„Jesam li ja tebi kao redatelj nebitan?“, mrtav ozbiljan pita lik Antonija Banderasa, Jacob, u meni osobno najduhovitijem trenutku filma Babygirl, dok ga lik njegove žene, koju, dakako, igra Nicole Kidman, posve rastrojena promatra kao iz tuđe glave. Ili, konačno, svoje. A toj glavi je toliko svejedno kakav je on redatelj u tom trenutku da bi se Jacob (lik koji igra Banderas), kad bi mogao ući na tren u njezin mozak, skamenio od šoka.
Nije ovo film, nažalost, o narcizmu umjetnika koji je toliko u svojoj stotoj premijeri na Broadwayu da ne primjećuje „krizu“ (stavljam ovdje navodnike, na koje ću se vratiti kasnije) svoje predivne uspješne brižne žene, već misli da je sve savršeno, samo da premijera prođe dobro. Znam da bi čovjek mislio da su umjetnici poput kazališnog redatelja Jacoba (Banderasa) by proxy spektakularni ljubavnici jer su blizu božanskom, ali realitet je, kako film dobro (no premalo) prikazuje, da su svi muškarci, pa i najbolji među njima, naučeni da je „užitak“ jednak njihovim pretpostavkama o dobrom seksu. Jacobs, konkretno, do te mjere da ne primjećuje da njegova voljena žena trči gledati pornić u drugom dijelu kuće nakon njihovog seksa (zanimljiva, sočna i sjajno odigrana, ali scenaristički neuvjerljiva scena).
Nažalost, kažem, film se ne fokusira na taj dio problema. Rado bih vam rekla na što se film točno fokusira, ali u tom grmu leži njegova najveća mana: kao da se nisu mogli odlučiti što je glavna tema. Dugo su nam „prodavali“ priču da je to afera između pedeset-i-nešto godišnje Kidman i tridesetak godina mlađeg Samuela (senzacionalan Harris Dickinson, koji će vam vjerojatno biti poznat iz Trokuta tuge), ali, nije tako. Babygirl prati dvoje ljudi, nevezano uz godine, čije su se fantazije poklopile. Romy cijeli život želi biti- ovdje moram birati riječi jer premalo znam o toj seksualnoj subkulturi- nešto kao submisivna, a mladi stažist Samuel nekako intuitivno prepozna taj njezin „kink“.
U redu, pomislit ćete, u životu se zna desiti da se neizgovorene stvari ljudi dogovore prešutno, posebno u ljubavnom odnosu. No, na filmu bi čovjek očekivao da publika ipak vidi kako su se to njih dvoje baš toliko jako prepoznali da jedan stažist uzme sebi za pravo dogovoriti hotelsku sobu za moćnu šeficu. To je samo jedna od brojnih rupica koje autorica Babygirla, jako zanimljiva redateljica Halina Rejin, propušta popuniti, oslanjajući se gotovo u potpunosti u talent glumačke zvijeri koja Nicole Kidman svakako jest. Već sam rekla: divno je i osvježavajuće promatrati kako joj Dickinson lako parira, bez straha i traume.
Nema u Babygirlu puno seksualno eksplicitnih scena; za moj ukus ih je moglo biti i više, ne radi safta koji bi one dale filmu, nego radi osjećaja da je Kidman spremna doista na sve da bi prikazala koja je to žudnja natjerala Romy da dođe na rub toga da izgubi baš sve što ima u životu. No, bez obzira na to, žene u četrdesetima i pedesetima vjerojatno će razumjeti gledajući film: taj osjećaj da nikad u životu nije bilo o tebi, o tome što doista ti želiš (pa i seksualno).
Postoje neki korijeni u specifičnom odgoju koji je Romy prošla, barem se tako naslućuje, zbog čega ona žudi za orgazmom koji proizlazi iz određene poniženosti, no taj dio fantazije, koliko pamtim, mnogo je bolje prikazan u sad već davnom filmu Tajnica s Maggie Gyllenhaal. Ovako, Babygirl ostaje zarobljen u mnogim temama koje je Rejin, vjerojatno, osjećala da mora otvoriti: consent, činjenica da je Romy šefica stažistu s kojim je u ljubavnoj aferi, obiteljska dinamika prepuna modernih motiva u kojoj kad se Kidman pojavi s pregačom oko vrata cijela publika ima poriv reći ono što Banderas izgovara: -Zašto to nosiš, izgledaš ridikulozno!
Iako je Babygirl (film nosi naziv prema jednom emotivnom orgazmičkom momentu u kojem Dickinson šapne potpuno predanoj Kidman u uho: You are my babygirl) mogao biti mnogo bolji, atmosfera unutarnjeg stanja jedne žene koja će, kad na tren izgubi mladog ljubavnika, vrisnuti suprugu kojeg voli: -Ali ja s tobom nikad nisam svršila, ne diraj me!, poetična je i sveobuhvatna. Od početka do kraja smo zapravo u Romyjinom POV-u. Rejin na koncu svima daje happy ending: čak i redatelju Hedde Gabbler, koji je vlastito dijete nazvao prema Ibsenovom najpoznatijem djelu o ženi koja je zatočena u vlastitom životu.
Pretpostavljam da je taj metajezik potpis europskog nasljeđa same Rejin; ne mogu shvatiti do kraja zašto joj je potreban. Možda kao neka daleka ideja da Nora, mlađa kći Jacoba i Romy, iako slobodna, već pleše tarantelu, smrtni ples Ibsenove Nore, jer ni jedna žena nikad neće do kraja izbjeći sudbu očekivanja patrijarhata. „She thinks it's about desire,” kaže suprug redatelj, komentirajući svoju glavnu glumicu- “but it's not about desire; it's about suicide. Hedda's life is over before the play begins.” Možda Rojin želi reći da smo barem toliko sretni da fantazije jedne žene ne moraju biti njezin suicid u današnje doba.
