Priznajem, nisam ništa znala o Dariji Walter prije nego što ju je redakcija predložila za dio cover priče o inspirativnim ženama koje su pronašle svoje (novo) postojanje u spoju s prirodom. Nisam ništa znala ni o izrazu „permakultura“, iako je skovan u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća (permakultura je etički oblik sustava koji je pogodan za proizvodnju hrane, uporabu zemljišta i izgradnju kuća, hvala na pitanju, učimo zajedno). No guglajući Dariju razjapila su mi se usta od fascinacije. Ne samo da se ispred mene otvorilo prelijepo lice mlade žene koja je nekoć harala modnim svijetom – sve do tragičnog dana kad ju je, na biciklu, pokosio vozač (ili pokosila vozačica) te je ostavio/ostavila bez svijesti, s razbijenim tijelom i licem na ulici, nego sam s nevjericom čitala što je sve Darija postigla u posljednjih deset godina, od tog dana koji joj je umalo oduzeo život, ali ga je, srećom, na koncu samo duboko promijenio. „Ne volim se ni prisjećati tog prosinca. Na vlastitoj koži osjetila sam što znači hit and run.“ Kako čovjek ili žena žive sa sobom, pitala sam se gledajući Dariju čije je „novo lice“ (nakon potrebnih brojnih operacija) jednako lijepo kao ono koje su bukirali po cijelom svijetu, ali obogaćeno (smije li se tako napisati) iskustvom zbog kojeg je završila njezina karijera modela.
Haljina ELFS; Prstenje Zlatarna Dodić; Hlače Patrizia Pepe
„Cijela ta 2014. bila je transformativna jer su mi se, uz prometnu nesreću, dogodile i neke druge teške situacije. Sad kad gledam na sve to, osjećam samo zahvalnost. Kao prvo, zato što sam ostala živa i što sam dobila drugu priliku za život. A kao drugo za iskustvenu spoznaju da često nismo svjesni što nam se sve može dogoditi u životu. I da sve ono što smo planirali može u trenutku pasti u vodu. Koliko god mi pokušavamo organizirati život, činjenica je da ne možemo utjecati na sve. Ja sam bol, koja je u tom trenutku bila neizdrživa, uspjela prihvatiti. Mi ljudi ne znamo koliko smo snažni dok se ne nađemo u trenucima straha, boli, panike i samoće. Moja mentalna snaga u procesu je oporavka bila ključna: i nije uvijek bilo lako izdržati. Ali sam se tijekom procesa oporavka podsjećala na to da će proći. Valjda je sudbina odlučila umjesto mene. Trebala sam otići na drugi kraj svijeta, u Japan, zbog modelinga i karijere, a ostala sam kod kuće, u Osijeku, i to dugo. Ali zato što me sudbina zadržala u Slavoniji upoznala sam ljude s kojima ću kasnije pokrenuti svoju udrugu, ali i ljubav.“
Darijine mirnoću i optimizam, nježnost i strpljivost usporedila bih s najfinijim prirodnim lijekom koji možete zamisliti. Snimanje je bilo teško, kao i sva modna snimanja koja se odvijaju unaprijed, snimali smo u vremenu koje ne podržava look and feel koji želimo (u prijevodu: smrznuli smo se). Na setu je, uz našu cover zvijezdu Petru Bianco i Dariju, bilo i Petrino malo dijete. Darija je sva čekanja podnijela herojski, ne samo ne stvarajući napetu atmosferu, nego baš suprotno, brbljajući s ekipom i dijeleći svoja bogata i fascinantna životna iskustva. Kad konačno razgovaramo, prvo pitam nedostaje li joj modeling s obzirom na to koliko se prirodno ponaša na setu. „Modeling mi je pružio divna poznanstva i priliku da upoznam svijet kojem kao seosko dijete nisam mogla pristupiti. Možda je najbolje reći da me modeling naučio kako izaći iz svoje sigurne zone. Nisam bila dijete koje je voljelo biti u prvom planu. Kao manekenka morala sam riskirati, morala sam se pokazati, morala sam i naučiti komunicirati s mnogim drugačijim ljudima. U tih osam godina putovanja i snimanja na svakom sam poslu uživala. Obožavala sam svaku kampanju, svaki shooting jer bih dobila priliku biti dio kreativnog tima koji zajedničkim snagama stvara zanimljivu priču, i to me naučilo radu u ekipi. Moda mi je dala sigurnost i samopouzdanje, ali me i naučila radu u kreativnom procesu. Danas je to esencijalno za moj posao kreativne i projektne menadžerice jedne udruge.“
