Piše dr. sc. Petra Krpan: Kakva nam je modna budućnost?

Poznata je činjenica da tekstilna i modna industrija prednjače u zagađenju okoliša i okoline. Što se više razvijala industrija u prošlosti, posebno tekstilna, i prirodno je okruženje postajalo sve ugroženije, a i vrlo opasno za sva živa bića. Iako bez raznolikih industrija suvremeni svijet kakav danas poznajemo i u kojem živimo ne bi bio moguć, postoje raznolike platforme, tvrtke i dizajneri koji rade na aktivnoj sprezi mode, tehnologije i pojma održivosti. Uklopiti tehnologiju, ali u svrhu očuvanja, posebno kada govorimo o modnoj i tekstilnoj industriji, nije nimalo lak zadatak. No i pojam održivosti treba uzeti cum granum salis jer se u posljednjih nekoliko godina sve više govori o „održivoj modi“, ne znajući pritom što pojam označava. Održiva moda jest prije svega pokret i proces poticanja višestrukih promjena modnog sustava prema većem ekološkom integritetu i društvenoj pravdi. Održiva moda ne tiče se samo modnog tekstila ili proizvoda, nego se bavi cjelokupnim načinom na koji se proizvodi odjeća, tko je proizvodi i koliko dugo traje životni vijek proizvoda prije nego što stigne na odlagalište.

Održivost, dakle, treba početi od izvora – kako i gdje uzgajamo, na primjer pamuk, ili kako dolazimo do vlakna iz kojeg po tom izrađujemo tkaninu? Mnogostruki procesi koji prate ovaj složen sustav modne i tekstilne industrije trebali bi, prije svega, razmišljati kako iskoristiti nove tehnologije pri očuvanju raznih izvora. Kada bismo promotrili podatke o tome koliko se, na primjer, vode troši na uzgoj sintetičkog pamuka, ostali bismo u najmanju ruku zapanjeni. Osim toga, malo se govori o farmama koje uzgajaju konvencionalni pamuk naspram onog organskog, ali i što je organski pamuk uopće? Prema podacima platforme Textile Exchange koja prati proces uzgoja do krajnjeg proizvoda, najnovije izvješće – koje uključuje materijale proizvedene za modnu i tekstilnu industriju, kao i za druge industrije – pokazuje da je globalna proizvodnja vlakana porasla s oko 112 milijuna tona u 2021. na rekordnih 116 milijuna tona u 2022. godini. Očekuje se da će to narasti na 147 milijuna tona 2030. ako se poslovanje nastavi kao i dosad. Njihovo geslo „Climate action starts at the source of the materials we use“ izravno poručuje kako je jedan od ključnih odgovora u odabiru materijala, potom i u kontroliranom uzgoju, proizvodnji, obradi te naposljetku izradi tkanina. No ni tu nije kraj. Kako koristimo tkanine i materijale također mora biti važno.

Ako je „nešto“ održivo, onda svi procesi moraju biti zadovoljeni, a svi resursi očuvani. Prije svega treba pronaći način kako pravilno očuvati izvor koji nam, u ovom slučaju, daje mogućnost izrade tkanina. Također, ako već postoje nove tehnologije koje rade na smanjenju, na primjer, količine vode pri obradi pamuka, tada one itekako mogu i trebaju biti „održive“. Problem nastaje kada nema transparentnog poslovanja te kada ne možemo uistinu saznati određene, iznimno važne pojedinosti u razvoju pojedinih tvrtki. Ključ nije samo i jedino u praćenju procesa održive proizvodnje, nego i u načinu korištenja resursa. Uzimati iz prirode – da, ali s određenim poštovanjem i mišlju kako očuvati i dati, a ne preuzeti i uništiti, kao što je to do sada bila praksa ovih industrija. Doista, pomalo apokaliptično, no povijest se često ponavlja, a posljedice su neizbrisive. Zašto uopće započeti razmišljati o vlaknima, materijalima i tkaninama kada je riječ o novim tehnologijama? Upravo zato što one nude povratak drugačijem sustavu razmišljanja i novom načinu „proizvodnje“.

