Slastice često znače ponavljanje poznatog, međutim Maša Salopek donosi sasvim drukčiju priču – njezine slastice pomiču granice i ostaju u pamćenju kao doživljaj za sebe.
Njezin profesionalni put počinje nesvakidašnje: umjesto kroz klasičnu ugostiteljsku školu, u svijet fine gastronomije ušla je tek nakon studija hrvatskog jezika i književnosti. Ali ono što je za mnoge bio zaokret, za Mašu je bio povratak sebi – u kuhinju, kroz strukturu, disciplinu, ali i kreativnost, pronašla je prostor za vlastiti izraz.
Nakon usavršavanja u nekim od najuzbudljivijih restorana današnjice – uključujući slovensku Hišu Franko pod vodstvom Ane Roš – njezino je ime ubrzo postalo sinonim za novu, progresivnu viziju slastičarstva. Desert, kako ga ona vidi, nije obavezno sladak, nježan ili nostalgičan. Kod Maše je on misaon, precizan, često kontrastan – spoj umamija i kiselosti, zemljanosti i svježine. On ispituje granice i često se temelji na sezonskim, lokalnim, pa i zaboravljenim sastojcima.
U kratkom razgovoru, Maša nam je ispričala sve o transformacijama koje su je oblikovale, svom odnosu prema kuhinji, snovima o vlastitom lokalu, uskrsnim tradicijama koje još uvijek čuva i što za nju znači uspjeh u kuhinji – i izvan nje.
Vaš put od studija hrvatskog jezika i književnosti do titule najbolje slastičarke svijeta doista je neobičan. Kada se dogodio taj ključni trenutak u kojem ste shvatili da je upravo slastičarstvo vaša istinska strast?
Doima mi se da u mom slučaju, neobični scenariji nisu iznimka, nego pravilo. Devetomjesečno putovanje Azijom označilo je buđenje, pošteno prodrmavši moja čula i svjesnost. Povratak kući nagovijestio je neminovne rezove. Sasvim mi je prirodno i ispravno što radim u ugostiteljstvu, a ne u prosvjeti.
Znanost me potkovala, a kuhinja ojačala i oslobodila.
Često ističete da ne volite jesti slatko – što vas onda najviše inspirira u stvaranju deserata? Na što ste osobito osjetljivi u slastičarskom procesu?
Istina je, rijetko jedem slatko, prije bih to nazvala kušanjem. Ne mami me i ne tješi, u meni kao da je odsutna žudnja za šećerom. Imam osjećaj da me moja nepristranost o slatkome čini objektivnijom u izradi vlastitih deserata. To kao da je moj adut! A osjetljivost u slastičarskom procesu? Dosegnuti balans okusa preobraženih namirnica, njihovo nadopunjavanje i zaokruženost jer lako je pogriješiti.
Na koji način testirate svoje inovacije (s obzirom na to da ne jedete slatko), tko vam je mjerodavan kritičar?
Poslovno sam bezrezervno posvećena slatkome tako da ga uvijek prva testiram, i svoj sam najstroži kritičar. Zahvalna sam svojim rijetkim vjerodostojnim kušačima kolegama, jer mi iskrena povratna informacija o desertu i kritičko mišljenje otvaraju horizonte.
Na nedavnoj gala večeri Gault&Millau Croatia ponovno ste proglašeni najboljom slastičarkom godine u Hrvatskoj – kako ste doživjeli tu nagradu i što za vas znači priznanje domaće gastro scene?
Iznimna je čast biti prepoznata i kod kuće, zahvalna sam Gault&Millau Croatia na tome. Kada mi je 2021. uručena nagrada The Best Chef Pastry Award u izboru The Best Chef, bila sam gotovo paralizirana šokom i nevjericom. Ovogodišnju nagradu doživljavam kao priznanje za uloženi rad, trud i ustrajnost.
Kako danas, s odmakom i iskustvom, gledate na svoje godine provedene u Hiši Franko i rad uz Anu Roš? Koje su najvažnije lekcije koje ste tamo naučili?
Pet godina u Hiši Franko bile su moje intenzivno obrazovanje, profesionalni izazov i ljudska transformacija. Uz Anu i cijeli tim naučila sam da uspjeh nije samo rezultat talentiranog rada, već i upornosti, povjerenja u proces i spremnosti na stalnu prilagodbu. To iskustvo mi je omogućilo da unaprijedim svoju tehniku, ali i da naučim što znači biti odgovorna u svakom segmentu kuhinjskog života. Naučila sam kako balansirati kreativnost s odgovornošću i kako se uvijek vraćati temeljnim vrijednostima.
Danas ste Head Pastry Chef u Cap Aureu – restoranu koji slovi za jedan od najboljih u Hrvatskoj. Kako ste doživjeli taj profesionalni zaokret i što vam znači mogućnost potpune kreativne slobode?
Iz Hiše sam otišla s ciljem daljnjeg samorazvoja, u prijateljskim odnosima i željna novih izazova. Smatram da su promjene preduvjet za napredovanje, posebno ako se zadržavamo na istom mentalnom mjestu. Poziv chefa Jeffreyja Velle da se pridružim Cap Aureu bio je prilika koja mi je omogućila da kreiram i istražujem u svom polju, s istim naglaskom na visoku kvalitetu i pažnju prema lokalnim, sezonskim namirnicama.
Mogućnost potpune kreativne slobode znači mi priliku da realiziram vlastite ideje i konstantno tražim nove načine za transformaciju namirnica u jedinstvene deserte
Kuhinja, pogotovo na visokoj razini, traži i fizičku i mentalnu snagu. Kako nalazite ravnotežu i ostajete fokusirani, osobito u trenucima kad je iscrpljenost velika?
Iako je ravnoteža relativan pojam, moj antidot u posezanju za stabilnošću su pregršt Filipovog društva, yoga, odlazak na plac, disanje, kućno kuhanje, putovanja, obitelj, glazba, Ivona, Doris, Kike, Marina,Titi, Kris, filmovi, masaža, zafrkancija. Time liječim iscrpljenost, a obzirom na to da u kuhinji posjedujem nadljudsku snagu, klonem samo izvan nje.
Uskrs nam je pred vratima – imate li neko tradicionalno jelo koje volite pripremati ili koje vas veže uz djetinjstvo i obitelj?
Trpeza ne može biti klasičnija, domaća kuhana šunka, svježe ribani hren, hrskave rotkvice, korom luka obojena jaja i slatki perec - međimurska verzija pince. Moji su još ludi za francuskom salatom i mladom kapulom, ali ja se od toga odmičem.
Nakon svih profesionalnih priznanja, postoji li još nešto što biste voljeli ostvariti u karijeri, neki osobni izazov ili možda nešto izvan svijeta fine dininga?
Jednog dana s Filipom otvoriti Dopo lavoro, mjesto gdje će se sljubljivati opuštanje i uživanje u slobodnom vremenu, aperitivo vibracije namijenjene connoisseurima svih strasti, od glazbe, koktela, do gelata, prirodnih vina i kućnog vermoutha, kruha i maslaca, ali bez igara, samo da je sretnih gostiju i prijatelja. I koja prekrasna monstera u lončanici, a moje srce otvoreno.
