Cure su vratile show u grad, napisala sam sinoć na Facebook profilu, uz amatersku fotku snimljenu mobitelom na samom kraju predstave/mjuzikla/koncerta, kad smo već svi stajali na nogama (i to ne prvi put tijekom izvedbe) i oduševljeno pljeskali izvođačicama. Jednom davno, jedne druge, meni jako važne cure iz inicijative #spasime, upozorile su me da ih možda ne bih javno smjela zvati „cure“, jer tako dajemo vibe girl benda u nastajanju i nastojanju, a ne ozbiljnih šest žena s karijerama, obiteljima, životom iza sebe i ozbiljnom agendom ispred sebe. Bile su u pravu, kao i obično. Možda isto vrijedi i za rečenicu od sinoć s fejsa, jer su sve izvođačice apsolutno nestvarno talentirane, impresivne i posebne žene s velikim Ž,
ali ponekad si – i dalje, unatoč korekcijama – ne mogu pomoći, posebno ne onda kad me ne nepatvorena ženska energija odvede na mjesto koje mi je često nedostupno.
Nazovimo ga ushićenjem. Rijetko se ushićujem: većinom su za to potrebne, ponizno priznajem, ekstra suptilne vrhunske niti visoke umjetnosti, ili specijalno kuriran doživljaj koji u sebi sadrži prilično puno luksuza (koji nije isključivo financijske prirode, ali je tim vrijednostima često omeđen) te posebnosti. Nisam neki specijalan snob, stvar je u tome što imam 44 godine i što su Netflix, HBO i interneti hiperproizvodnjom došli do kraja televizije, sadržaja i priča – i natrag. Nije mi strano ni kazalište: ni naše, ni strano; a mjuziklima se vraćam kroz oči i uz društvo moje devetogodišnje životne suputnice koja je, evo, prije mjesec dana inzistirala da gledamo Lion Kinga, a ne Othella. Logično, znam. Zbog svega navedenog, što sam jednostavnijim rječnikom mogla podvesti pod riječ „iskustvo“, nisam očekivala da će me Six baš katapultirati do tolike ekstaze.
Očekivala sam da će biti dobri jer poznajem Igora Barberića, čovjeka kojeg svi mi iz industrije (i teatarske i televizijske i zabavne) zovemo kad želimo biti sigurni da će koreografija biti besprijekorna. Igor je redatelj i koreograf ove sjajne predstave koja će sasvim sigurno biti ogroman hit. Ali nisu svi hitovi fantastični: ovaj jednostavno jest. Ne mogu vam reći koliko sam puta, gledajući Six sinoć, pomislila na to kako je Igor jedan od onih redatelja koji štiti svoje glumice na svaki mogući način: sve što niste primijetili, nevidljivo je jer je duhovit i nepretenciozan Igorov filter pomogao da svaka od šest na sceni pokaže samo ono u čemu je najbolja.
Sjajno je da Franka Batelić otvara predstavu kao Katarina Aragonska, prva žena Henryja VIII. Gledajući Franku, sjajnu pjevačicu, prelijepu ženu i performericu koja je u mladosti prošla profesionalno obrazovanje na Berklee College of Music u Bostonu, nisam mogla da ne pomislim koliko je impresivno i osnažujuće da, uz svoju glazbenu karijeru, odabire probu za probom, kazališnu prašinu za kazališnim znojem, predstavu za predstavom, kasnonoćni rad za kasnonoćnim radom. Svaki teatar takav je hard work, i psihički i fizički, i takav teret na privatan život da je svaki aplauz višestruko zaslužen. Franki ova scena stoji jednako, ako ne i bolje, od koncertne. A muzički teatar nije piece of cake: zahtijeva fizičku i vokalnu pripremu, koncentraciju, ostavlja minimum prostora za improvizaciju. Iskreno se nadam da su žene svjesne koliko su sjajan posao odradile.
Tara Thaller, koja igra ženu broj dva, „onu najpoznatiju“, Anne Boleyn, poznata široj publici iz Uspjeha, jedna je od dvije glumice iz casta s kojima sam imala privilegiju raditi. Tara je taman nakon snimanja Pogrešnog čovjeka upisala Akademiju u Zagrebu, a pet godina kasnije, sinoć, pucala sam od ponosa kao da ja imam neke veze s tim koliko je genijalna. Neočekivan i duhovito odabran smjer za inače najčešće prikazivanu kao fatalnu Boleyn vjerojatno je upisan već u originalu (Six je hit mjuzikl na West Endu, autora Lucy Moss i Tobyja Marlowa, koji su za njega skupili već 22 nagrade, od kojih je jedna i Tony, i to ona za najbolju pjesmu), no ne želim provjeravati je li zaista tako, jer je Tara savršena kao vrckava i blentava klinka kakvom su zamislili Anne. Ona je tu slučajno. Ni sama ne zna kako se Henry desio.
