''San razuma stvara monstrume'', napisao je Francisco Goya prije preseljenja na napušteno imanje nadomak Madrida, nedugo pred napuštanje rodnog kraja, progona u egzil, a potom i smrti. Proganjajuća se poruka pojavila na istim zidovima imanja na kojima je naslikao možda najmračnija djela u životu, u povijesti poznata pod imenom Crne slike, kojima je u svom ludilu i gluhoći još jednom iz trulog španjolskog zraka u vidljivi oblik spustio sve užase ratovima razderane države. Dok su ta upozorenja ostala skrivena gotovo pola stoljeća nakon njegove smrti, istina koju ispisuju umjetnici uvijek pronađe put do očiju javnosti, htjela ona to ili ne. Istina koju ispisuje modna industrija, odnosno činjenica kako smo odavno upoznati s njom kao jednom od najzahtjevnijih i najstresnijih industrija u povijesti modernog čovječanstva je odavno vidljiva poput grafita ispisanog na njenom izlogu.
Brže, jače, bolje, novije, profitabilnije. Dodamo li još u taj skup pojam ''viralnije'', jednadžba daje već postojano stanje modne industrije skriveno iza njenih blještavih kulisa. Ludost bi u današnje vrijeme bila raspravljati o moralnosti novca kao glavnog pokretača velike većine modne industrije. Još bi luđe bilo očekivati kako je šira populacija upoznata s tom prljavijom stranom industrije. Ipak, sasvim lucidno možemo zaključiti kako je u jednom trenutku sretno zatvaranje poslovne godine jednog brenda ili konglomerata preraslo u grotesknog monstruma čija se proždrljivost odavno mjeri u milijardama. Gotovo nekontrolirani rast i financijski uspjeh koji ne zaustavljaju ni pandemije, ni ratovi, ni ekonomske krize ipak zahtijeva određenu žrtvu. Nažalost, žrtveno se janje najčešće pojavljuje u obliku onih bez kojih bi modna industrija bila samo industrija – dizajnera, kreativnih direktora i ostalih kreativaca.
Moderna povijest je vrlo dobro zabilježila trenutak kada je moda napravila prve korake ka iznimno uspješnoj industriji koja svojim profitima stoji rame uz rame s farmaceutskom i petrokemijskom. Zajedno smo jači, rekao bi Bernard Arnault, francuski poduzetnik koji stoji iza konglomerata LVMH pod čijom se poslovnom palicom nalaze gotovo svi uspješni i relevantni modni brendovi današnjice. Novinarka Dana Thomas je još davne 2007. svojom knjigom ‘’Deluxe: Kako je luksuz izgubio svoj sjaj’’ ukazala na sve što je 'pošlo po zlu' u modnoj industriji, čemu je kumovao upravo Arnault. Još od njegova pronicljiva otkupljivanja tvrtke Boussac Saint-Frères za jedan franak 1984., u čijem se vlasništvu tada nalazio gotovo posrnuli brend Christiana Diora, moda je redefinirana, demokratizirana i u potpunosti pretvorena u tiskaru novca. Intrinzično kompetitivna moda je probojem na burzu postala meta raznih drugih poduzetnika koji ju nisu ni doživljavali više od dobre prilike za zaradu.
Međutim, jedno je sigurno: nijedna modna kuća nije dosegla profitabilne visine koje treba bez kreativne direkcije i dizajnera koji će tu priču uobličiti u probavljivu ili dovoljno intrigantnu. Bez kreativne vizije i usmjerenja, svi aktualni modni brendovi bi više ili manje bili puki proizvođači kvalitetne robe koja iza sebe nema zavodljivosti. Dapače, sve bi otišlo u ponor bez dna. Kad malo bolje razmislite, sve tekstilne vratolomije Bottege Venete i Diesela ostale bi obješene na trapezu lokalnog cirkusa kada iza njih ne bi stajali genijalni umovi koji ih znaju uobličiti. Kako onda uopće spriječiti gotovo zagarantirano pucanje po šavovima jednog krznarskog obrta poput Fendija, kožare poput Guccija ili Bottege Venete te, primjerice, usnule ljepotice Christiana Diora koju je tada (bez)uspješno drmao arhitekturalno nastrojeni Gianfranco Ferre? Jednostavno je, zaposlite mladog protežea kojeg su zaslijepila parkovi i svjetla velikog Pariza i usput mu obećajte kako će mu se svi snovi ostvariti. Jednog poput Johna Galliana koji je možda najsvjetliji primjer onoga što je modna industrija sposobna učiniti kreativnim umovima o kojima ovisi njena egzistencija.
