Nekako nam je pošlo za rukom da Ivaninu kćer Klaru (19), studenticu komparativne književnosti i filozofije, nagovorimo da pred kamerom pita mamu (43) sve što ju je zanimalo vezano uz pisanje. A nas je zanimalo kako generacija koja dolazi (iako već vlada svijetom) vidi dobar, staromodan, ali važan papir. I fikciju...
Klara: O čemu je tvoja nova knjiga „Fikcija“?
Ivana: Hm, rekla bih da je to knjiga priča, ne zbirka, nego baš knjiga priča koje su uvezane likovima i situacijama koji se sele iz jedne u drugu. Najčešće imaju pripovjedačicu koja malo podsjeća na mene, ali to, naravno, nisam ja (ona drži muškarca zaključanog u podrumu). Bavi se i temama koje su mi važne – ravnopravnost, patrijarhat, obiteljski odnosi, ljubav, klimatski kolaps, društvene mreže, područje seksualnosti, tjeskoba, porazi i pobjede u svakodnevici. Također, pokušava odgovoriti na pitanje što je to fikcija, a što stvarnost koja nas oblikuje, kako nas vide drugi, a kako same sebe. Pokušava biti i duhovita, nadam se da uspijeva.
Klara: Misliš li da se tvoje pisanje promijenilo u doba društvenih mreža i digitalnih platformi?
Ivana: Mislim da je, i to na nekoliko načina. Dok sam pisala svoju prvu proznu knjigu, a ti si za to vrijeme bila u jaslicama, na tom kompu nismo imali spojen internet, to je bila malo modernija verzija pisaće mašine. Za zagrijavanje bih odigrala jednu partiju pasijansa i krenula pisati jer se nije imalo što drugo raditi, bez mailova, notifikacija, beskrajnog skrolanja, na neki način imali smo luksuz koncentracije koji iznimno povoljno djeluje na pisanje. U trenutku kad bih objavila knjigu, čekala bih da izađe književna kritika (nekog tko je imao barem kakve-takve alate za čitanje književnosti), a nije svaki nekompetentni anonimus mogao pisati o tebi i tvojoj književnosti što mu padne na pamet. Nije se moralo razmišljati o imidžu na mrežama jer je književnost koju stvaraš bila važnija od dojma. S druge strane, društvene mreže donijele su određenu vrstu demokratičnosti pa mnogi koji nisu mogli do čitatelja danas mogu. A ako želiš pisati o suvremenosti, sve to moraš i živjeti i uzeti u obzir, tako da – da, i moje se pisanje promijenilo.
Klara: Mijenjaju li, po tvom mišljenju, novi Gen Z pisci način pričanja priča? Ako da, kako?
Ivana: Postoje Gen Z pisci? Ok, nisam mogla odoljeti, nije to išlo piscima. Naravno da mijenjaju, nitko tako dobro ne osjeća duh vremena u kojem živi kao onaj tko ga nije ni svjestan jer ga ujedno i stvara. Budući da su to ipak još vrlo mladi ljudi, mislim da će trebati proći neko vrijeme, pisanje je sporo i ipak uz talent zahtijeva i neko životno iskustvo kako bi se u tekstu taj život mogao i obraditi, da bismo mogli reći kako mijenjaju način pričanja priča. Ono što je već desetljećima književni trend – autofikcija – neki književni teoretičari tvrde da tek Gen Z pišu o sebi kao nitko dosad. Je li to zbog dobrih prethodnika ili utjecaja društvenih mreža gdje objavljujemo svaki detalj o sebi, još je teško reći.
Klara: Kako činjenica da živimo u kulturi instantne gratifikacije utječe na čitanje knjiga?
Ivana: Loše. Sve u vezi čitanja i pisanja je sporo. A sporo je zato što mi kao ljudska bića imamo ograničen kapacitet za usvajanje novih ideja, znanja, razvijanje kritičkog mišljenja, imaginacije. Kada ste navučeni na takvu gratifikaciju ona vas neprestano drži u nekom titranju na površini, remeti koncentraciju, ometa uspostavljanje snažnih i dubokih veza u mozgu, to je kao junk food u duhovnom, intelektualnom smislu. Ne mogu pronaći ništa dobro u tom djelovanju.
Klara: Koji bi savjet dala mladim piscima koji se danas pokušavaju probiti?
Ivana: Super da me konačno pitaš za savjet! I to onaj koji teško mogu dati jer, kao što sam rekla, vjerujem da je danas drugačije biti mladi pisac i probijati se, ovisiti o nekim faktorima kojih ranije nije bilo, a meni je takvo iskustvo nepoznato.
