Čini se da je Jasna Jasna Žmak u svojoj predstavi this is my truth, tell me yours sažela sve što ju smeta, ljuti, tišti. Za predstavu je Žmak osvojila nagradu Grand Prix Mira Trailović 58. Bitefa koju je posvetila „svima s nezavisne scene u regiji, kao i svim ženama koje su žrtve seksualnog nasilja i diskriminacije, a naročito onima koje su o tome progovorile.“ Ovo je njezina prva autorska predstava, ali joj ovo polje nije pretjerano daleko, s obzirom na to da je diplomirala na odsjeku dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu gdje danas radi kao izvanredna profesorica. S Jasnom smo razgovarali o nagradi, što je istina koja kao da postaje sve veći mit, te o ženskoj seksualnosti kao jednoj od središnjih tema njezinog rada. Njezinu predstavu možete pogledati na repertoaru zagrebačkog Kunsta
Zašto ovaj naslov? Kao da ima doze imperativa.
Kako kažem u najavi predstave, riječ je o citatu citata kojeg ja više shvaćam kao poziv nego kao imperativ. Predstava definitivno nema naredbodavni ton, u njoj na nježan način otkrivam neke dijelove sebe pa naslovom pozivam i druge, prije svega umjetnice i umjetnike, da naprave isto, na svoj način. Osim toga, ta dupla referencijalnost signalizira i referencijalnost cijele predstave koja je puna citata – na druge umjetnike i njihove radove, kao i na moje prethodne umjetničke radove i iskustva, jer vjerujem da sve što smo nekada pogledali ili pročitali živi negdje u nama i oblikuje to kako danas gledamo na svijet.
Koja je bila prva reakcija na nagradu Grand Prix 'Mira Trailović' 58. Bitefa?
Prva reakcija bili su smijeh, smotanost i suze. Bila sam jako uzbuđena jer sam znala da se ne događa često da predstava poput moje dobije nagradu poput ove, a posebno mi je bilo značajno da sam dobila nagradu u Beogradu, i još značajnije da se to desilo na festivalu poput Bitefa, jer su i Beograd i Bitef bili važan dio mojeg života. Na samoj dodjeli mi zapravo još nije bilo do kraja jasno što se točno dogodilo, tek kad sam idući dan sjela u auto za Zagreb i pustila Senidah stvari su skroz sjele na svoje mjesto i onda je opet bilo još suza i još smijeha.
Kada bi u jednoj rečenici mogli opisati centralnu misao „this is my truth, tell me yours“, koja bi bila?
To je predstava o tome kako me umjetnost sjebala i kako umjetnost može sjebati vas, posebno ako ste žena.
U današnjem svijetu, svi imaju svoju verziju istine? Što je ona zaista istina? Je li ona uopće postoji, je li mit?
Prije sam prema ideji istine imala dosta ciničan stav, ali to se sada promijenilo i zato sam i odabrala taj naziv predstave. No i dalje mislim da se o istini ne može govoriti u apsolutima, i predstavu sam radila imajući na umu da se i naše osobne istine mijenjaju s vremenom, da ovise o kontekstima u kojima o njima razmišljamo. Naravno, to što je istina djelomično relativna, po meni ne znači da ne treba tragati za njom, samo u toj potrazi moramo biti oprezni.
Zašto je umjetnost, da citiram, „sj*bana“?
Odakle da počnem? Zato što se dio umjetnika u našem društvu tretira kao da su jednorozi koji imaju posebne moći, dok drugi dio nema apsolutno nikakvu društvenu moć. Zato što dio umjetnika koristi svoj status za seksualno zlostavljanje, a drugi dio mora istovremeno raditi osam poslova da bi preživilo. Zato što dio umjetnika vjeruje u vlastitu posebnost, dok se drugi dio bori da im se honorari isplate na vrijeme.
Iz onoga što vidite u svojoj branši, koliko je umjetnost bitna prosječnom hrvatskom građaninu/građanki?
Slično kao s istinom, mislim da je jako teško govoriti o „prosječnom“ građaninu ili građanki, a još teže onda koliko je toj fiktivnoj osobi bitna umjetnost. Ono što mogu reći je da bi umjetnost bila društveno puno relevantnija da ima bitnije mjesto u našem obrazovnom sustavu, da se djecu od malih nogu upoznaje sa suvremenim autoricama i autorima, da se razvija njihova kreativnost i kritičko mišljenje. Mislim da bi nam onda i umjetnička scena puno drugačije izgledala.
Zašto ste se odlučili glumiti u svojoj predstavi? Je li ikada postojala opcija da glumi netko drugi?