Više nego ikada upravo je ove godine fokus modne javnosti pao na uspon, pad, te ponovni uspon Johna Galliana. Modnu publiku je iznova zaveo početkom godine svojom artisanal kolekcijom za Maison Margielu, a dokumentarni film je predstavljao vjerojatno posljednji čavao u kovčegu njegova statusa otkazanog. Dok se o njegovoj plošnoj osobnosti, jednodimenzionalnim inspiracijama i pokušaju modnog revizionizma može raspravljati unedogled, dokumentarac je vjerno i mučno prikazao jednu veliku istinu koja je problematična i danas. Dizajnerima i kreativnim direktorima se neuspjeh ne oprašta, a uspjeh se nagrađuje s još većim pritiskom i dozom obaveza. Poslovica u kojoj se tuče ono magare koje najviše vuče u modnoj industriji dobiva basnoslovne proporcije. Revija za revijom, kolekcija za kolekcijom, resort za resortom i tako u krug, svih 365 dana u godini.
Uz to ne treba zaboraviti ni pritisak birokratske strane mode i njena razna regulatorna tijela koja, zbog njene prevrtljive i efemerne prirode, godinu prosječnog čovjeka segmentiraju na tucet sezona u kojima se nove kolekcije moraju prikazati. Čak se i u današnje vrijeme izostanak modne kuće sa službenih kalendara tjedana mode smatra zabrinjavajućim, zastrašujućim i alarmom za paniku u očima dioničara i vjernih klijenata. Rokovi koji su sve kraći i očekivanja koja su svake godine sve veća nam zaista mogu smetnuti s uma činjenicu da iza naše omiljene mode stoje krhki ljudi od krvi i mesa, a ne tim nadljudski sposobnih robota koji mogu u kratkom roku isproducirati kolekciju koja će se prodavati bolje od prethodne i koju će kritičari obožavati.
Naravno, jednom u generaciji dogodi se jedan Giorgio Armani ili Wunderkind poput Karla Lagerfelda koji je sve to radio u dvije ili tri modne kuće istodobno, no oni su iznimke koje potvrđuju pravilo. ne smijemo zaboraviti kako su ga Wertheimeri i LVMH držali kao kap vode na dlanu – jer on je ipak Kaiser Karl. Galliano, koji je tada još uvijek bio u procesu dokazivanja i objektivno novi dizajner u očima šire modne javnosti, nije imao taj luksuz. Taj luksuz nemaju ni današnji, mlađi modni dizajneri.
Ali, reći ćete, oni imaju sve! Novac, slavu, ugled i živote kojim pariraju najvećim svjetskim zvijezdama. Za takav se život vrijedi žrtvovati, zar ne? Milijun njih bi ubilo za taj posao. Ipak, koliko nam svima vrijedi uspjeh, ako nas on naposljetku ubije, bilo fizički, psihički ili mentalno? Nešto je odavno krivo u dubinama društva kasnog kapitalizma kada smo vlastitu vrijednost izjednačili jedino s vrijednošću koju možemo stvoriti. Takva nije samo modna, već i sve druge kreativne industrije današnjice. Velika većina svjetskih kultura je osnovana ili reprogramirana po uzoru na onu dobru staru ''tko radi, ne boji se gladi'' koja je prerasla u ''uspješan sam, dakle postojim'', no po koju cijenu? Toksična hustle kultura nas od pojave naše prve koherentne misli priprema na to da ćemo, ako uopće želimo biti smatrani produktivnim članom čovječanstva, kamoli uspješnim, život provesti u potpunoj egzistencijalnoj agoniji.
Bilo kakav uspjeh u modi zahtijeva potpunu askezu i žrtvu vlastitog privatnog, te svakog drugog oblika života na gotovo religijskoj razini.
