji jedna nijansa sporijeg izražavanja. Kao da promišlja što da odgovori. Kao da ni sama nije sigurna u neke odgovore. U to da je pronašla trik kako prevariti tugu. „Kad sam u kolovozu stala na 15 dana, shvatila sam da sam možda malo pretjerala s poslom. Ali opet, sad sam to ja. Što će se dogoditi kad stanem na dulje? Ne znam odgovor na to pitanje, jer se konačno otvara Gavella, moje matično kazalište, i to predstavom koju upravo pripremamo pa sam stalno na probama. Postavljamo ‘Kozmičke žonglere’ Mesarića, hrvatskog nadrealističnog autora iz prošlog stoljeća. Njegov je tekst adaptirao i režira meni jedan od najzanimljivijih mladih autora, Ivan Penović. Talentiran je, pametan, duhovit i umjetnički jako strastven. Tom ćemo predstavom otvoriti dugo čekanu malu scenu pa smo euforični u vezi svega. Zatim sa Sašom Božićem radim ‘Decu’ Milene Marković u Gavelli, to je divno!
Toliko se umorim od posla i stalnog jurcanja da uspijem čak i zaspati.
Znači li to da je posao utjeha? „Imala sam trenutke kad sam mislila da se želim preseliti u drugu državu, drugi grad, barem drugi stan! Ali Gavellu nikad nisam pomislila mijenjati. Gavella je dugo moja. Ni snimanja ne bih mijenjala. To sam ja. A i sjajno mi je fokusirati se na posao. Hiper posao poput glumačkog te jako prožme, a meni to sad treba. Zanimljivo je da mi je nekad bilo naporno živjeti i normalan i glumački život, a sad mi je to spas. Četrnaest sati snimanja mi je san! To je terapija svih terapija - kao prvo, fizički umara, kao drugo, emotivno te obuzme, kao treće, imam privilegij provoditi dane u drugom liku. Cijela ta atmosfera ludila, bratstva, sestrinstva, dječjeg vrtića, humora koji postoji i u najtežem crnilu me spašava. Ljudi me vuku, i ako se i sa strane krenem malo raspadati, opet me povuku u to naše posebno čarobno mjesto gdje smo svi i klinci i zabavni i veseli. Lukas je obožavao crni humor, koji je i dokazano ljekovit, pa si ga dopuštam i ja i svi oko mene. Lukas i ja smo se zezali do zadnje sekunde, zadnje poruke i ako išta znam, znam da ne bi htio da hodam gradom kao neka ucviljena udovica. Štoviše, ne bi to dopustio. Ali nije za svakoga isto. Netko zaista mora ležati godinu dana. Moram priznati da i to razumijem. Tuga vuče u to. U početku ni ja nisam imala snage. Čak se i meni koja nisam sklona depresijama znalo dogoditi da nemam snage baciti smeće ili složiti tri džempera.“
Barbara Nola/Sako MAX MARA; korzet PATRIZIA PEPE; grudnjak ELFS; top ZARA
Kako se nosi s trenucima kad posao ipak stane i kad mora hodati po gradu istom rutom koju je prolazila u dvoje tolike godine? „Ne želim zaglaviti u tome da se pravim da je Lukas i dalje tu na duhovnom nivou. Ali moram biti iskrena i reći da živim tako, komuniciram s njim. Trudim se i živjeti kako smo živjeli. Da se kuha ta ista hrana, da se ništa ne zaboravi, da se hoda istim putevima, da se jednako vjeruje, misli. E sad… Život je zajebana zvijer i uvijek ide dalje. I utjehu sam našla, primjerice, u posve drugačijem ljetu. Uzela sam sve poslove koji su mi se nudili, što ni u ludilu ne bih napravila kad je Lukas bio živ. Kad sam rodila Jakova, nitko još od mojih prijatelja nije imao djecu. Svi su radili. Ja bih ponekad i odbila ulogu koju sam silno htjela raditi tijekom ljeta jer sam osjećala da je Lukasu važno da provodimo ljeta zajedno. ‘Osjećala’ je pogrešna riječ - Lukas bi mi to jasno dao do znanja. (smijeh) Kao i sve ostalo. On je bio neopisivo direktna osoba. Obožavala sam to kod njega, ali posljedica su bila neradna ljeta jer bi inače na mene vršio psihološki pritisak dok ne bih odustala od posla. Kad pogledam unatrag, ostanem bez teksta jer mi je apsolutno fascinantno kako je on bio osoba koja je točno oduvijek, još od rane mladosti, znala razlučiti bitno od nebitnog. Uvijek je znao što je suštinski važno. Ja to nisam nikad do kraja znala - prepoznati što je važno. On nikad nije cijenio formu, uvijek sadržaj. Nikad nisam dobivala darove za godišnjicu, ali zato sam dobivala darove svaki dan. To je bio život s Lukasom.“