S obzirom na to da je tema predstave užasno osobna, nisam nikad razmišljala o tome da ju umjesto mene igra netko drugi, mislim da to ne bi imalo smisla. Osim toga, ne bih rekla da u predstavi glumim nego izvodim – bitna mi je ta terminološka razlika, upravo zbog odnosa prema istini – gluma podrazumijeva igranje nekog drugog lika, neke fikcije, a izvedba znači igranje sebe, u stvarnosti.
Koliko je izazovno i psihički i fizički biti sama na daskama?
Bilo je izazovno pronaći način kako da moja pojava na pozornici profunkcionira, s obzirom na to da nemam izvođačko iskustvo niti vještine. I bilo je izazovno ohrabriti se da kažem sve to što u predstavi govorim, da se suočim sa konkretnim osobama i društvenim problemima o kojima se inače u javnosti baš i ne priča. Ali kad sam se sa svime time izborila, ostalo je bilo relativno lako. To što sam na pozornici sama nije mi problem, predstava je takva da ništa drugo ne bi imalo smisla. Osim toga, iza scene imala sam tim (Romana Brajša kao producentica, Ana Kreitmeyer kao savjetnica za pokret i Anton Modrušan kao oblikovatelj svjetla) koji mi je davao podršku što je znatno olakšalo stvari, jednako kao i privatna podrška moje partnerice.
Jeste li naišli na negativne reakcije? Ako da, koliko su one važne?
Već dugo se bavim javnim poslom tako da sam naučila i pozitivne i negativne reakcije zadržati na distanci na kojoj me neće ugroziti. Ako je i bilo loših reakcija, nisu došle do mene, što je i logično jer ljudi uglavnom ne vole govoriti takve stvari direktno u lice. Ali ono što me raduje je da se u ovoj predstavi mnogi prepoznaju, da osjećaju ono iz čega sam tu predstavu i radila, a to je želja da progovorim o stvarima o kojima inače pričamo samo iza scene.
Kada se javila potreba za istraživanjem ženske seksualnosti na razini da je ta tema jedna od centralnih u vašem radu? To je i tema Vaše knjige eseja „One stvari“?
Seksualnost mi se kao tema zapravo prišuljala prije sedam, osam godina. Sve je počelo s nekoliko eseja za feministički portal MUF, na kojem sam prvi puta imala prilike pročitati kvalitetne domaće feminističke tekstove, istovremeno osobne i političke. To me inspiriralo da i sama počnem pisati tako, i moji prvi eseji bavili su se metaforama za ženske spolne organe i menstruaciju. Nakon toga teme su se samo počele nizati i malo-pomalo nastala je cijela knjiga, sva o seksualnosti. Stvar je u tome da sam ja zapravo velik dio svog života provela u totalnoj šutnji o tim temama, o onim stvarima, i onda sam se, kroz terapiju i te tekstove počela oslobađati te šutnje i to mi je bio predivan osjećaj koji sam odlučila zadržati i posvetiti se tome da ga približim i drugima. Seksualnost je tako postala dio moje svakodnevice, počela sam i voditi psihodramske radionice o ženskoj i queer seksualnosti, sada sam u edukaciji za seksualnog terapeuta, s klijentima radim seksualnu terapiju, puno čitam i educiram se o toj temi, tako da je logično da je i taj dio mog života našao svoje mjesto u predstavi.
Produbljuje li Vaš rad na ADU-u još više tu temu, zbog stalnog kontakta sa studentima i studenticama?
Ne bih rekla da moj pedagoški rad ima veze s mojim radom na temu seksualnosti, te dvije stvari držim dosta odvojene. Na faksu se bavim drugim stvarima, primarno dramaturgijom izvedbe, a donedavno sam bila i koordinatorica za podršku studentima i u tom svojstvu sam se bavila temom seksualnog zlostavljanja. No taj tip rada se primarno ticao osmišljavanja institucionalnih protokola za bavljenje tim problemom, što je dosta drugačije od onoga kako se seksualnošću bavim u knjizi ili u terapiji, iako ta iskustva svakako doprinose boljem razumijevanju načina na koje se te tom temom trebaju baviti i institucije.
Gdje se najviše osjećate „kod kuće“? Je li to kao autorica, profesorica, psihoterapeutkinja? Ima li potrebe to odvajati?
Sve te uloge čine dio mojeg identiteta i svaka ima svoj dio u mojoj svakodnevici. Iako su mi ponekad neki dijelovi draži od drugih, trenutno ne mogu zamisliti svoj život bez jednog od tih dijelova. Iako sam u terapiju na neki način „pobjegla“ iz umjetnosti, s ovom predstavom sam joj se vratila, na svoj način, tako da mi je sada opet drago boraviti u njoj. Tako da, u profesionalnom smislu se kod kuće osjećam na svim tim mjestima, a privatno su mi kuća planine i stijene.
