„Oduvijek me boli. Uvijek mi kažu: sve žene boli, nisi iznimka. Preosjetljiva si, stisni zube i trpi. Doktori bi mi redovno rekli da sam preosjetljiva. Iako sam uvijek imala neke probleme, samo bi to pripisali nekoj osjetljivosti i rekli da zdravo živim i sve će biti ok“, započinje svoju priču Ana, jedna od gotovo 90.000 žena u Hrvatskoj koja pati od endometrioze. To je, dakako, gruba procjena. Mnoge od njih još nisu dobile službenu dijagnozu. Mnoge od njih, baš kao i Ana donedavno, trpe bol i nemaju pojma što se događa s njihovim tijelom, a odgovore ne dobivaju ni od stručnih osoba. Oni im ne vjeruju.
„Nakon poroda su bolovi postali sve intenzivniji i gori i počela sam hodati po doktorima, gastrolog, ortoped, internist i ginekolog. Svakome sam rekla da su mi simptomi sve lošiji i intenzivniji za vrijeme menstruacije. Napravili su testove i zaključili da sam ok i da sam samo pod stresom. Svaki mi je rekao da se vratim ako se pogorša. Nisam se vratila jer sam zaključila da mi ne vjeruju. Krenula sam psihologu, pomislila sam da već ludim i da su mi bolovi u glavi. Jer ako nitko ne može naći uzrok moje boli, mora da sam luda. Ali bolovi su bili sve gori i ja sam se vratila svojoj gastroenterologinji. Napravila je taj put sve preglede i nakon što je zaključila da je sve ok, uputila me ponovno ginekologinji jer su simptomi intenzivni za vrijeme ciklusa. Otišla sam svojoj tadašnjoj ginekologinji u Beču. Ona mi je rekla da je nemoguće to što opisujem i da odem psihijatru jer misli da to nema veze s onime što imam. Instinkt mi je govorio da ne odustajem. Odlazim još jednom ginekologu u Hrvatskoj. On mi kaže da cista koju imam nije vodena, ali da ne misli da je nešto ozbiljnije i neka odem na operaciju. Endometrioza? "Nemoguće, vi imate dijete." Guglam... Google već deseti put izbacuje endometriozu kao dijagnozu. Guglam dalje u tražilicu: 'zagreb, ginekolog, endometrioza'. Izbacuje mi ime jednog ginekologa, naručujem se kod njega privatno. Nakon nekoliko godina intenzivne boli, odlazim k njemu. Na rubu sam plača i on mi nakon par minuta pregleda govori da imam endometriozu. Prvi doktor koji me čuo i koji nije rekao 'nemoguće' nakon toliko godina. Izlazim i plačem. Ne zato što imam endometriozu, nego zato što konačno znam što imam“, priča Ana. Konačno dobije i termin za operaciju – umjesto rutinskih pola sata, ona je na operacijskom stolu 4 sata jer se endometrioza proširila po unutarnjim organima.
„Oporavak je gadan, nema uputa, nema nikoga osim ginekologa. Saznajem preko drugih kako si pomoći i na što imam pravo, saznajem preko udruge 'Ja sam 1 od 10' da imam pravo otići u ambulantu za bol i saznajem o multidisciplinarnom pristupu u liječenju. Zvuči super, ali ga to ne dobivam. Često sam sama sebi doktor, plaćam privatno odlaske raznim terapeutima, čitam o nutricionizmu jer za odlazak kod stručnjaka nemam novca“, kaže Ana.
Kako je moguće da stručnjaci ne vjeruju odrasloj ženi kad im kaže da je bolovi paraliziraju, toliko da ne može normalno funkcionirati? Pitanje koje se prirodno postavlja jest jesu li svi liječnici i liječnice s kojima se susrela Ana bili psihopati, osobe potpuno lišene empatije?
Naravno da nisu. Ali su dio tužnog prosjeka koji nije dovoljno informiran o ženskom tijelu i organizmu i načinima na koje ih treba liječiti, iako se time bave već godinama, neki i desetljećima. A sve to zbog dokazanog postojanja medicinske pristranosti i institucionalizirane mizoginije koja radi štetu ženama, njihovom fizičkom i psihičkom zdravlju, i to otkad je svijeta i vijeka.
