Kad popijem previše alkohola, uglavnom imam tri faze pijanstva. Prva – pravim se da sam trijezna. Druga – glasno pričam i pjevam. Treća – plačem zbog umjetnosti. OK, jedan će vam moj bivši reći kako je ovo „zbog umjetnosti“ vrlo širok pojam jer me još živo pamti kako sjedim na suvozačkom sjedalu oblivena suzama i prema njemu, koji vozi, ushićeno pružam ČEŠALJ, tronuto jecajući nad tim „KAKO JE ČOVJEKOV UM STVORIO NEŠTO OVAKO GENIJALNO“, ali dobro. U poodmakloj fazi pijanstva plačem zbog umjetnosti i češljeva.
Prvi sam put tu pojavu kod sebe primijetila kad sam kao studentica bila na nekoj razmjeni u Sankt Peterburgu. S mojim studentskim ruskim domaćinima, kao što to već biva, nije se uopće dalo komunicirati bez barem malo alkohola pa sam jednoga dana tako s dvoje od njih nakon dva-tri-pet pića otišla u Ermitaž. Počela sam šmrcati već nakon deset minuta, a kad smo došli pred Matisseovu „Harmoniju u crvenom“, totalno sam pukla. Poslije su se takve epizode zaredale pa danas više nikoga tko me poznaje ne čudi ako me na nekom tulumu spazi kako s čašom graševine u rukama stojim pred jeftinom reprodukcijom Rabuzinova pejzaža koju je njihova baka objesila na zid dok mi usnica nekontrolirano drhturi.
Vriskovi, sati, valovi i tužne pjesme
I iako ovako, anegdotalno, zvuči smiješno, mislim da to moje alkoholom inducirano naricanje nad umjetnošću nije SASVIM bez veze. Otprilike 86,4% jest. Ali oko 13,6% ima smisla. Alkohol mi, naime, skida inhibicije s osjećaja duboke pogođenosti ljepotom koja nastaje iz boli. A umjetnost je često upravo to. Nije li Vincent van Gogh svoja najgenijalnija djela naslikao u dubokoj depresiji, kojoj je na kraju i podlegao? Onaj Picassov starac s gitarom – ne izgleda vam kao da je nastao iz goleme tuge? A Munchov „Vrisak“? Kolika je to morala biti bol?
U književnosti je previše priča i likova da svima ne bi bilo jasno kako su njihovi tvorci vrlo dobro znali što je patnja – od Emme Bovary i Ane Karenjine do bezimenog naratora podvojene ličnosti u ‘’Klubu boraca“. O filmu bolje da i ne počinjem govoriti jer mi odmah pada na pamet koliki mi talog tuge stvaraju naslovi kao što su „Sati“ ili „Lomeći valove“, a u popularnoj kulturi bol i patnja su praktički glavna tema. Nije li, uostalom, Nick Hornby napisao: „Jesam li slušao tužne pop-pjesme jer sam bio tužan ili sam bio tužan jer sam slušao tužne pop-pjesme?“ Ne znam, Niče, ali sad songs say so much. Isto kao i gro poezije. „Rakije, rakije, rakije amo – jer utjehe nema u vodi.“
Mora li se patiti radi umjetnosti?
No moraju li umjetnici, stvaraoci patiti da bi bili kreativni? Moraju li i sami iskusiti životnu bol da bi nam dali ljepotu? To su dva različita pitanja, pa ajmo pokušati odgovoriti na oba. Hrpa primjera podržava to da su najkreativniji umjetnici fakat strašno patili u životu. Masa ih je, za početak, bila više gladna nego sita jer ne'š se valjda od črčkanja, pjevanja i plesanja kruha najest. Umirali su od tuberkuloze po vlažnim podrumima i tavanima čiji je krov prokišnjavao pa o tome pisali opere (La Boheme), a one koji možda i nisu imali egzistencijalnih problema pogađale su druge životne nesreće.
Verdi je tako, na primjer, iako priznat i bogat za života, izgubio ženu i kćer pa gotovo u cijelom svom opusu potresno tematizirao odnos oca i kćeri (Rigoletto). Mnogi su patili i od mentalnih bolesti ili poremećaja. Bi li Jack Kerouac napisao „Na cesti“ da ga nisu otpustili iz vojske zbog „rubne psihoze“? Bi li Sylvia Plath napisala onu prekrasnu alegoriju sa stablom smokve da nije patila od depre- sije? Bi li iz sićušnog tijela Amy Winehouse dopirao onakav snažan glas prepun dubine i boli – da nije bila beskrajno nesretna alkoholičarka i ovisnica? Bi li Robin Williams i Jim Carrey bili tako genijalni komičari da im u zdravstvenom kartonu nisu pisale vrlo ozbiljne dijagnoze?