Ono za što stavljam ruku u vatru da se nikada neće promijeniti i da je temeljno da netko postane „dobar pisac“ jest – pišite o onome što vas stvarno zanima, zbog čega ne možete spavati, što dobro poznajete, što vas se osobno tiče. I budite spremni na trajanje, na razdoblja osamljenosti i preispitivanja, a onda i čuda koja se potom dogode. Ali nema prečice.
Klara: Misliš li da je društvo pisaca u cjelini, ne samo hrvatsko, postalo inkluzivnije i kako vidiš svoje mjesto u njemu?
Ivana: Pa znaš što, mislim da je, prije samo nekoliko desetljeća, a to nije tako davno iako vjerujem da se tebi može tako činiti, biti spisateljica bilo puno zahtjevnije. Žene su morale biti mnogo ustrajnije, da ne kažem bolje od svojih kolega kako bi one same, a i njihova djela bili shvaćeni ozbiljno. Bilo je važnije kakve su žene koje pišu, a ne ono što pišu. Danas je bolje, s tim da ravnopravnost i dalje nije postignuta, iako žene više čitaju, spisateljice se manje vrednuju, a u svojim privatnim životima obično i dalje preuzimaju veći dio posla i brige za kućanstvo, djecu, obitelj. To direktno, znaju sve žene, utječe na naš profesionalni život. A onda tek dolaze priče onih glasova koji su još marginaliziraniji, taj prostor tek treba osvajati.
Klara: U kojoj su mjeri izgled i profesija povezani? Hoće li te ljudi drugačije doživljavati ako si konvencionalno lijepa, a baviš se poslom u kojem treba puno razmišljati?
Ivana: Čini mi se da je to jedna teško iskorjenjiva predrasuda koja, kao i mnogo toga, ima veze s patrijarhatom. Od ideje da su žene ukras muškarcu i ne naročito vrijedne bez njega pa do druge strane spektra – kada želiš izgledati lijepo prema nekim uvriježenim normama, to kao da isključuje tvoju sposobnost kritičkog mišljenja, unižava te kao ženu i ljudsko biće. Mislim da će se i ta percepcija žene prema njezinu izgledu početi mijenjati kada se u društvu donekle postigne ravnopravnost pa svi skupa budemo imali više prostora za izražavanje naših ljudskih potencijala. Duboko je i sve sa svime povezano, ali da, i konvencionalno lijepe žene, u profesijama u kojima fizički izgled nije u fokusu, suočavaju se s predrasudama. Ali daj da sad naglasimo i onaj drugi dio koji je važniji i koji, složit ćeš se, uvijek naglašavam:
Čak i fizička ljepota osobe oblikovana je u velikoj mjeri time kako zrači. Mislim da ništa nije toliko lijepo pa i seksi kao osoba koja zna o čemu govori, koja poznaje sebe, ima integritet, a pritom je duhovita i ljubazna. Konvencionalna ljepota tu debelo gubi.
Klara: Je li više cool biti spisateljica ili druga vrsta umjetnice, na primjer glumica ili redateljica?
Ivana: Meni su sve umjetnice oduvijek cool, a spisateljice možda najviše. Ipak treba smisliti taj cijeli svijet a da funkcionira, pogoditi odnos fizike i poezije, društvenog i intimnog, pomalo su u sjeni, ali opet bez njih ništa. Što ti misliš, tko je najviše cool?
Klara: Definitivno glumice.
Ivana: Ali mora im netko napisati tekst.
Klara: Što si htjela biti kada si bila mojih godina?
Ivana: Ne znam, neka umjetnica. Zapravo, kad bolje razmislim, nisam o tome naročito puno razmišljala. Bila sam mnogo više u tadašnjem „sada“, kako i priliči toj dobi. Htjela sam da za vikend mogu van, da riješim što više ispita kroz kolokvije, da imam dovoljno love za upad, jedno piće i cigarete, da vidim to pisamce na displeju, da su mi prijateljice dostupne, da mi kosa ujutro dobro izgleda. Uglavnom to.
Klara: Misliš da bismo se družile da imamo isto godina?
Ivana: Totalno bismo se družile, bile bismo lude skupa. Što ti misliš?
Klara: Ne znam baš, mislila bih da si čudna, ali možda nekad...
Ivana: Hvala, ali ne treba mi ta milostinja.
Klara: Što si naučila o meni a da te je iznenadilo?
Ivana: Ono što me najviše iznenadilo, bolje reći šokiralo, jest da nisi gotovo nimalo poput mene. Još se od tog iznenađenja oporavljam, da smo vrlo različite, da se ne razumijemo uvijek, da nemamo iste želje, načine, poglede na stvari. Da smo dvije potpuno autonomne osobe, a ja sam te rodila. Ujedno, to je najveći nauk koji sam s tobom u životu dobila. Puno manje toga bih znala, osjećala i mogla da me ti nisi iznenadila. A što je tebe iznenadilo kod mene?
Klara: Mene više ništa ne može iznenaditi.