Anino iskustvo, iako jezivo i strašno, nažalost nije iznimka. Slične smo priče, ako ih već nismo same doživjele, slušale često, što od svojih prijateljica, što od javnih ili anonimnih žena koje su odlučile podijeliti što su proživjele. Prije nekoliko godina na forumu Udruge Roda žene su masovno pisale o hororima koje su doživjele kod ginekologa i pri porodu, a saborska zastupnica Ivana Ninčević Lesandrić u hrvatskom je parlamentu ispričala o tome kako su joj izveli kiretažu „na živo“. Ako se vama nije dogodilo, nekome u vašoj blizini sigurno jest – neke žene su o tome pričale, a neke su odlučile šutjeti jer nitko se ne želi toga prisjećati, pri čemu je tu uvijek prisutan i sram jer tako taj medicinski gaslighting funkcionira. Uvjere vas da pretjerujete, da ste preosjetljive, da umišljate, da to tako treba biti – da, baš tako, trebate umirati od bolova jednom do dvaput mjesečno, toliko da ne možete ići na posao i normalno funkcionirati. Zašto liječnici i liječnice ne vjeruju ženama?
Ožujak je mjesec u kojem se podiže svijest o endometriozi, bolesti od koje boluje Ana i koja je već više od stoljeća zabilježena u medicinskim udžbenicima i priručnicima. Ne zna se, doduše, što je uzrokuje, ne postoji lijek, a tek prije mjesec dana najavljeno je da bi „uskoro“ na tržište mogao doći lijek koji bi „pomagao sa simptomima“. Simptomi endometrioze su neizdrživa, kronična bol koju, između ostaloga, uzrokuje rast tkiva sluznice maternice po drugim unutarnjim organima, odnosno bilo gdje izvan maternice. O toj se bolesti, ukratko, ne zna gotovo ništa. Ne mislim pritom na širu javnost, nego i na stručnu. Nerijetko se čuje da je ženama endometrioza dijagnosticirana nakon 10 godina koje su bile ispunjene stravičnom, paralizirajućom boli i brojnim drugim tegobama, a koje bi liječnici odbacivali kao alergije, upale mjehura, bolne menstruacije „koje su normalne“, stres ili anksioznost, što je uglavnom ljepši način da vam kažu da ste histerični. Kad smo kod te notorne histerije, ona je sa službenog popisa bolesti Američkog psihijatrijskog zavoda maknuta tek 1980. a etimologija riječi također je vrlo indikativna; dolazi od starogrčke riječi „hystera“, što znači – maternica.
„Kažu mi da imam anksioznost. Sve moje supatnice znaju. Nije ni čudo da je razvijamo kada nam nitko ne vjeruje pod kolikim bolovima živimo. Nigdje nam ne vjeruju - kod kuće, prijatelji, partneri, roditelji... Nitko nam ne vjeruje. I kad se ponadamo da će nam barem struka povjerovati, ni oni nas ne slušaju. Ja ponovno učim biti ja. Ponovno učim izraziti jasno kada me nešto boli i biti uporna. Počinjem ponovno vjerovati sebi. Jer da se nisam slušala i da sam odustala, moj život bi bio sve dublji pakao iz kojeg ne bih vidjela izlaz. Nemojte me krivo shvatiti, moj život je konstantna bol i često mi treba puno snage da obavim i osnovne stvari kroz dan“, kaže Ana.
Neki podaci govore da su žene krivo dijagnosticirane ili ih se krivo liječi u više od 700 poznatih bolesti, a činjenica je da su gotovo sva medicinska istraživanja napravljena na muškarcima, odnosno na muškim stanicama, uključujući i stanice životinja. Australska novinarka i publicistica Gabrielle Jackson u svojoj knjizi „Pain and Prejudice“ piše kako žene nisu bile uključene u medicinska istraživanja sve do 1990-ih.
