Smijala sam se do suza. Postoji jedna scena u petoj epizodi ove zapravo vrlo kratke serije (iako se već šuška o drugoj sezoni!) zbog koje smo i muž i ja vrištali od smijeha. Nije sve toliko smiješno; ima tu i tuge, i gorkog podsjećanja na to da smo- i mi, nešto mlađi, ali i „oni“, ljudi u pedesetima, dovoljno ostarjeli da svjedočimo činjenici da se „sve mijenja“.
Gorko-sladak okus simbolično je prikazan u sceni u kojoj jedan od tri para koja serijal autorica Tine Fey, Tracey Wigfield i Land Fisher prati traži zgradu iza koje su se prvi put pohvatali još na faksu: pogađate, zgrade nema, kao ni njihove mladosti, a zrelost u kojoj se moraju suočiti s tim da su empty nesteri (nisu nas autorice „ubile“ s tom temom koja je samo blago nagoviještena), da je čak i najboljima od nas potrebna bračna terapija, i da se svijet mijenja brzinom svjetlosti, zaskočila ih je nenadano i šokirala- već u prvoj epizodi kad je, umjesto vikenda na moru, poslužila raspad jednog od najsretnijih brakova.
Ova je serija naslonjena, dakako, na original u obliku filma iz 1981. godine, autora Alana Alda, koji će se pojaviti u jednoj sceni serije, kao hommage predlošku koji su Fey, Wigfield i Fisher sjajno modernizirale. Posljednju riječ koristim vrlo oprezno, jer je Netflixov Četiri godišnja doba (u prijevodu) vrlo staromodan uradak- a to mislim na najbolji mogući način. Tina Fey me učinila toliko sretnom potpunim nedostatkom pretencioznosti, umjesto koje je u seriju upisala gotovo sve za čim toliko žudimo kad biramo „što gledati ovaj vikend“. Divna, ugodna, utješna „staromodnost, ona najbolja, gdje se ne događa ništa extraordinaire, ali je život sam po sebi poslastica koje često nismo svjesni.
Tu je, doduše, 2025. jedan gay par. Moram priznati da sam se bojala elemenata slapstick komedije prilikom prikazivanja tog para: ljubimac redakcije hrvatskog Ellea, Colman Domingo (ako ga do sad niste ulovili, počnite s njegovim sjajnim modnim izričajem), senzacionalan je kao zatvoren dio tog stabilnog para s vrlo jasnim granicama i dogovorima u braku. Štoviše, njegovi su problemi gotovo pa tipično heteronormativni: teško progovara o vlastitim emocijama, nije sklon magijskim mišljenjima i ezoteriji, ali je zato, kad mu je previše svega, sklon pobjeći i ostaviti svog partnera usamljenog i na cjedilu. Str8 much, right?
Colman briljira u ovoj ulozi, a njegovog supruga, strastvenog i egzaltiranog Talijana Claudea, igra Marco Calvani, kazališna persona eksperimentalnog ishodišta. Calvani pleše po opasnom rubu između pretjerivanja i maske, u kojem se jako osjeti teatar, ali uspijeva uvijek ostati u feel good dijelu tog spektra. A sad se moram mrvicu baciti u spoiler vode: treći par, onaj za čiji raspad nakon 25 godina saznajemo na posebno okrutan način već u prvoj epizodi serije (što je na određeni način i daljnja poluga za razvoj radnje), klasični su ljudi koje poznajete.
Vaši tipični prijatelji u dubokoj krizi srednjih godina: ili krizi identiteta, kako hoćete. Žena (Kerri Kenney- Silver) je bezvoljna, uplašena te se povlači u sebe. Muškarac (Steve Carell) spas pronalazi u tjelovježbi i mladim komadima. U jednu od njih se i zaljubljuje te, tijekom osnivanja nove obiteljske zajednice, kroz novu mladost provlači i svoje prijatelje koji se nisu, poput njega, spremno bacili u ponavljanje honeymoon cistitisa zahvaljujući seksu na neudobnom kamenju plaža, i koji nisu, za razliku od njega, veselo pristali na gen Z odmore u zen resortima u kojima su gosti prisiljeni nositi svoje smeće kući i raditi kompost te spavati na jutenim vrećama. No, što je to prijateljstvo nego prihvaćanje i podržavanje naših drugova gdje god ih život odnese?
Godišnji odmori ovdje su centralna ideja Alana Alta, genijalca koji je obilježio komediju osamdesetih: a promjene u životu naših parova vidimo samo kroz te momente zajedničkih putovanja. Stvar započinje u kući gdje će i završiti: na jezeru rastavljenog para. Osim odmarališta s neudobnim šatorima, šestorka (u proširenom sastavu, s ljubavnicom) će otputovati i na „vikend s klincima“, gdje će ih dočekati raznorazne bombe generacije Z: od kompletnog ignoriranja roditelja koji žive za njih, do outobursta bijesa u vidu jezivo nelagodne kazalište predstave tijekom koje će se smijati- samo publika, i to jako.
Ipak, sve će mikroizazove naši junaci nekako preživjeti, i to vrlo dostojanstveno i dobrohotno. Utjeha koju ćete osjećati gledajući ih kako lutaju po okrutnosti dugogodišnjeg zajedničkog života, u kojem seks pada u drugi plan, u prvi plan dolazi briga za zdravlje, a identitet se mijenja, ali nisu ni sami sigurni kako, ostat će vam, nakon što smijeh zamre, a vi odbindžate seriju (jer ćete to sigurno učiniti koliko je pitka), glavna emocija u nasljeđe. Najdirljivije je što ti glavni likovi nisu toliko stari da ne bi bilo glavni: beskrajno su cool, ali, da citiram Jacka- sve se mijenja. Kao i njihovi brakovi.
U iskrenom momentu pravog razočarenja, svojim partnerom, ali i samim sobom, Kate (Tina Fey) i Jack (Will Forte) jednostavno si priznaju da njihovom braku treba pomoć a onda- zajednički- kreću lupati po automobilu od bijesa. Zašto se i nama to dogodilo?! Ili, možda još zanimljivije- kako se i nama to dogodilo?! Fey i suradnice sjajno pišu pa ćete kroz osam epizoda vidjeti obrane svakog lika, ali i kritiku. I njihove najveće mane, i kvalitete. I na kraju, hvala autorskom timu, ali ipak će si svi međusobno baciti kolut za spašavanje. Feel good. Gledati dok pada kiša, ili kad vam treba rješenje za usamljenost. Događa se svima. Neki su samo bolje odjeveni od drugih.