Odnosno, nove tehnologije moraju služiti za pametnu proizvodnju bez štetnih posljedica. Iako je pametnije kupovati odjevne predmete koji nastaju lokalno, od prirodno uzgojenih vlakana (opet na lokalnom području) u malim serijama, znamo da to često nije moguće. Nekoliko je razlo ga: „preskupa“ izrada jer su serije malene i tek po jedan ili dva primjerka, ručni rad koji ne može zamijeniti velike serije u industriji, ali i dostupnost koja često igra veliku ulogu pa je većini ljudi jednostavnije kupiti industrijski proizveden predmet, smanjene kvalitete i cijene. Karakteristike održive mode preklapaju se s filozofijom spore mode (engl. slow fashion), modni koncept koji odražava perspektivu, poštuje ljudske životne uvjete, biološku, kulturnu raznolikost i oskudne globalne resurse te stvara jedinstvene, personalizirane proizvode. Kada je riječ o velikim industrijama, sve navedeno treba staviti u okvire realnosti. Ipak, kada se podvuče crta, određena ravnoteža se može, a i mora uspostaviti. No kako to učiniti? Vrtoglavo izmjenjivanje brze mode (engl. fast fashion) dovodi do daljnje propasti cjelokupnog sustava, u što smo se već itekako osvjedočili.

Uzimati iz prirode - da, ali s određenim poštovanjem i mišlju kako očuvati i dati, a ne preuzeti i uništiti.

Gdje je kraj? Odnosno gdje započeti mijenjati ustaljeni, korporativni sustav mode, a da pritom pokušamo očuvati ostatak okoliša? Je li modna industrija spremna ispraviti prošle ekološke nepravde, ali i postati vodeći pokretač globanih promjena i provedbe održivog razvoja? S obzirom na to da živimo s novim, digitalnim tehnologijama, a i umjetnom inteligencijom koja je uvelike postala dio naše svakodnevice, treba ih znati iskoristiti u pozitivne svrhe. Kada govorimo o modnoj i tekstilnoj industriji, vidimo velike pomake pri uzgoju vlakana i izradi tkanina. U tom kontekstu, dobra praksa vidljiva je u proizvodnji „umjetne“ kože koja se počela sve više koristiti i u automobilskoj industriji. Koža nastala od micelija gljiva (engl. Myco leather) postaje iznimno važan materijal koji nadomješta vrlo složenu, skupu izradu prave kože. Vodeći američki mikolog Paul Stamets ustvrdio je 2021. godine kako „svijet velikodušno prihvaća micelij“ referirajući se na modnu reviju Stelle McCartney na pariškom tjednu mode. Stamets, inače i sam zagovornik nošenja šešira napravljenih od micelija gljiva (engl. amadou hat), prvi je popularizirao takav tip modnog dodatka. Takvi predmeti proizlaze iz tradicije s područja Rumunjske, točnije mjesta Corund, te se takav tip izrade njeguje generacijama.

Ipak, nedostatak tog modnog dodatka je otpornost pri doticaju s toplinom. No od početne lokalne izrade do globalnog korištenja micelija McCartney, inače velika zagovornica prirodnih materijala i tkanina, jedna je od rijetkih koja je koristila micelij gljiva (engl. Mylo leather) za potrebe izrade odjevnih predmeta u suvremenoj modi. McCartney je lansirala prvu luksuznu torbu na svijetu izrađenu od Mylo kože – provjerene veganske alternative životinjskoj koži izrađenoj od micelija, korijenskih struktura gljiva. Za razliku od mnogih kožnih alternativa, Mylo je izrađen od obnovljivog micelija iz gljiva, što unapređuje njihovu misiju da se udalje od sintetičkih materijala. U kontekstu umjetne kože, izrađuje se i koristi Mirium – alternativa životinjskoj koži koja je izrađena bez korištenja vode i štetnih, fosilnih goriva. Misija ove tvrtke glasi „The Future is Plants. Not Plastic“. Mirium je relativno nov materijal na biljnoj bazi koji se može koristiti pri izradi obuće, u modnoj i automobilskoj industriji. Sve je više takvih tvrtki koje žele ili proizvesti nove, biljne materijale zahvaljujući mogućnostima novih tehnologija ili dati važnost izvoru vlakana. U tome McCartney doista hrabro korača naprijed jer njezina ideja jest da moda mora i može biti eco friendly, ali još važnije da dizajneri, u današnjem svijetu, nužno moraju postati svojevrsni aktivisti.