Dokazano je da činimo 70% pacijenata koji pate od kronične boli, a pritom je čak 80% lijekova protiv bolova testirano samo na muškarcima. Isto tako, žene čine 78% oboljelih od autoimunih bolesti. Očekivano, za te bolesti postoji jako malo podataka o uzrocima, uglavnom ih se ne može liječiti, a ublažavanje simptoma najčešće je prava lutrija, ovisno o tome tko vam je liječnik i koliko će se posvetiti tome da vam zaista pomogne i razumije što se događa u vašem tijelu.
„Mnoge žene uz endometriozu imaju još neke autoimune bolesti. Kod mene se pretpostavlja da imam IBS i anksioznost. Tek nedavno su mi objasnili da je to nastalo jer moje tijelo godinama trpi bol i stres. Frendici s artritisom je doktor rekao 'kaj cvili'. Meni je nakon spontanog pobačaja, koji je praktički bio porod kod kuće, doktor u lice rekao da 'sad bar znam kako je biti trudna i da znam za ubuduće koliko porod boli'. Još nisam imala dijagnozu. Imamo traume zbog potpunog manjka empatije“, iskreno priča Ana.
Tek je nedavno dokazano da žene imaju drugačije simptome brojnih bolesti i stanja od muškaraca, primjerice kod srčanog udara. Upravo zato što se o medicinskoj pristranosti ne govori tijekom obrazovanja medicinskog osoblja, srčani udar u žena može ostati neprimijećen i dovesti do fatalnih posljedica, jer liječnici ne prepoznaju simptome na vrijeme.
Podrazumijevanje da je jedina biološka razlika između žena i muškaraca reproduktivni sustav i da svi ostali organi u tijelu rade na isti način prevladava i danas, a otkriće endokrinološkog sustava, odnosno utjecaja hormona na organizam samo je potaknulo znanstvenike da ne istražuju dalje ženski organizam jer je „zbog menstrualnog ciklusa i promjene razine hormona to nemoguće“, piše Jackson za Guardian.
Čak i one studije koje su uključile žene u istraživanja, uglavnom ne objavljuju kako se rezultati razlikuju između žena i muškaraca.
Poznata studija o starenju ljudskog organizma koja je započela 1958. u Baltimoreu, prvih 20 godina nije imala niti jednu ženu. Još jedna od poznatih studija, čiji je zaključak bio da se svakodnevnim uzimanjem aspirina može spriječiti ili smanjiti rizik od kardiovaskularnih bolesti bazirala se na istraživanju provedenom na 22 071 muškarcu i niti jednoj ženi. Studija iz 1982. koja je proučavala utjecaj prehrane i vježbanja na kardiovaskularni sustav provedena je na 13 000 muškaraca i, pogađate, niti jednoj ženi.
Da su hormoni „problem“ koji onemogućuje kvalitetnu medicinsku skrb čula je i moja prijateljica A., kad je inzistirala na provjeri razine svojih hormona nakon što je u nekoliko mjeseci doživjela razne promjene i anomalije na svom tijelu i organizmu. Unatoč kroničnim bolovima i brojnim pretragama, nitko joj nije uspio ništa dijagnosticirati. Nije vam ništa, rekli su. Pokušajte smršaviti. Probajte s eteričnim uljima. Idite na masažu. Izbjegavajte stres. Kad je, dakle, inzistirala na tome da ide na provjeru razine hormona, glatko je odbijena jer je to „nemoguće“. Liječnica joj je „objasnila“ kako se, zbog česte promjene razine hormona u ženskom organizmu, a zbog utjecaja menstrualnog ciklusa, ta pretraga treba napraviti nekoliko puta u mjesec dana, a „ni onda nećemo biti sigurni u rezultate“. Dakle, nije nemoguće, samo vam se ne da, a i možemo pretpostaviti da je problem u cijeni pretraga. Cijeni koju plaćamo svaki mjesec za zdravstveni sustav od svojih plaća, a koji nas onda odbacuje kao „preosjetljive“.
