Sabrina Carpenter
Instagram @skims //

Sabrina Carpenter

Muzika je put do sreće

Sve je bilo okej tamo negdje do petog osnovne. Nitko mi nije popovao o tome koju bih muziku trebala, a koju ne bih trebala slušati. No to je i uobičajeno. Od djece se ne očekuje da imaju „glazbeni ukus“. Djeca slušaju dječje pjesmice, dječje zborove, tuki-taki veselo u kas i šubi-dubi-sad-me-bole-zubi, a nerijetko i bilo kakvu zabavnjačku veselu laganicu koja se pušta na radiju i dječjim rođendanima.

Tako je bilo i sa mnom. U vrtiću i nižim razredima skakutali smo na Nove Fosile, Srebrna Krila i Magazin, nikoga nije boljela patka za to kužimo li što znači kad Vlado Kalember zahropće: „Ja nisam kockar, ali gubim, i nisam sretan, al se smijem“, zašto je dečko svoju curu zvao Kokolo, u „Košulji plavoj“ smo mislili da Đurđica zaziva „sakata neman neka uz mene spava“, a nakon „E, moj Saša“ smo redovito pjevali „v riti ti je vruća kaša“. I tak.

Sabrina Carpenter
Instagram @skims //

Sabrina Carpenter

U sve se to znalo ušuljati i nešto „prave“ muzike – neki su od nas s roditeljskih kaseta na auto-radiju čuli i Beatlese i Abbu i Simon & Garfunkel, čuli smo bogme i Lepu Brenu i Miroslava Ilića (susjedov sin jedno je cijelo ljeto na harmonici svirao i pjevao „Smej se, smej, uvek se smej“), sa sinom svojih krsnih kumova uvježbavala sam koreografiju na nešto što smo zvali „Baj d rivrz of babin slon“, tata cure s kojom sam sjedila u klupi prva četiri razreda osnovne radio je u Jugotonu pa je donosio doma nove i zanimljive singlice, među kojima smo otkrile „Sunday Girl“ od Blondie, a negdje pred kraj četvrtog osnovne, na školskim „čagama“ dečki su se počeli furat na heavy metal i punk pa smo i mi uz njih počele mahat kosom uz „Motori, motori, mooooo-toooo-riii“ i ono što smo zvali „Hej-ho, lec gou!“

Bilo je tu svega i svačega, ali ono čega nije bilo jest – popovanje o tome koju muziku smiješ, a koju ne smiješ slušati ako želiš biti kul i prihvaćena u ekipi. Dobra ili loša, laka ili teška, muzika nam je bila ono o čemu je pjevao Minja Subota u tada superpopularnoj dječjoj emisiji „Muzički tobogan“ – muzika je bila put do sreće.

Zabranjena „muzika za curice“

A onda je došao peti razred, onda je došao pubertet, onda su došli dečki koji više nisu bili samo dečki, nego Dečki – i sve se promijenilo.

Ne znam točno kako ni zašto – barem tada nisam znala, sad već imam teorije o tome – preko noći je postalo nepoželjno ili barem poruge vrijedno slušati „muziku ZA CURICE“. A „muzika za curice“, premda bi joj naziv to možda mogao sugerirati, nije bila samo muzika za djecu, pa čak ni (samo) muzika koju su svirale i pjevale žene raznih dobnih skupina. Ne.

Bila je to bila kakva muzika koja je bila vesela, šarena, razigrana, u kojoj izvođači lijepo izgledaju ili su zanimljivo odjeveni, našminkani, frizirani. Sva glazba uz koju, ako je brža – plešeš, a ako je spora – pjevaš i raznježiš se. „Muzika za curice“ bili su, govorili su mi, Duran Duran zato što su „lepi dečki“. Nikoga nije zanimalo kakva je muzika koju sviraju – za „otpisivanje“ u rubriku „muzika za curice“ bilo je dovoljno to što je Simon LeBon nosio Armanijeve sakoe, a John Taylor pramenove.  A i u pjesmama su doslovno imali „ša-la-la-la“, što je zabranjeno međunarodnim muškim cool kodeksom, John Wayne izdanje.