Kultni film ‘Vrag nosi Pradu’ iz 2006. je, ipak, rađen po istinitoj priči. Law Roach, jedan od najuspješnijih stilista našeg vremena, ove je godine gostovao u jednom podcastu u kojem je izjavio kako svi koji rade u modi moraju dopustiti da im ona u potpunosti preuzme život. Naveo je primjer svog nekadašnjeg asistenta kojeg je redovno kritizirao zbog pokušaja balansiranja privatnog i poslovnog života, a on je naposljetku u potpunosti odustao od tog balansa. Moda i ostale kreativne industrije su po tom pitanju varljive, jer osobe koje ''žive'' za modu isprva ne vide problem u tome da im rad postane cijeli njihov život. Entuzijazam i motivacija sa početaka njihove karijere se u nemalo slučajeva izgube i nadomještaju raznim supstancama, te toksičnim ponašanjem koje u kombinaciji naposljetku daje neuračunljivog Galliana ili suicidalnog McQueena. San razumijevanja i institucionalizirani pritisak stvaraju dizajnere koji ponekad ne vide drugi izlaz.S druge strane, pritisak poslovne strane brenda ce se definitivno odraziti i na pad kvalitete ko-lekcija te postupni odlazak jednog brenda u potpuno pogrešnom smjeru.
Ipak, nade ima i u mladima i u nekom starom majstoru. Kultni Azzedine Alaïa živcirao je modne medije svojim prikazivanjem kolekcija „onda kada to želi i kada ima što pokazati", bilo to za tjedan, mjesec ili nekoliko godina. Ipak, Alaia je, bez obzira na manjak podrške industrijske mašinerije, znao kvalitetu svoga rada koji će njegovi klijenti, prijatelji i mnoge svjetske zvijezde čekati koliko god treba. Svoje je međusezonske kolekcije, umjesto resort ili pre-fall kako to obično biva, nazivao intemporel (fran. bezvremenske).
Cristobal Balenciaga, bezvremenski revolucionar kojeg su njegovi suvremenici prozvali majstorom svih njih, uz Givenchyja je bio veliki trn u oku uštogljenih modnih institucija kada je svoje kolekcije počeo prikazivati izvan službenog modnog kalendara. Isti taj Balenciaga ugasio je svoju couture kuću u trenutku kada se moda počela ubrzavati prema prêt-à-porter kolekcijama i revijama koje bi se trebale održavati vise od jednom godišnje. Od mode je u jednom trenutku odustao i Olivier Theyskens, vjerojatno jedan od najperspektivnijih dizajnera našeg vremena, te se povukao iz kuće Nine Ricci kako bi se fokusirao na vlastiti brend. Prestižno mjesto u Louis Vuittonu je 2014. napustio Marc Jacobs kako bi se posvetio svom brendu, a iz istog je razloga iz Diora otišao Raf Simons.
Pogledamo li još svježiju generaciju dizajnera, sve je manje onih koji se odlučuju priključiti modnom sustavu u obliku prihvaćanja strukturiranih i visokih pozicija kreativnih direktora u raznim starim kućama. Odbijaju postajati topovsko meso industrije kojim bi se gađao sve bolji rezultat na kraju godine. Oni koji se na to i odluče odu u roku godinu ili dvije, kao što je bio slučaj s Ludovicom de Saint Serninom u brendu Ann Demeulemeester, dizajnerice koja se također povukla kada joj je moda došla preko glave.
Alexander Huseby i Serhat Isik, osnivači uspješnog berlinskog brenda GmbH, shvatili su kako su u Trussardiju zaposleni samo zbog hypea i pokušaja povećanja prodaje, zbog čega je neizravno patio njihov brend. Dilara Findikoglu, trenutačno najzanimljivija mlada dizajnerica na sceni, već je nekoliko puta u stilu Azzedinea Alaïje, preskočila neke tjedne mode i prikazivala kolekcije samo kada ima nešto kvalitetno pokazati. Jacquemus svoje kolekcije prikazuje izvan kalendara na spektakularnim lokacijama i apsolutno ne mari za dosadašnje modne konvencije.
Svi oni i još puno drugih mladih dizajnera uspješni su i bez velikog imena iza sebe jer su od svoga imena odlučili napraviti veliko. Onako kako žele i kada žele. Dokazi su to da je uspjeh u industriji moguć i bez prolaženja drobilice tradicionalne mode. Možda su na kraju balade najbolje zapamćeni oni koji su svoj uspjeh stvorili na nekonvencionalan način, daleko od modne kolotečine putem koje bi ga možda stvorili brže, ali koja bi ih vjerojatno stajala cijelog života.