Ova modna kuća ne prednjači samo u korištenju ekološki prihvatljivih materijala, nego i u njihovoj proizvodnji. McCartney je stoga u partnerstvu s turskom tvrtkom SÖKTAŞ od 2019. godine podržavajući prijelaz s konvencionalnog na regenerativni pamuk. Upravo regenerativni pamuk sve više koristi u svojim kolekcijama konfekcije i trapera. Velika novost nije samo u zamjeni kože micelijem gljiva, nego i sve veća upotreba „bio puff“ punjenja koje vješto zamjenjuje perje umjesto konvencionalnog, sintetičkog punjenja koje je često loše kvalitete. U kontekstu kože i općenito zamjene za životinjska krzna postoji i Savian. To je biljna, veganska i biorazgradiva alternativa životinjskom i sintetičkom krznu dobivenom od biljnih inputa bez GMO a kao što su kopriva, konoplja i lan – od kojih se otprilike 50% može dobiti iz poljoprivrednog otpada. Na temelju trenutačnih proračuna skaliranja, stvaranje savijana proizvodi približno 40-90% manje CO2 u usporedbi s visokokvalitetnim alternativama od sintetičkog krzna. No i ovdje treba biti oprezan jer mnoga umjetna krzna nisu održiva jer se često izrađuju od sintetičkih vlakana.

Pomaci se vide i u proizvodnji regenerativne vune luksuznog izgleda i opipa. Tvrtka NATIVA (The NATIVA Regenerative Agriculture Program) proizvodi vunu koja dolazi iz zemalja kao što su Argentina, Urugvaj, Novi Zeland, Australija, Sjedinjene Američke Države i Južna Afrika. Njihova je filozofija u transparentnom, pametnom uzgoju, što rezultira nježnom i mekom vunom koja odlično kontrolira tjelesnu temperaturu tijekom ljeta i zime, za razliku od masovno proizvedenih sintetičkih materijala. Opsežna svojstva vune čine je jednim od najsvestranijih prirodnih vlakana dostupnih čovjeku. Od luksuzne mode do vrhunskih interijera automobila vuna ima mnogostruke dobrobiti. Prije svega, obnovljivo je i jedno od rijetkih 100% prirodnih vlakana. Za razliku od umjetnih vlakana vuna prilikom pranja ne ispušta zagađujuće mikročestice u vodu, ali smanjena je potrošnja vode u usporedbi s drugim prirodnim, umjetnim ili sintetičkim vlaknima. Prednost vune jest u tome što se rjeđe pere, i to na nižim temperaturama. Važno je istaknuti i izradu od bioloških (engl. bio based), a ne samo od biorazgradivih (engl. biodegradable) materijala upravo zbog toga što zaostaje nakon proizvodnje te mogu li se sve čestice doista na kraju i razgraditi.

Sličan princip njeguje i urugvajska dizajnerica Gabriela Hearst te ističe kako je u fokusu njezina rada izvor iz kojeg izrađuje svoje kolekcije, stoga koristi vunu ovaca koje uzgaja na svom ranču. Njezina je ideja napraviti predmete koji njeguju bezvremenost, beskompromisnu kvalitetu i održivost. Hearst je namjeravala osnovati obiteljsku tvrtku koja će pratiti cjelokupan proces – od uzgoja, proizvodnje tkanina i materijala, očuvanja resursa do dizajna i prodaje te je u tome i uspjela. Dobar primjer usvojila je i modna kuća Prada koja smatra da je održivost temeljni element identiteta te modne kuće i duboko je ukorijenjena u njezine vrijednosti, kao i u strategiju tvrtke. Njihova inicijativa Re-Nylon u potpunosti je izrađena od regeneriranog najlona stvorenog recikliranjem i pročišćavanjem plastike prikupljene iz oceana, ribarskih mreža, odlagališta i otpada od tekstilnih vlakana diljem svijeta. Kroz proces depolimerizacije, pročišćavanja i transformacije novih polimera u niti taj se materijal može oblikovati u novu najlonsku tkaninu. Prada je otišla korak dalje i prva proizvela održivu kolekciju finog nakita koja koristi 100% certificirano reciklirano zlato (Prada Eternal Gold). Za takav je iskorak Prada odlučila surađivati s različitim opskrbnim lancima plemenitih metala i dijamanata kako bi potaknula radikalnu transparentnost i stvarno poboljšanje održivih praksi u industriji finog nakita. Osim uzgoja i naposljetku proizvodnje vlakana, važnost jest i u načinima i primjenama tiska u modnoj industriji.

