Piše Zrinka Pavlić: Ne očekuj previše od kraja svijeta

A što ako sutra saznate da nam slijedi kraj svijeta?

Nebitno kako. Asteroid piči prema Zemlji, Putin i Trump su se zaigrali nuklearnim raketama k'o na online ruletu, Sunce je u neočekivanoj pržioni probilo ozonski omotač i sve će nas spalit, planetu se negdje prelila čaša od klimatskih promjena pa šalje cunamije, kiše i uragane da nas potaraca…

Što biste učinili da znate kako vam je do takvog kolektivnog kraja čovječanstva ostalo još, ne znam, 24 sata?

Ja znam što bih ja.

KRAJ SVIJETA UZ LJUBAV, MAČKE I KOLAČE

Stisnula bih se uz svog dragog i naših pet mačaka, nekako bih u tu kombinaciju pokušala ubaciti naše mame, sestre, braće, nećake i pokojeg prijatelja pa bismo onda svi ležali jedni drugima u zagrljaju, slušali neku lijepu muziku i mačke dok predu, jeli bismo kolače i pili fina pića, a onda bi me dragi, netom prije nego što sve eksplodira, poljubio za kraj.

Ali nisam ja po tome ni najmanje posebna.

Isto kao što se pri hipotetskom pitanju: „Što bi napravio/la da dobiješ glavni zgodnitak na eurojackpotu?“ svi razotkrivamo kao sebična, materijalistička smećad i na vrhu ljestvice prioriteta stavljamo kuće, bazene, putovanja i jahte, tako se i pri hipotetskom pitanju o kraju svijeta svi razotkrivamo kao bića kojima su u temelju i dubini duše najvažniji ljubav, nježnost i užitak s najmilijima.

Nitko ne bi zadnja 24 sata postojanja ljudskog života (pa ni zadnja 24 sata samo svojeg života) htio provesti dovršavajući važan projekt na poslu. Nitko ih ne bi proveo skačući po orbitreku zato da krepa mršav i fit. Samo psihopati bi ta 24 sata proveli na facebooku.

Premda sumnjičim nekolicinu koja bi onu idilu ljubavi i nježnosti s najbližima i mačkama ovjekovječila selfijem za instagram.

KRAJ SVIJETA NA SLUŽBENOM PUTU U POPOVAČI

Uglavnom, svi bi u slučaju skorašnjeg kraja svijeta kakvog znaju, kad ih se pita hipotetski, odabrali neku takvu idilu s dragim/dragom, djecom, mačkama, psima, rodbinom, prijateljima, kolačima, lazanjama, možda nešto alkohola i/ili droge i svi bi se poljubili za kraj.

No hipotetska su pitanja hipotetska upravo zato što u stvarnosti najčešće nemate vremena za planiranje takvih stvari i situacija obično nije takva da u 24 sata možete okupiti sve svoje najmilije na posljednoj večeri uz vino, gitare i nostalgiju. Mislim, pokušajte samo skupit tri do pet frendica na zajedničkoj večeri pa ćete vidjet' da vam za to nije dosta ni deset puta 24 sata i da će, kada napokon utanačite datum tri mjeseca u budućnosti, jedna otkazat dan prije jer djeca, posao, viroza, službeni put, a druga se neće ni pojavit' ni javit'. OK, motivacija je malo žešća kad je riječ o kraju svijeta, ali ipak.

Puno je veća vjerojatnost da bi vas vijest o skorom kraju svijeta zatekla na, recimo, službenom putu u Popovači, kamo ste otišli službenim autom koji se pokvario, a svi obližnji automehaničari su zatvorili radnje jer koga briga, ide kraj svijeta. Ili se ne možete natankirat jer su isto postupili i voditelji benzinskih pumpi.

Pred kraj svijeta možda biste taman radili za kompjuterom u uredu i kad bi krenule glasine o tome da asteroid, eto, samo što nije, šef bi se na hodniku počeo derat da kakav asteroid, kakvi bakrači, ako se itko usudi otić ranije doma, može slobodno ravno na burzu jer neće on kasnit s ovim velikim poslom za ministarstvo zbog bapskih priča. Šta? Piše na internetu? Piše na internetu i da je baba u Americi zatrudnjela s jetijem pa nitko zbog toga nije zatvorio računovodstvo. I baš me briga što su se premijer i predsjednik obratili naciji. Ta političarska ekipa je uvijek u krivu. I dok bi vi razmišljali je li vaš bully-šef možda ipak u pravu i trebate li možda ipak ostati imuni na paniku – ovo je, uostalom, pedeseti kraj svijeta koji se najavljuje otkad ste živi, a ne možete ostat bez posla jer kredit, stanarina, kruh i mlijeko – cunami bi vas već opalio po glavi.

