Američka pjevačica je zadnji petak u ožujku izdala svoj osmi studijski album „Cowboy Carter“. Uslijedio je nakon završetka svjetske turneje na kojoj je promovirala komercijalno i kritički hvaljen „Renaissance“ izdan dvije godine prije. Ploča se prije objavljivanja žanrovski opisivala kao country, što je artwork dao natuknuti, ali je Beyonce svima dala do znanja da to neće biti tako. „This ain’t a Country album. This is a “Beyoncé” album.“ odgovorila je na Instagramu. „Žanrovi su mali smiješni koncept, zar ne? glasi zvučni zapis glazbenice Linde Martell na početku pjesme „Spaghetii“.
Na „Cowboy Carteru“ se miješa mnoštvo glazbenih žanrova, od opere, gospela, countryja, bluesa, rocka i svi imaju jednu vrlo snažnu zajedničku crtu (osim opere), a to je da je afroamerička glazba. Sažeto rečeno, instrument banjo koji je težište countryja svoje korijene ima u Africi, pa se gradio jazz iz kojeg je izrastao blues. Prvo rockabilly pa zatim rock'n'roll se u cijelosti temelji na bluesu i jazzu. Gotovo svim pjesmama koje su dolazile iz Velike Britanije u 60-ima i 70-ima su put utabanali jazz i blues afroamerički glazbenici. Bilo bi nemoguće i krajnje rasistički raspravljati o popularnoj glazbi bez navođenja njihovog utjecaja.
Ovo sve Beyonce itekako zna. Iako se country u današnjem kontekstu percipira kao glazba koja pripada bijelcima, razvoj glazbe kroz prvu polovicu dvadesetog stoljeća ukazuje na suprotno. Ono što joj je također itekako poznato je rasizam koji je neodvojiv od country glazbe. Godine 2016. je nastupila na Country Music Awards kada je pozornicu dijelila sa ženskim teksaškim bendom „Dixie Chicks“ u izvedbi pjesme „Daddy Lessons“ s kultnog albuma „Lemonade“. Inače, Dixie Chicks je sustigla cancel kultura pije nego što ju je Twitter (sadašnji X) amplificirao i rasplamsao. Na svom koncertu 2003. godine su javno izrazile svoj stav prema započinjanju Iračkog rata kazavši da ih je sram što je predsjednik George W. Bush iz Teksasa.
Od tada je započeo bojkot njihove glazbe i koncerata. Njihov nastup na CMA-u su mnogi dočekali podignutih obrva na što se Beyonce osvrnula u najavi „Cowboy Cartera“ - „Rodio se iz iskustva od prije nekoliko godina kada se nisam osjećala poželjno…i to je bilo vrlo jasno.“ U prvoj pjesmu albuma „Ameriican Requiem“ pjeva „Used to say I spoke too country and the rejection came, said I wasn't country 'nough“. Nakon loših reakcija, nastup je izbrisan sa službenog YouTube kanala, a postoje priče da je jedan glazbenik u protestu izašao iz dvorane. Bilo je bjelodano da je veći dio country zajednice i u 2016. godini bio duboko uronjen u rasizam bez obzira na to što je žanr poletio na krilima njihovih afroameričkih sugrađana koje (se) gleda(lo) kao na pripadnike niže klase.
Zbog svega, nije slučajno što se Beyonce odlučila na ovu estetiku i zvuk. Country je ukorijenjen u američku pop kulturu i politiku. Bez obzira na to što nije bilo tako na samom početku, postao je ideološki obojen i dan danas se vezuje uz konzervativnu struju. Političari su ga iskorištavali za stvaranje američkog imidža pa je nemoguće ne spomenuti westerne koji utjelovljuje ova dva pola.
Amerika je desetljećima prodavala lik kauboja kao ideala (američkog) muškarca koji će ponosno, odlučno i hrabro odjahati u suton.
Stoga ima nešto provokativno u tom da Beyonce, Afroamerikanka, sebe nazvala kaubojem koji obrnuto sjedi na konju dok se vijori polovično vidljiva američka zastava. Dio simbolike necjelovite zastave se nalazi u stihovima prve pjesme „A pretty house that we never settled in“ te „I am the once to cleanse me of my Father's sins“. Također, naslov „Spaghetii“ ponovno budi asocijacije na špageti-western filmove iz 60-ih i 70-ih s Clinton Eastwoodom. Beyonce je rekla da je svaka pjesma bila inspirirana nekim westernom.
Druga pjesma albuma je obrada „Blackbird“ The Beatlesa. Paul McCartney ju je napisao 1968. godine potresen Pokretom za građanska prava Afroamerikanaca. Još jedna pjesma koju je odlučila obraditi i povući paralelu sa svojim privatnim životom je „Jolene“ Dolly Parton. Stihovi „I raised that man, I raised his kids“ govore sami za sebe. „Cowboy Carter“ je prepun sampleova drugih pjesama poput „Landslide“ Fleetwood Maca, „Down by the River Side“ Rosette Tharpe bez koje rock and roll ne bi bio ovakav kakvim ga znamo, „Good Vibrations“ the Beach Boysa i ostale. Slojevitost ovog albuma je vidljiva samo u prijelazu s „Spaghetii“ na „Alliigator Tears“.
Beyonce je u samo tri minute prešla s njezinog prepoznatljivog agresivnijeg hip-hop zvuka, funka do „Alliigator Tears“ kojoj su u fokusu gitare i harmonije stvarajući čisti sirovi zvuk. Na ploči se isprepleću njezina razmišljanja o prošlosti i kroz što je sve prolazila da bude gdje je - „At fifteen, the innocence was gone astray/Had to leave my home at an early age“). Osim što je instrumentalno zahtjevan, tematski skače sa senzualnog dueta „Levii's Jeans“ s Postom Maloneom na stihove „My mind has been telling me to settle right on down“ koji izgledaju kao vlastiti dnevnički zapis.
Slušajući tok albuma, nemoguće se uljuljati jer Beyonce to ne dopušta. Izazovno je sklopiti album koji zvuči dovoljno raznoliko, a da ne zvuči razbacano i nedosljedno. To ne znači da joj to uspijeva baš svaki put, ali nije nit namjera ovog albuma da bude zvučno potpuno kohezivan. Dapače, potpuno suprotno.
„Cowboy Carter“ je klupko simbolika i metafora koje će se s vremenom odmotavati. Potiče na razmišljanja o kompleksnosti identiteta i mogućnosti višestrukog pripadanja. Istovremeno ismijava stereotipe i namiguje im. Možda najvažnije je da vrlo jasno izražava stav da se glazba ne treba etiketirati i koristiti kao alat redukcije i netrpeljivosti.