Modna industrija prolazi svojevrsnu tihu revoluciju. Nije riječ samo o estetici odjevnoga predmeta, nego i o spajanju mode s očuvanjem našeg planeta. Proces bojenja i naknadne obrade tkanina često narušava kvalitetu i, još važnije, sadrži kemikalije i tvari nepovoljne za ljudsko tijelo i zdravlje. Završni naknadni procesi najčešće su najopasniji te se pri ispiranju tkanina nužno mora utrošiti velika količina vode. Nadalje, ne moramo čak posezati za tradicionalnim načinima bojenja tkanina koje su često neodržive kad je riječ o trajnosti predmeta. Tradicionalne metode bojenja, koje troše goleme vodene resurse i ispuštaju kemikalije, dovedene su u pitanje drugim tehnikama obrade koje ne moraju nužno biti štetne. Treba u tom kontekstu spomenuti i 3D tisak koji je zasigurno obilježio rad nizozemske modne dizajnerice Iris van Herpen. Po mnogočemu se njezin rad odlikuje prepoznatljivom estetikom i skulpturalnim siluetama. Prednosti 3D tiska su smanjenje viška materijala, precizno digitalno „krojenje“ i bešavno spajanje, no pitanje je kako se takve odjevne forme ponašaju na tijelu. Nadalje, 3D print pojavio se kao „game changer“ u modnoj industriji omogućujući dizajnerima proizvodnju s minimalnim otpadom. Ta inovativna tehnologija ne samo da omogućuje proizvodnju jedinstvenih i održivih odjevnih komada, nego sigurno ima potencijal transformirati način na koji se moda dizajnira, proizvodi i konzumira. No postavlja se pitanje koliko je 3D održiv te jesu li takvi odjevni predmeti uopće udobni za nošenje te koliko naposljetku stoji njihova izrada?

Unatoč prevlasti novih digitalnih tehnologija, umjetne inteligencije i složenih suvremenih digitalnih procesa koji nas svakodnevno okružuju, čini se da se sve više okrećemo onom što nas inspirira, a to je naša priroda i naše okružje. Posljednjih ne koliko godina modna i tekstilna industrija streme povratku prirodi koliko je to moguće s obzirom na to da znamo da sve industrije rade za zaradu. Možda je i nemoguće uspostaviti pravilnu ravnotežu između očuvanja i korištenja resursa, dosad to i jest bio slučaj. No možda je i to dovoljno za početak, misao za promjenom, jer znamo kako se ona ne događa tek tako. Dakako, akcija, promjena smjera i sagledavanje činjenica gdje smo sada tešto možemo učiniti za sebe da bismo postali održiviji – sve nam je to potrebno želimo li se zdravo odijevati. Ono čemu trebamo posvetiti više pažnje u kontekstu modne industrije su transparentan uzgoj i izrada vlakana, kontrolirana upotreba vode i ostalih resursa potrebnih za naše svakodnevno odijevanje. I još nešto – treba razmišljati zašto kupujemo, kada kupujemo i što kupujemo. Početi misliti o procesu koji se skriva „iza“ samoga odjevnog predmeta. Bespotrebno nabacivanje odjevnih predmeta, koji često ostanu „tamo negdje u ormaru“, doista ne pridonosi očuvanju naše prirode niti našega tijela. Izbor ostaje na nama pa stoga pametno odaberimo što nosimo te biramo za svoje tijelo, prirodu i svijet koji nas okružuje.