Neki tvrde da ne bi. No je li to doista stvar uzroka i posljedice? Ono, depresivan si pa si zbog toga kreativan, što bi onda značilo da ako uzmeš antidepresiv koji te dobro spuca, ode kreativnost baj-baj. Ili je možda ipak samo stvar u tome da kreativni ljudi koji imaju nekih problema to znaju kanalizirati kroz svoju kreativnost. Što bi onda značilo da im je njihova umjetnost, njihova kreativnost neka vrsta terapije, ispušnog ventila, ali ne i da bi ta kreativnost nestala kad bi nestali njihovi problemi. Terapija umjetničkim izražavanjem, uostalom, u modernoj je medicini priznata i uspješna metoda pa to ne znači da je Vrapče postalo umjetnička akademija. Niti je za kreativnost POTREBNO biti u problemima i previranjima, niti je to DOVOLJNO. Mnogo je sjajnih umjetnika koji su cijeli život proveli sretni. Ili barem (mentalno) zdravi, bez prevelike patnje.
Ljudsko stanje
u je sad, međutim, ono drugo pitanje. Može li se biti kreativan, odnosno može li se stvarati doista lijepa, dobra, upečatljiva umjetnost bez poznavanja boli i životnih ponora? Naravno da ne može. Umjetnost je uvijek, bez obzira na to u kojoj formi dolazila, prikaz ili odraz ljudskog stanja. A ljudsko stanje ne postoji bez boli. Kažu da je Bog svojeg sina, Isusa, poslao na Zemlju zato da bi bolje razumio ljude. Da, kao božansko biće, bude bezgrešan, ali da osjeti sva iskušenja ljudskoga postojanja. Da bude gladan. Da mu bude hladno. Da mu se piški. Da ga uhvati žgaravica. Da ga pogodi bezobrazan komentar. Da se nesretno zaljubi. Da ga bole čavli koje mu zabijaju u ruke na križu. OK, mogao mu je baš onda priuštiti i menstruaciju, porođaj, patrijarhat i femicid na grbaču pa bih mu onda priznala totalno ljudsko iskustvo, ali svakako, ima smisla.
Ne možeš biti čovjek bez boli i patnje, čak i ako si najsretniji i ako ti je život tip-top. Svi su ljudi, svi koji su ikada živjeli, osjetili bol i patnju.
A ne možeš biti UMJETNIK ako to ne razumiješ. Ne možeš biti umjetnik ako ne poznaješ sebe, ali i ako ne poznaješ druge ljude, ako ne vidiš svijet oko sebe, ako ne osjetiš bol u ljepoti i istini, pa i ljepotu i istinu u boli. Pa iako je, naravno, moguće biti kreativan ako sam ne patiš – čak ću, dapače, biti toliko slobodna pa reći da je LAKŠE biti kreativan ako nisi u nekom teškom bedu, gladan, na aparatima, onemoćao ili nadrkan – nemoguće je biti kreativan ako za bol i patnju ne znaš. Tako je čak i s onom vrstom kreativnosti koja cilja na to da nas zabavi, razveseli i nasmije. „Komedija je tragedija plus vrijeme“, rekao je Woody Allen. „Tragedija je kad se JA porežem na papir. Komedija je kad TI padneš u šaht i pogineš“, još je smješnije rekao genijalni Mel Brooks. Nema, dakle, ni smiješnoga bez boli.
Zato mi se nemojte čuditi kad mi od nekoliko pića popuste inhibicije pa se rasplačem zato što na polici imate „Miševe i mačke naglavačke“. Nemojte mi ni dati mojito ako me odvedete na modnu reviju jer ću se na kraju grcajući baciti dizajneru u naručje. A ako se na premijeri nekog filma ili kazališne predstave prethodno pred dvoranom dijele aperitivi, najbolje je da mi odmah pozovete taksi i pošaljete me doma. Alkohol je zlo, ali u meni akutno budi svijest o onome što stoji iza svega onog lijepog što se ukazalo u nečijoj kreativnosti. A to je ljudskost. To je bol.
