Postalo je to dosadno mega okupljanje što većih „freakova“ koji svojim vizualnim i scenskim performansom pokušavaju šokirati/impresionirati publiku koja je u tom trenu, ako ćemo posve iskreno, na sve televizijsko umirala od dosade. U tim nastojanjima znale su se probiti osobne priče, kao ona portugalskog sweethearta Salvadora Sobala iz 2017., koji je, da, pjevao jednostavno, ali kao anđeo, iznad kojeg plovi zastrašujući oblak moguće smrti (Sobral se morao povući iz show biznisa zbog slabog srca i posljedične transplantacije, i vlastita ga je sestra mijenjala na određenim nastupima koji su vodili do finala).
No, većinski dio tih showova bili su nasilna industrija stvaranja savršene pjesme koja će namignuti malo širokoj publici (šansona, dobar glas), malo LGBTQ+ sektoru, čijem se dubokom razumijevaju campa, mode, slobodnih nastupa, drag queen estetike, sve više okretao labos u kojem su se stvarale „pobjedničke pjesme“. Glazbeni sladokusci su, s druge strane, smarali sa svojim „to nije glazba, to nije Sanremo“ stavom, a onda je došao Internet današnjice i poravnao račune. Eurosong je jednostavno mjesto za zabavu, a ne za rasizam, snobizam, elitizam i konzervativan pristup - pa, životu (i pjesmi). Dakako, to sa sobom nosi opasnosti od toga da najbolje ocijenjene pjesme budu neke vrste poruka (poput ukrajinskih pobjednika prije par godina), ili mišung „onoga što dobro prolazi“, ali s obzirom na uvođenje glasova publike u jednadžbu, Eurosong se zbilja demokratizirao i postao mjesto na kojem pobjeđuju oni koje, bar dijelom, Internet najviše voli. Meni se taj dio posebno sviđa jer, primjerice, možemo vidjeti kako to izgleda kao stručni žiriji u tajnosti svojih kuhinja biraju pjesme za mnogo nebitniju priredbu, poput Dore.
Naš ovogodišnji pobjednik, a sada već i favorit na europskim kladionicama, Baby Lasagna, kao što već i ptice na grani znaju, ali ne škodi ponoviti, nije prošao na natjecanje. Bio je nekakva prva rezerva, i da nacionalna heroina Zsa Zsa nije odustala od Dore, Marko Purišić ostao bi posve nepoznat ne samo europskoj javnosti već i našoj. Hoće li hrvatska nacionalna televizija ikada objasniti kako je moguće da je tako kvalitetan autor i izvođač njima bio spremljen u ladicu, maltene ušutkan? Koji su točno razlozi takvog epohalnog neprepoznavanja talenta i potencijala za uspjeh? Indolencija, zastarjelost ukusa, nepripremljenost, neusklađenost s trendovima, političko-interesna kuhinja, posvemašnja narcistična bahatost koja ne dopušta probitak bilo komu tko nije iz zone fokusa ili sfere direktnog interesa? Tko zna. Pukom slučajnošću, ili, u romantičnoj viziji, Zsa Zsainom velikodušnošću (možda je čula Baby Lasagnu? Ne bi li to bila divna priča s dva pobjednika?), Marko je sada u Malmöu.
Što god da se desi u subotu, najveća pobjeda je upravo trijumf skromnosti i jednostavnosti, nepatvorenog talenta koji je- doslovno jedini- pomogao Marku P. aka Baby Lasagni da stvori, posve sam, pjesmu koja govori o momku iz malog mjesta koji ima anksiozne napade pri pomisli da odlazi u grad (u koji „mora“ otići, dakako). Činjenica da je spot snimio tek nakon što je nenadano, kao underdog, dospio na Doru, i da se uspio obraniti od the usual suspects lešinara koje možemo zamisliti da su krenuli nadlijetati da unovče njegov osobni talent i priču, te ga je snimio sam, s kreativnom partnericom i rodbinom, i dalje vizualno i glazbeno pričajući baš svoju, autentičnu priču, govori o snazi njegovog karaktera. Činjenica da je i koreografija, i glazba, i tekst i ideja, posve njegova, govori, da se vratimo na demokratičnost društvenih mreža, da je moguće da na Eurosong dospije i netko tko nije umrežen ili favoriziran. Ta vrsta pobjede, individualni talent i kreativnost, dovoljan je trijumf za Baby Lasagnu.
Baby Lasagna
Kao u savršenom scenariju za američki film osamdesetih, neočekivani pobjednik, onaj odbačeni, sa samopouzdanjem iz snova, podiže ruke dok publika svijeta u zanosu skandira njegovu poskočicu ohrabrenja svim mladim ljudima koji se boje izaći iz svoje zone komfora: YOU HAVE TO GO. Skandiranje publike nije slučajno, iako reflektor na njegovom nastupu jest. Baby Lasagna se, kao pravi heroj iz filma koji gledamo, ne osvećuje, nije zlopamtilo: on naprosto slavi svoj trenutak, priliku, život. Nije ni čudo da Europa pleše s njim: koliko je osobnih strahova i malih pobjeda nepravedno zaustavljeno? Pobjeda je ovo za sve njih, ali i nada da kreativnost ne ovisi o lobijima, već da postoji, ponekad, i happy end za puki talent i rad. Pa hajde svi, zaplešimo. Ne plačite, već plešite.