Haljina ELFS; Prstenje Zlatarna Dodić; Hlače Patrizia Pepe
Darijino odrastanje zrcali njezinu ljubav prema prirodi. „Svoje odrastanje na selu smatram privilegijem. Ja sam ratno dijete i moj život u tim okolnostima u Slavoniji bio je vrlo jednostavan, vrlo skroman i nimalo lak. Vladali su neimaština i konstantni strah. Moj je otac bio na ratištu i dobro se sjećam svakodnevne unutarnje neizvjesnosti i pitanja – hoće li preživjeti?“ Nikad nije prestala obožavati Slavoniju i selo. „Od malena sam znala da ću jednog dana ponovno živjeti na selu i taj se san lagano ostvaruje. Moj suprug Goran i ja obnavljamo tradicionalnu baranjsku kuću u Kopačevu, a osim toga, tu je i ljubav permakulturi pa mi je cilj i nju uklopiti u baranjski život. Zajedno smo kupili to imanje i imamo velike planove. Za početak, najvažnije nam je završiti građevinske radove kako bismo se ondje konačno preselili, a potom planiramo izgraditi permakulturni vrt.
To je moja velika želja. Vjerujem da je proizvodnja vlastite hrane privilegij, ali i nužnost. Voljeli bismo živjeti što je moguće neovisnije, što znači da, osim vlastite hrane, imamo svoju vodu i električnu energiju. Želim živjeti prirodni sklad, jedva ga čekam i iznimno mu se veselim.
Je li ikada osjetila frustraciju što je spletom okolnosti ostala vezana uz malu sredinu iako je sanjala o putovanjima i velikim svjetskim centrima mode? „Ponekad je život u manjoj sredini izazovan jer uključuje veći angažman u mnogim stvarima oko kojih se ne bih morala toliko truditi u velikom gradu. No smatram da je Osijek fantastičan grad koji ima mnogo potencijala. Danas ga vidim kao grad pionir u nekim zelenim i održivim rješenjima. Ali to, nažalost, ne ovisi o meni!“ Darija se smije jer već dugi niz godina upravo ona, zajedno s ostalim predstavnicama civilnog sektora, zagovara neke ideje koje politika mora odobriti. „Postoje tu i donositelji odluka, a i samu zajednicu treba poticati. Kad sam prije nekoliko godina predlagala zelene krovove na tramvajskim stajalištima, gledali su me kao da sam luda! Danas vidimo da su takve promjene nužne kako bismo se pokušali ne samo boriti protiv klimatskih promjena, nego i kako bismo se prilagodili da preživimo. Nije dovoljno reciklirati otpad i nositi platnene vrećice na tržnicu. Nužno je djelovati na svim mogućim razinama. Zaista vjerujem da isključivo zajedničkim snagama možemo promijeniti naš svijet i zajednicu nabolje i zato ne pravim razliku u političkim ideologijama, gotovo me i ne zanimaju. Čak ću se usuditi reći da me uopće osobna ideologija ne zanima, zanima me samo da uspijemo spasiti našu budućnost. Na kraju, svi živimo na ovom planetu i on nam je jedini dom.“
Haljina Lovechild 1979; čizme karla
Kako je Darija odlučila osnovati udrugu Plantaža, čija je i predsjednica, s kojom razvija brojne projekte fokusirane na prirodu, održivost i osvještavanje zajednice o tim važnim promjenama? „Ljubav prema prirodi i prema održivom načinu života i prema permakulturi bila je ključna. Trudimo se svojim entuzijazmom i djelovanjem pokrenuti zajednicu pa u svoje projekte uvijek uključujem i djecu, ali i umirovljenike. Društvo danas žudi za oplemenjenjem. Proveli smo petstotinjak aktivnosti i pedesetak projekata. Jako sam zahvalna na proteklih deset godina jer su me izgradile kao potpuno novu osobu. Za mnoge je područje kojim se bavim nejasno. Udruge se često predstavlja u nekom negativnom svjetlu i karakterizira kao parazite, iako imaju golemu i važnu udrugu u zajednici. Možda mi imamo malo više sreće jer se ta uloga više vidi u manjim sredinama i ruralnim zajednicama.“
