Kako s ovakvim slučajevima nemamo iskustva (i neka tako ostane), efekti kolektivnog žalovanja i utjecaja na naše mentalno zdravlje nisu nam u potpunosti poznati. No, proučavajući slične situacije u drugim društvima, gdje su, nažalost, događaji poput ovog češći, možemo očekivati da će nas posljedice na emocijama, zdravlju i osjećaju sigurnosti pratiti tjednima, pa i mjesecima.
Događaji poput ovog rezultat su dubljih društvenih problema koje možda nikada nećemo u potpunosti riješiti, ali moramo raditi na njihovom ublažavanju. Od kuda je sve krenulo, ne znamo. Znamo samo da je jedno dijete, koje je trebalo pomoć, nanijelo nepovratnu štetu drugima i ostavilo trajne ožiljke u našoj zajednici. Je li se tragedija mogla izbjeći? Voljela bih vjerovati da jest. No, upiranje prstom i traženje krivca neće donijeti rješenje, već samo pojačati bijes i osjećaj bespomoćnosti.
Umjesto toga, trebamo kolektivno djelovati kako bismo ublažili posljedice ove tragedije i pružili podršku pogođenima.
Pustimo tuzi da prođe
Žalovanje je proces kojeg trebamo pustiti da prođe. Osim žalovanja, moguća je pojava simptoma koji prate velike stresne događaje. Važno je prepoznati ih i tražiti pomoć i podršku jer mogu trajati i nekoliko tjedana.
Simptomi posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) mogu biti različiti i obuhvaćaju fizičke, emocionalne i kognitivne aspekte. PTSP se obično javlja nakon što osoba proživi ili svjedoči traumatskom događaju, poput nesreće, nasilja, rata ili prirodne katastrofe. Simptomi se dijele u nekoliko skupina:
1. Intruzivni simptomi
Ponavljajuće uspomene (flashbacks): Osoba iznova proživljava traumatski događaj kroz slike, zvukove ili emocije.
Noćne more: Česti snovi povezani s traumom.
Intenzivna emocionalna ili fizička reakcija: Snažna tjeskoba, ubrzano disanje ili znojenje pri podsjećanju na traumu.
2. Izbjegavanje
Izbjegavanje podsjetnika: Osoba izbjegava mjesta, ljude, razgovore ili aktivnosti koje je podsjećaju na traumatski događaj.
Emocionalno udaljavanje: Osjećaj otuđenosti ili gubitka interesa za aktivnosti koje su ranije bile ugodne.
Teškoća s izražavanjem emocija: Osoba se može osjećati "otupjelo" ili kao da nema sposobnost za ljubav ili radost.
3. Negativne promjene u razmišljanju i raspoloženju
Pojava negativnih uvjerenja: Primjerice, "Ne mogu nikome vjerovati" ili "Nikada se neću osjećati sigurno."
Osjećaj krivnje ili srama: Osoba može sebe kriviti za ono što se dogodilo.
Gubitak interesa: Nedostatak motivacije ili uživanja u životu.
Teškoće s pamćenjem: Osoba može zaboraviti ključne dijelove traumatskog događaja.
4. Povećana uzbuđenost (hiperbudnost)
Povećana razdražljivost ili ljutnja: Osoba može imati iznenadne ispade bijesa.
Poteškoće sa spavanjem: Često zbog noćnih mora ili nemogućnosti opuštanja.
Stalna budnost: Osjećaj da je opasnost uvijek prisutna.
Preosjetljivost na podražaje: Intenzivne reakcije na zvukove, svjetlost ili dodir.
5. Fizički simptomi
Glavobolje ili bolovi u tijelu: Često bez medicinskog uzroka.
Problemi s probavom: Povezani s tjeskobom i stresom.
Umor: Stalni osjećaj iscrpljenosti.
Kriteriji za dijagnozu PTSP-a
Da bi se dijagnosticirao PTSP, simptomi moraju trajati više od jednog mjeseca i značajno ometati svakodnevno funkcioniranje osobe u osobnom, profesionalnom ili društvenom životu.
Ako vi ili netko koga poznajete doživljava simptome PTSP-a, važno je potražiti stručnu pomoć. Rana intervencija, poput psihoterapije (npr. kognitivno-bihevioralne terapije) i/ili medikamentozne terapije, može značajno pomoći u liječenju i oporavku.
Budimo podrška djeci i adolescentima
Sigurno okruženje, povratak u rutinu uz dodatne mjere sigurnosti može pomoći djeci da ponovno osjete stabilnost. Škole trebaju uspostaviti jasne protokole za sigurnost i otvoreno komunicirati s roditeljima. Živimo u nadi da će nakon ovoga, u školama postojati još veća razina sigurnosti za našu djecu, a da će se dugo odgađani problemi, napokon riješiti.
Emocionalna edukacija: Nastava o emocijama i rješavanju sukoba može pomoći. Pomozite djeci u prepoznavanju i izražavanju osjećaja kako bi izbjegli internalizaciju traume.
Bez obzira na razinu pogođenosti ovom tragedijom, prevencija budućih neželjenih događaja mora uključivati bolju podršku svima. Budimo tu za našu djecu kako bi odrastala zdravije.
Budimo tu jedni za druge
U tragediji se ujedinjujemo i pomažemo jedni drugima iscijeliti se. Zajedništvo ne mora biti rezervirano samo za ružne događaje, zajedništvo trebamo nastaviti graditi i kad ovo prođe. U kolektivnom iscjeljenju i smanjenju stresnih reakcija pomaže zajednica. Mi smo socijalna bića i trebamo zaštitu našeg društva kako bi se lakše nosili s boli. Pomažimo jedni drugima kako bi bili jaki, otporni i spremni iscijeliti se u vremenu kad se čini da je ljubav izgubila. Moramo i možemo bolje od ovoga.
Ulažimo u zdravlje i prevenciju
Davno sam čula priču o tome kako se na naše probleme može gledati kao na mulj u čaši vode. Ako se usmjeravamo na probleme, to je kao da dižemo taj mulj koji onda zamućuje i ostatak vode. Ponekad nam se svijet i život čine kao jedna velika kaljuža koja nikako da se “razbistri”. No, umjesto dizanja mulja i usmjeravanja na sve ono što je loše, okrenimo se dobrom, gradio bolji svijet, ulažimo u bistrinu naših života. Dolijevajmo bistru vodu u čašu svojih života dok ne isperemo mulj.
Unaprijedimo pristup mentalnom zdravlju, sustavno osiguravajmo pristup psihološkoj pomoći za svu djecu i adolescente u školama i zajednicama.
Edukacija roditelja i nastavnika, kao i programi za prepoznavanje ranih znakova emocionalnih poteškoća kod djece i adolescenata mogu pomoći graditi sigurniji svijet za sve nas.
Razvijajmo socijalnu mrežu podrške i jačajmo zajedništvo kroz izgradnju boljih odnosa.
Komunicirajmo odgovorno svakodnevno, budimo tu jedni za druge i maknimo se od toksičnih senzacionalizama.
Nadam se da će nam ovakva tragedija pružiti priliku za rast i napredak. Da ćemo našoj djeci i zajednici pružiti veći osjećaj sigurnosti, razumijevanja i podrške. Jedan život ne smije ostati izgubljen uzalud. Moramo i možemo kao društvo bolje od ovoga.