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Objavu dijeli wired it girls (@wireditgirls)

„Muzika za curice“ bio je, naravno i Boy George jer, božemioprosti, lik se čak i ŠMINKAO kao cura, a i pjevao je premelodiozno, Nena je, naravno, bila „za curice“ jer je i sama bila cura – premda su mi cool momci, ali tek kasnije, u četrdesetima, priznali da su svi redom imali celebrity crush na nju, a Madonna... Madonnu sam obožavala, nisam pristajala na skrivanje svoje ljubavi prema njoj, ali me to koštalo puno svađa, ruganja i suza. Uopće ne pretjerujem.

Odrastala sam u osamdesetima, pa je i to donekle bio jedan faktor – jer je u osamdesetima to koju glazbu slušaš značilo mnogo više od glazbe. U tadašnjem mladenačkom svijetu, koji se protezao od tinejdžerske dobi pa dobro debelo u kasne dvadesete, muzika koju si slušao društveno te određivala mnogo više nego danas. Osim apsurdno separatističkih podjela na supkulturne skupine pankera, šminkera, hašomana, rokera i seljobera – muzika te u to doba oslikavala i kao osobu koju se može ili ne može shvatiti ozbiljno. Osobu koja zaslužuje ili ne zaslužuje biti u društvu onih koji se dobro zabavljaju i koje se sluša kada nešto kažu. Osobu koju se vidi ili ne vidi. Osobu koja je cool ili nije.

A na pravoj strani te podjele nikako nisi mogla biti ako si slušala „muziku za curice“.

Bijes tvrdih momaka

Na pravoj strani, cool strani, u to se doba cijenila muzika koja je odražavala „bijes tvrdih momaka“, kako je to u jednoj svojoj pjesmi rekao jedan od rodonačelnika coola osamdesetih, Johnny Štulić. Bio je to uglavnom rock, hard ili punk, tu i tamo pokoji mračniji novovalni, sintesajzerski ili darkerski, u kojem se slučaju ponekad čak opraštalo malo šminke (isključivo crnog tuša oko očiju). Samo su se rijetke glazbenice uklapale u taj cool đir, najčešće one koje su u svoj izričaj, stil i gard uklopile „bijes tvrdih momaka“.

Netko bi mi možda rekao da je to zato što se u to doba još rock'n'roll držalo na visokom standardu buntovničke, subverzivne glazbe koja je mijenjala svijet, a glazba se nije smatrala samo tralalala razonodom uz koju se pleše u disku i pjeva na rođendanima uz gitaru, ali nije samo to. Osim toga, nije sasvim jasno zašto se praktički nije smjelo slušati i jedno i drugo. Zašto nisam mogla biti i cool buntovnica koja sluša kako Kurt Cobain mijenja lice rocka na njegovoj smrtnoj postelji, ali i veselo skakutati uz „Like a Prayer“?

Quote icon Black quote icon

A i dalo bi se razgovarati o tome kako Madonnina „muzika za curice“, na primjer, nije nimalo mijenjala svijet.

Enivej, cijela ta priča sa stigmom „muzike za curice“ u mojem je slučaju za posljedicu imala to da sam tamo negdje u petom osnovne, uz pomoć susjeda i frenda Marka, naučila crtati logotip grupe AC/DC na školsku torbu i ponosno ga furala prije nego što sam znala ijednu njihovu pjesmu. Imala je za posljedicu to da sam Duran Duran i Boy Georgea počela slušati potajno. Imala je za posljedicu to da sam se bojala cool frendovima priznati da su mi Beatlesi bolji od Rolling Stonesa (što je tek negdje u devedesetima postalo legitimno), a nisam ni spominjala da mi se od glazbe iz tatine zbirke ploča mnogo više i od Beatlesa i od Rolling Stonesa sviđaju – Stevie Wonder i Patsy Cline! Jer to bi me pokopalo.

Odolijevanje vremenima i promjenama

Godine i desetljeća su prošli, glazbeni žanrovi i supkulturna razgraničenja su se promijenili, danas apsurdno smiješno zvuče priče o podjelama između pankera i šminkera, zagrebačkih jabučara i saloonaša, ekipe s koncerta Azre u Kulušiću i one s koncerta Lepe Brene u Domu sportova. „Cool“ je nešto inkluzivniji, mladež danas jednako sluša i Kendricka i Jalu Brata, i Billie Eilish i Seku Aleksić. Muzika više nije toliko brutalno određujuća po tvoje društveno, a katkad i emotivno biće.

