Većina problema koje kao odrasli ljudi imamo u partnerskim i ostalim međuljudskim odnosima naime proizlazi iz emocionalnih obrazaca koje smo naučili u odnosu sa svojim primarnim skrbnicima, a ako živite na Balkanu, znate da kad kažemo primarni skrbnik u pravilu govorimo o majci. Kako su se ti obrasci formirali u godinama kad smo bili premali da bismo se ičega sjećali, mi smo ih nesvjesni, pa tako hodamo svijetom donoseći čudnovate odluke u izboru partnera ili životne izbore općenito, sve dok jednog dana suma naših krivih puteva ne postane tolika da se potpuno pogubimo pa potražimo stručnu pomoć. I onda nakon xy sati terapije i razgovora o aktualnim problemima dođemo do priče o djetinjstvu, roditeljima i njezinom veličanstvu – majci. Onoj koja, hoćeš-nećeš, na kraju ispadne kriva za sve što ti se ikada loše dogodilo, osim u slučaju kad je otac baš teški i očiti zlostavljač, ali i onda je kriva što ga nije napustila ili to nije učinila na vrijeme.
I tako kad vratimo film unatrag do djetinjstva, žene takoreći ispadnu gospodarice života i smrti. Ali odakle tolika moć ženama u patrijarhalnom društvu?
To nekako ne drži vodu. Kako to da su majke (žene) na svim područjima života drugotne, ali su zato u odgoju djece svemoćne i apsolutne vladarice, dok su očevi (muškarci) nevini promatrači u toj cijeloj priči? Osim ako su baš ono notorni nasilnici, oni koji čak ni susjede lijepo ne pozdrave. Kako to da su majke krive za sve što je loše, a nisu zaslužne ni za što dobro, jer se sve što su napravile podrazumijeva? Možda zato što su očevi kao odgajatelji uglavnom radili malo ili ništa. Mislim, jednostavno je - tko ne radi, taj ni ne griješi. To bi svakako moglo biti jedno od objašnjenja ovog zanimljivog odnosa moći u obiteljskoj dinamici.
I dobro, ako je majka bila baš takva Cruella de Ville prema djetetu (neke zaista jesu, da me krivo ne shvatite), zašto je otac nije spriječio? Znamo da su muškarci u poziciji moći nad ženama, osim u rijetkim iznimkama koje zaista samo potvrđuju pravilo pa ih neću više spominjati. Ako je ona sve tako krivo radila, zašto je on nije zaustavio? Možda ga nije bilo kod kuće da uopće primijeti da nešto nije u redu. Možda ga nije bilo briga. Možda je mislio da je to ženski posao i šta sad on da se tu petlja. Možda je bio zauzet u birtiji s frendovima, možda s ljubavnicom... A možda je bio i sasvim ok tip, samo nije znao bolje. „Nije znao bolje“ je u redu, štoviše zdravo je to prihvatiti, no zašto majke mjerimo drugačijim mjerilima? Zašto „možda je bila ok, samo nije znala bolje“ za majku tako teško izgovaramo?
Prvo, zato što je mama - mama.
Dok ne izmislimo način na koji će neki drugi spol nositi, roditi i dojiti dijete, veza između djeteta i majke će biti i ostati važnija od bilo koje druge veze u životu. I sve što ona napravi ili ne napravi u najranijem djetinjstvu će na nas ostaviti neizbrisiv trag. Drugo, zato što muškarci sami pišu pravila o tome što je dobar otac pa su ta pravila dosta labava, a žene ne pišu pravila o tome što je dobra majka. Ta pravila piše društvo, a društvo pišu muškarci.
Prosječan muškarac je do jučer svoju ulogu oca mogao ispunjavati kako god je htio i svejedno bi se mogao kandidirati za oca godine. To što se danas uloga oca ipak promijenila nabolje nama malo znači – mi smo djeca očeva iz „onih“ vremena, tako dalekih da neki više i nisu s nama. Mizoginija međutim perzistira gore nego uši među prvašićima. I danas je vrlo lako biti „loša majka“ (nikad lakše, zapravo, dosta je da djeci daješ gotovu umjesto skuhane kašice), a muškarac se mora zaista svojski potruditi da bude „loš otac“. Otac je dobar samom činjenicom da je prisutan. Ako još i „pomaže“, mijenja pelene ili ide s djecom u park, blago tebi, sretnice jedna!