Ona je, čini se, nešto između Barbie Margot Robbie (ali ljepša) i Legally Blonde u izvedbi Reese Witherspoon – slatkastog glasa, na kraju će nas sve nasmijati ubojitom izjavom o obrascima patrijarhata. E, pa da: toliko sam oduševljena glumicama da sam zaboravila napisati „o čemu“ je predstava: šest žena kralja Henryja Osmog, onog najpoznatijeg, koji je raskrstio s papom jer se nije smio rastati (od Katarine Aragonske, strastvene vjernice, a zbog Anne Boleyn, strastvene – ljubavnice), nakon svega, svih razvoda, odrubljivanja glava i prirodnih smrti, u nekom vremenskom procijepu koje teatar tako dobro poznaje i podnosi, odjevene u apsolutno magične i eksplozivne pop-rock kostime Emine Kušan, natječu se pred publikom u tome – koja je gore prošla u tim svjetski poznatim brakovima.
No, vibe nije neprijateljski, catfightovski. Više je pop-artovski, veseo. Često ćete imati osjećaj da gledate djevojke na sleepoveru koje se jako dobro zabavljaju.
No sve što bi negdje drugdje bilo cheesy i flah, ovdje – funkcionira. Nijedna šala ne ode predaleko, nijedna pjesma ne smori i, što je najdivnije, svim glumicama je Igor dao jednaki prostor, vrijeme i pažnju. Vanda Winter, crvenokosa Komedijina zvijezda ubojitog stasa (na sceni izgleda skoro kao Miley Cyrus) i glasa (ovo već i ptice na grani znaju), igra Jane Seymour, onu koja je, čini se, najviše voljela kralja. Uz sve duhovitosti do tog trenutka, čovjek bi pomislio: uh, zaspat ćemo uz baladu majke koja umire pri porodu.
No, Vandina izvedba je moment prvog skakanja na noge, uz pljesak i suze. Nakon toga moraš pomisliti: kako će mlađe i manje poznate i iskusne kolegice nastaviti? A onda – b o m b a. Nika Ivančić, Puležanka senzacionalnog talenta, u svojoj izvedbi Anne of Cleves, Njemice koja je nadmudrila Henryja tako da je – ostala živa, ali i vrlo bogata – apsolutan je krešendo večeri. Nika je autoironična, seksi, energična, duhovita. Djeluje kao da joj ništa nije teško na sceni. Apsolutni 10/10.
Dora Masle igra Catherine Howard, teenagericu kojoj su odrubili glavu radi promiskuiteta. Njezina je izvedba isprva senzualna, a kasnije grčevito tužna, vrišteći ženska. Urla o tome kako svaki muškarac- od učitelja glazbe do kralja- želi „samo jedno“, te udara posljednji tonalitet vajbu predstave- ona se iz girl power/“cure“ just want to have fun energije pretvara u „samo malo, jesmo li mi poznate zbog njega ili on zbog nas“ spoznaje. On zbog njih, pogađate odgovor! Sara Vojičić, Sarajka koja je u Komediju došla debitirati u prošlogodišnjoj premijeri Jadnika kao Eponine, šećer je na kraju predstave.
Ona odbija sudjelovati u natjecanju- da bi na kraju, u stilu Alicije Keys, umirila sve duše, sve žene, i na sceni, i u publici, ili barem pokušala. Zajedništvo Franke, Tare, Vande, Nike, Dore i Sare (na ovom mjestu moram spomenuti i alternacije koje jedva čekam gledati- Ginu Damjanović, Irmu Dragičević i Vlatku Kladarić), razlog je zbog čega će Six biti omiljena predstava Zagreba, iako je sjajan posao i iza dva frajera- Dražena Bratulića, inače Komedijinog odličnog glumca, koji često briljira kao prevoditelj muzičkog teatra (što je neopisivo težak zadatak) i već spomenutog maestra Barberića. Drago mi je da su se povukli na stranu, i dopustili curama (u nedostatku bolje riječi) da budu glavne zvijezde. Kudos.