Već svi znaju da se sigurnost automobila provjerava isključivo testovima s lutkama koje imaju obilježja muškaraca pa su auti koje vozimo zapravo neprilagođeni ženama. Ali jeste li znali da se i istraživanja koja se odnose, primjerice, na određene prehrambene navike, odnose uglavnom na muškarce, a čak i ako su ispitani na ženama, moguće nuspojave su najčešće zanemarene? Primjerice, studija o keto dijeti (visoki udio masnoća i niski udio ugljikohidrata) ozbiljno utječe na ženske hormone, primarno na estrogen te može dovesti do amenoreje, odnosno izostanka menstruacije. Čak 45% žena u studiji iz 2018. izgubilo je menstruaciju tijekom održavanja keto dijete.
Anushay Hossain 2021. objavila je knjigu „The Pain Gap“, u kojoj je na detaljan i mučan način opisala kako mizoginija i rasizam doslovno ubijaju žene u SAD-u. I nije to samo zbog specifičnosti njihovog zdravstvenog sustava, koji jest nehuman. Događa se to u cijelom svijetu, pa i u Europskoj uniji, najboljem mjestu na svijetu kad govorimo o zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti.
„Kada pričam sa ženama koje dijele moju sudbinu, mi smo izgubile vjeru u doktore. Nisu više oni nama alfa i omege, izgubili su autoritet i poštovanje, barem većina njih. Nikome više ne vjerujem. Nisu mi vjerovali dobra dva desetljeća, zašto sada misle da bih im trebala vjerovati? Žene, ne slušajte ih kad vam kažu da vam nije ništa, slušajte sebe i tražite odgovore. Ja sam konačno sretna jer sam se izborila, vjerovala sam sama sebi i nisam odustala. Žene šute kad ih se mlati, ne vjeruje im se kad su silovane, a ni kada su bolesne. Da muškarci mogu imati endometriozu, imali bi invaliditet, centre u kojima bi dobivali svu pomoć, a lijekovi protiv bolova dijelili bi se kao bomboni“, kaže Ana.
Ovakve su priče među mojim prijateljicama i poznanicama prilično česte. Liječnici nam nerijetko ne vjeruju kad im dođemo s nekim tegobama, bez obzira na to kakve su. Ne vjeruju nam da poznajemo svoje tijelo dovoljno da znamo da nešto nije u redu i da trebamo pomoć. Ne vjeruju da su žene ljudi jer očito je potpuno prihvatljivo i uobičajeno da žene pate, jer moraju patiti, ali i da pri tome uvijek pretjeruju jer žele pažnju.
Žene i njihova tijela oduvijek su u centru borbe za moć u društvu, a medicinska diskriminacija samo je još jedna posljedica toga. Pravo na pobačaj eklatantan je primjer. Ono je ponovno došlo u pitanje na globalnoj razini, pa se tako i kod nas pojavljuju skupine koje zagovaraju zabranu i opasna ograničenja pobačaja na zahtjev u javnom prostoru, pa i u izbornoj kampanji. Prazna argumentacija koja navodno povezuje svetost života i dostojanstvo ženina tijela nakaradan je pokušaj da se pojedine skupine predstave kao zaštitnici žena. Nema ničega svetoga u odnošenju prema ženama i ženskom tijelu o današnjem društvu. To je tijelo predmet ponižavanja, diskriminacije, osuđivanja, odbacivanja i nasilja.
„Da muškarci mogu zatrudnjeti, pobačaj bi bio sakrament“, rekla je Gloria Steinem, i svi znamo da je u pravu.
Žensko je tijelo predmet političke borbe jer privatno je uvijek političko. Činjenica da nam liječnici ne vjeruju direktno je povezana s time da je žensko postojanje u društvu manje važno, pa je tako manje važno i naše tijelo, u medicinskom smislu, ali svakom drugom. To naravno ne znači da ne postoje liječnici koji su toga svjesni, ali sustav je taj koji treba prvo uzeti u obzir žensko iskustvo – dakle, iskustvo više od polovice čovječanstva koje je trenutno zanemareno – i zatim na tim temeljima graditi prilike za kvalitetniji život bez boli i dostojanstveno postojanje na koje navodno svi imamo pravo.