Postoji tu i vrlo važan dio biološke zadanosti u ranim godinama djeteta, gdje je zadaća majke da brine za bebu, a zadaća oca da brine za majku. Pa ako mama nije adekvatno brinula za dijete, možda je to zato što otac nije adekvatno brinuo za nju? Mislim pokušajte, evo samo pokušajte bez partnerske podrške imati dijete i odgojiti ga bez stresa koji ćete mu prenijeti zbog težine svoje situacije. Usuđujem se reći da je to gotovo nemoguće. Priča dakako ne staje na ocu. Ima krasnih očeva, posebno u novim generacijama koje su shvatile da i oni imaju neku funkciju osim donošenja novaca na stol (kojeg ionako većina ne donosi u dovoljnoj količini da prehrani obitelj jer pogledajte prosječnu plaću u Hrvatskoj). Naše društvo u cjelini ne osigurava osnovne preduvjete da bi dva zdrava roditelja mogla odgojiti zdravo dijete. Nema „sela“, nema love, nema ničega. Da biologija nije jača od zdravog razuma, ne bi više bilo ni djece same.
Znam, ima svega. Ima zaista divnih očeva, užasnih majki, ima situacija gdje su oba roditelja bolesnici koji se nisu ni trebali razmnožavati, ali su eto dobili nas... No u većini slučajeva slušam priče - posebno kad govorimo o nasilju nad ženama - ili o toksičnim majkama zbog kojih smo završile u zlostavljačkim vezama, ili o našim partnerima zlostavljačima koji su takvi jer su ih odgojile toksične majke, ili o zlostavljačkim očevima s kojima su naše majke ostale u braku (što im naravno zamjeramo)... Svakako, u valjda 90% slučajeva će neka inačica toksične majke stajati iza svakog prijavljenog problema. Naravno, kod onih ljudi koji su uopće došli do toga da osvijeste iskustvo svog odrastanja i njegov utjecaj na sadašnji život.
Gledajte. Ja sam mama. Imam mamu. Mislim da su djeca najveća odgovornost koja postoji. Mislim da su žene koje su napustile, zanemarile ili zlostavljale svoju djecu odgovorne i trebaju odgovarati za sve što su napravile. Ali te žene nisu bile same u toj priči, a često se ponašamo kao da jesu. Imale su neke partnere (da sad ne ulazim u to da su imale i neke roditelje koji su ih učinili takvima kakve jesu). Majke koje su svojoj djeci ostavile traume od kojih se ne oporavlja baš lako, ako nisu same bile zlostavljačice, često su imale ili zlostavljajuće, ili zanemarujuće, ili odsutne partnere. Ako je otac bio zlostavljač, jasno je i djetetu da mama nije bila „kriva za sve“. No dovoljno je da ga samo nije bilo, što je nekada bilo sasvim normalno, i odgovornost za sve svoje traume ćemo svaliti na majku, ne uzimajući u obzir da ona jednostavno nije imala podršku koja joj je trebala da bude majka kakva može biti. Ako smo pak u odrasloj dobi završile u vezi s nasilnim partnerom, i za to ćemo možda okriviti majke, i time zapravo žene okriviti za nasilje nad samima sobom.
Ono gdje se čitav sustav udruži da mame proglasi krivima za sve su razvodi brakova. Da citiram prijateljicu odvjetnicu, mi imamo balkanske brakove i švedske razvode.
U braku žena radi sve oko djece, ali kad se rastanemo daj da dijete živi pola sa mnom, a pola s tobom, da ne moram plaćati alimentaciju. I upravo se u razvodu vidi da je ravnopravno roditeljstvo na ovim prostorima priča za malu djecu. Mama gotovo uvijek ostaje mama, pogledajte bilo koju svoju razvedenu prijateljicu. A tata? To je opcionalno. Koju god tarifu da odabere, sustav će rado pronaći paket baš za njega. Puno skrbništvo tati? Može, te mame su ionako zlikovice koje se osvećuju očevima preko djece. Pola-pola? Sjajan izbor, ta tarifa nam je najprodavanija, dijete treba mamu i tatu jednako, nema veze što je tata možda nasilan. Povremena viđanja? Nije više moderno, al' može i to, nema frke, tata, baš ste slatki. Nikakva viđanja? Nikakav problem. Nećemo ga valjda kazneno goniti za zanemarivanje djeteta. On je tata, nigdje zapravo ne piše koliko točno mora biti involviran u život djece, to je njegovo diskrecijsko pravo. Alimentacija ispod minimalne? Što da ne. Neće valjda sustav brinuti o tome što će tvoja djeca jesti, o tome si mogla razmišljati kad si ih pravila s budalom, a mora da si i ti malo glupa kad ti se takav svidio.
I onda, ako se roditelji rastanu, tko će biti kriv što se mama slama pod teretom života? Jer mora sve raditi sama, jer mora i raditi za dvoje i zaraditi za dvoje i jednostavno ne može biti adekvatan roditelj jer nitko ne može biti dvoje ljudi u jednom? Mislim da ste shvatili.
Mama.