MEDIJSKA PAŽNJA
Darija je i novinarka. Njezin glas umiruje, njezina je dikcija savršena. Mogu je zamisliti na javnom servisu; istodobno sam sretna i oduševljena što radi „nešto svoje“, što stvara, riskira, usudi se, jer samo tako žene mogu postati trailblazerke u odabranim temama. „U medijima volim raditi jer mogu inzistirati na javnom diskursu kad je riječ o ljepotama i potencijalima Slavonije, Baranje i Srijema.“
OSOBNI SNOVI
Što te pokreće, o čemu sanjaš, pitam je fascinirana njezinom eteričnošću i dubinom dok promatram kako odrađuje posao ganjanja izjave vezano uz novi slučaj nasilja nad ženama. Poklapa slušalicu, prokomentira nevoljkost institucija da razgovaraju s civilnim društvom, ali zatim otrese frustraciju i nasmije se široko:
„Već nekoliko godina strpljivo čekam slobodnije trenutke kako bih pokrenula privatne priče koje ovise o preseljenju na selo. Strpljivo čekam i svoj obiteljski dom i majčinstvo. Želim da nam dijete poremeti planove i živote!“
PLANTAŽA
„Definitivno smatram da se to sve u meni kreiralo još dok sam bila djevojčica jer sam se uvijek najbolje osjećala u vanjskom prostoru, na livadi, u šumi. Isto tako sam uvijek bila za pravdu. Nikad me nije bilo strah zauzeti se za slabije od sebe. Otkad znam za sebe reagirala sam na nepravdu. Smatram se aktivisticom i mislim da je danas više nego ikada prije važno poticati borbu za pravednije društvo. Nedostaje nam kao zajednici empatije. To aktivističko djelovanje u mom slučaju osobito je vidljivo u reakciji na ekološku katastrofu u Osijeku kada je 4. listopada prošle godine izbio požar u tvrtki Drava. To je situacija koja nas je sve u zajednici potresla. Manjkavost sustava je direktno odgovorna za to. Da je sustav funkcionirao, do takve katastrofe ne bi ni došlo. Tada sam javno reagirala i sudjelovala u javnoj sjednici za zaštitu okoliša u Hrvatskom saboru, ali isto tako sam i javno tražila odgovore na ključna pitanja, koji su u ovom konkretnom slučaju izostala. Mi i dan danas ne znamo koliko su opasna zagađenja u tlu, zraku i vodi. Informacije koje su bile javno objavljene ne sadrže stručna ispitivanja i mjerila. Borba za zdrav okoliš i borba za ženska prava u mom su fokusu, kao i ključ djelovanja moje udruge. Zajedno s drugim predstavnicama civilnog društva s područja Osijeka organiziram Noćni marš. To je reakcija na sve više mučnih i teških slučajeva nasilja nad ženama koji izlaze na površinu. Vrijeme nereagiranja je odavno prošlo. Danas je svatko od nas dužan boriti se za pravednije društvo. Moramo barem pokušati ostaviti u naslijeđe nešto dobro generacijama koje dolaze.“
Gdje smo snimali?
Čarobna Plitvička jezera najstariji su nacionalni park u Hrvatskoj. Nas su zvale smaragdne vode, šum šaša i moćne šume koje djeluju kao da postoje puno dulje od nas, što je - otkrit će nam rendžeri koji nas vode po samo njima znanim putevima, budno pazeći da se ne upletemu u sklad netaknute prirode - i istina! Otkrivaju nam i da se sedra (materijal nastao taloženjem kalcijeva karbonata) mijenja i puca tijekom zime pa jezera svako proljeće izgledaju nešto drugačije nego godinu prije. Sve što fotkate nije ulovljeno zauvijek, samo je trenutak posuđen od Majke Zemlje. Naš fotograf odabrao je šumu. Šuma Čorkova uvala zapravo je prašumski sustav nastao potpuno samostalno, bez utjecaja čovjeka, te je stoga potpuno stabilan i samoodrživ ekosustav. Šetnica na kojoj smo snimali može se obići za 40 minuta, a brod je moguće unajmiti tijekom cijele godine. Plitvice se nalaze na UNESCO-ovu popisu svjetske prirodne i kulturne baštine. A naslovnica našeg broja? Veliki slap, uvijek drugačiji, uvijek čudesan. Zvuk vode ostavit će vas bez daha.
Plitvička jezera