Barbara Nola/Kaput i haljina PATRIZIA PEPE; čizme H&M STUDIO; nakit ZLATARNA DODIĆ
Pitam ju je li se usudila otići u njihov raj. „Kad sam konačno došla na to naše more, u tu našu kuću u Podgori, osjećala sam se dobro. Jako povezano s njim. Jer to je bio scenarij našeg života. Još ga želim nazvati, reći mu što se dogodilo nekome od djece, prokomentirati nešto što je izašlo u novinama, nešto što je jako smiješno. Ili kad me nešto jako iživcira! Ali sada sam puno više sa svojim prijateljicama. U početku su me stalno svi vodili po prirodi kao nekog izgubljenog psića. (smijeh) Krenula sam na ženska putovanja, što mi je divno i potrebno. Išle smo zajedno na mjesta gdje bih išla s Lukasom - poput raznih premijera, pa i njegove. To je bilo jako intenzivno. Iako imamo još jednu premijeru u Zagrebu, iako je prekrasno da je nešto ostalo iza njega, nešto novo, i to tako zabavno, toliko seksi, i mračno i lijepo, i ljubavno, i art, i žanr, ipak je emotivno teško podnijeti da je to - to. Zadnje.“
Uskoro će dvije godine otkad Barbara hoda sama. „Djeca moraju imati svoj život. Meni je neprihvatljivo da brinu o meni. Ako bih mogla dati neki savjet osobama koje se nađu u ovakvoj situaciji, ili njima bliskim ljudima, rekla bih da ne tretiraju ljude koji su izgubili partnera kao bolesne. Bez obzira na našu tugu ili gubitak, treba nam život. Treba nas vući u život. Sestrina obitelj pozvala me na skijanje. Frendice u Beograd. Išla sam svuda. Što dalje, to bolje. Uspijevala sam se odmoriti od svojih misli i našeg života.“ Kad zatvori oči, u čemu osjeti najveću promjenu? „Više nisam anksiozna zbog gluposti. Princip veće boli te resetira, ali stvarno resetira. Za ono zbog čega sam znala gubiti razum, sad pomislim: pa to uopće nije tolika drama, i idem dalje. Najčudnije mi je biti sama, jer sam od mame kao mlada cura otišla Lukasu. No sad sam otkrila da ja to mogu. Skužila sam da mi je dobro malo se umiriti i biti sama sa sobom dva sata. Nikada nisam bila sama sa sobom dva sata, nikada. Sad sam shvatila da tu postoji i nešto za mene. Otkrila sam neku vrstu usredotočenosti, mira, pribranosti. Odjednom, kad nema podražaja, nema tjeskobe. Mogu izabrati: idem van ili idem spavati.“
Barbara Nola/Kaput i haljina PATRIZIA PEPE; čizme H&M STUDIO; nakit ZLATARNA DODIĆ
Što ostaje nakon tako velike ljubavi, posvećenosti, pripadnosti? Gdje je granica Dvoje i kako ponovno otkriti Jednog? „Lukas je oduvijek komentirao moje uloge. Zajedno smo ih analizirali, gradili. Mnoge smo uloge izmijenili u tom procesu: bili smo jedno drugome i učitelji, i partneri, i mentori, i učenici, i muze. Srećom, u posljednjih desetak godina uspjela sam konačno izgraditi to samopouzdanje koje mi je ranije nedostajalo. Srećom, jer nisam više toliko grčevito visila na njemu. Tako da ga toliko ne trebam koliko me rastužuje što ne mogu s njim podijeliti umjetnost, proces. I uvijek osjećam ono nešto pred izlazak na scenu - da mi barem može još nešto reći! Ali to me ne pere samo u glumi, nego i u drugim životnim odlukama. No točno znam kako bi on reagirao. Budući da smo toliko dugo bili zajedno, zapravo mogu voditi razgovor s njim u dubini svoje duše. To je valjda ta spojenost koju smo imali i koja je ostala ista, netaknuta. To, i još jedna stvar. Ne mogu pojmiti konačnost. Mislim da se u tome neću pomaknuti ni milimetar. Ne znam što smo kad umremo, ali ne vjerujem da nestajemo.“