Možda biste pred kraj svijeta ležali u bolnici sa slomljenom nogom i rukom jer ste prije tjedan dana imali prometnu, a vaši bližnji se ne bi mogli probiti do vas kroz gungulu koja bi nastala na ulicama. Možda bi' se našli u vlaku podzemne željeznice u trenutku kad bi se sva svjetla ugasila i sve žice defektno zaiskrile jer bi struja podlegla nekoj prirodnoj ili nuklearnoj katastrofi. Možda ne biste mogli do svoje djece jer su otišla sa školom na kampiranje u prirodi. Možda biste i vi sami bili na kampiranju u prirodi i ne biste imali pojma što se događa sve dok se šuma ne bi zapalila. Možda biste imali 101 godinu i demenciju, sjedili biste na balkonu svoje sobice u staračkom domu i ne biste imali pojma što se događa. Ili biste za žareću kuglu na nebu pomislili da je Spasitelj koji dolazi, eto, upravo po vas.

A možda bi vam i uspjelo sve ono s kolačima, bližnjima i kućnim ljubimcima.

imdb //

Tražeći ljubav za kraj svijeta

LJUDI SNUJU, KLIMATSKE PROMJENE ODREĐUJU

Nikad ne znate. Kao što reče John Lennon, život je ono što ti se događa dok si zauzet drugim planovima. Ili, kao što je znala reći moja baka, čovjek snuje – Bog određuje, pri čemu ste Boga slobodni shvatiti kako god želite jer ga ni moja baka nije shvaćala kao starozavjetnog frajera s bradom koji sadi drveće sa zabranjenim jabukama. Kraj svijeta možda bi došao taman u trenutku kad vas je presjeklo u križima dok ste prali zube. Možda i u nekom prelijepom, ali sasvim svakodnevnom trenutku, dok šećete psa i djecu u zalazak sunca. A možda bi ga i prespavali.

No da citiram još jednog pjesnika – ovaj put T.S. Eliota – „ovako, evo, skončava svijet. Ne praskom, nego civljenjem“. Zvuči mračno i depresivno, i jest, ali zapravo ne mislim baš SKROZ tako. Mislim to više u stilu – sve što počinje, ima svoj kraj, pa tako i naš svijet, naš život na Zemlji. Kolektivno ili pojedinačno. Najvjerojatnije nećemo svi zajedno skončati u jednom udarcu, eksploziji, poplavi ili potresu. Puno je vjerojatnije da će svijet skončavati polako i postupno, za svakog od nas na neki drugi način, a i još je vjerojatnije da nećemo dobiti nikakve obavijesti o tome. Da će nas zateći na zatvorenoj benzinskoj kraj Popovače, da se tako izrazim.

Znam da nije baš neko veselje stalno razmišljati o tome, ali mislite li možda da bi se mogli barem jednom na dan, na pola minute, sjetiti te činjenice? I onda možda neke stvari u životu učiniti drugačije, planirati drugačije, osjetiti drugačije?

IPAK PLATITE RAČUNE, ALI…

OK, znam, i meni je odmah palo na pamet nešto u stilu – ako bi sutra mogao bit kraj svijeta, onda neću platit račun za struju, vodu, pričuvu i koga boli đon za dug na kartici. To nemojte jer bi vam kraj svijeta mogao doći preporučeno s povratnicom i predmetom: OVRHA.

No što vas točno sprječava u tome da, čak i ako sutra nije kraj svijeta, okupite svoje najmilije, mačke ili već neke pse, ptice, iguane i plišance koje smatrate ljubimcima, družite se uz muziku, kolače, pinot noir i poljubac za kraj? Zašto ne biste otišli na onu večeru s prijateljicama i ne zamjerili onoj koja je otkazala jer je upoznala zgodnog doktora iz Pregrade? Zašto sa zatvorene pumpe kraj Popovače ne biste nazvali nekog frenda i nasmijali ga pričom o svojoj pustolovini? Odnosno –

Zašto ne biste svako malo sebi priuštili jedan party za kraj svijeta? Tako ćete, ako jednog dana kraj svijeta stvarno dođe, a vi ostanete zaglavljeni u aparatu za magnetsku rezonanciju koji se upravo ugasio, barem imati filing da niste baš sve propustili.