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Objavu dijeli wired it girls (@wireditgirls)

No poimanje određenih vrsta glazbe kao „muzike za curice“ odolijeva svim tim promjenama. I dalje se određeni tip glazbe – vrlo često onaj kojeg odlikuje veselje, lakoća, šarolikost, ples, pjevnost i emotivnost – smatra takvom, manje vrijednom glazbom. Ne samo estetski, nego i društveno. Čak i glazba nekih od najvećih glazbenih zvijezda današnjice, kao što su Taylor Swift ili Ed Sheeran, nose taj pečat. „Bijes tvrdih momaka“ danas je nešto drugačiji nego što je bio u doba izdisaja rock'n'rolla, kad sam ja odrastala, ali je i dalje tu, i dalje stoji kao kriterij coola, odrednica „prave muzike“.

Diskretan šarm patrijarhata

I sad dolazimo do one točke s početka teksta, u kojoj sam spomenula da mi nije bilo jasno zašto se odjednom, kad sam iz djetinjstva prešla u pubertet, „muzika  za curice“ počela smatrati manje vrijednom. Danas znam zašto. Zato što se u društvu kojim vlada patrijarhat sve „za curice“ smatra manje vrijednim. Manje se vrijednim smatra i sve što je ZA ŽENE, a ne samo za curice, no curice su još male i povodljive, njih je lakše kontrolirati, usmjeravati.

I zato ti još od najmlađe dobi, odnosno, od dobi kada postaneš svjesna muškaraca, počnu govoriti što je zapravo dobro, što je cool i što bi ti se trebalo sviđati. Ne radost, ne veselje, ne plesanje i pjevanje, ne emocije, ne šarena odjeća i šminka, ne zgođušne facice i frizure s pramenovima. Mora ti se sviđati ono što je patrijarhat definirao kao muško. A to je, čak i kad se buni, čak i kad je protiv establishmenta, čak i kada pokušava biti drugačije od tradicije – tvrdi momak koji sasvim sigurno nije nimalo nalik Simonu LeBonu, Justinu Bieberu ili Harryju Stylesu.

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Objavu dijeli wired it girls (@wireditgirls)

Ruganje „muzici za curice“ jako je utjecalo na moj glazbeni ukus, i tom utjecaju počela sam se otimati tek nedavno, i zbog toga sam tek u zadnjih desetak godina istinski prihvatila da ljepote, veselja, dobre zabave, ali i estetske vrijednosti ima u ama baš svakom glazbenom žanru. I da neću biti ni manje vrijedna ni manje cool ni gluplja ako mi se baš totalno svidi neka Rozgina pjesma, a istodobno nemam emotivne snage otići na još jedan koncert Nicka Cave. Mislim, obožavam ga, ali mogu li još jednom izgorjeti uz grozničavu „From Her To Eternity“. I moram li? Smijem li samo tako uživati u muzici? Samo u uništenju, samo u samouništenju, samo u boli, samo u „bijesu tvrdih momaka“?

Smijem ja i Cavea i Rozgu!

Naravno da ne moram. Smijem ja i Cavea i Rozgu. Smijem opet skakati uz Nove Fosile i Kokola i „baj d rivrz of babin slon“, a i mahati kosom uz „Enter Sandman“. Smijem sve. I muziku za curice, štogod to značilo i koliko god je patrijarhat prezirao. No iako volim sve te Metallice, Tome Waitsove, Bruceove Springsteene, Kurtove Cobainove, Johnnyje Štuliće i ine tvrde momke koje me patrijarhat naučio voljeti, svejedno se katkad zapitam – kakav bi mi DOISTA bio glazbeni ukus da nije bilo mojeg prijatelja i susjeda Marka, mojeg starijeg bratića Paje, onog pankera Leonarda iz Domagojeve u kojeg sam bila zaljubljena u prvom srednje, prijateljičinog starijeg brata Duška koji je svirao gitaru i pjevao Boba Dylana?

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Objavu dijeli wired it girls (@wireditgirls)

I iako ih sve volim, uključujući i svojeg pokojnog tatu, koji mi je ostavio country ploče i sevdah pjevača Louisa, često pomislim da su mi možda ubili Nove Fosile, Magazin, Abbu i Modern Talking. I da moja radosna duša zbog njih negdje na drugom svijetu s Đurđicom Barlović pjeva „E moj Saša, v riti ti je vruća kaša“ bez grižnje savjesti i bijesa tvrdih momaka. I da je glazbeno sretnija.

A možda i ne samo glazbeno.

Elle stav