Sjedim pokraj prijenosne ploče za kuhanje gledajući kako sunce zalazi iza polja uljane repice, negdje na granici između Češke i Njemačke. Na tanjuru ispred mene rajčice, jaja i kobasice, sve domaće, proizvodi lokalnih seljaka. Jedem polako, uživajući u svakom zalogaju. U trenutku kada sam pronašla ovo mjesto na aplikaciji za kampiranje, znala sam da će biti savršeno. U blizini se zaustavi automobil mađarskih registracija iz kojeg izlijeću četiri border collieja trčeći prema livadi. Zaklela bih se da se cerekaju od uha do uha. Tako barem izgledaju dok se zadovoljno valjaju po travi. Taj me prizor podsjeti na scenu iz „Norveške šume“ Harukija Murakamija, opis kako Midori zamišlja savršen dan. U njezinoj se mašti ona s krznenim medvjedićem valja po proljetnoj livadi.
Osjećaj koji može preplaviti tijelo i um do točke kada se čini da ćeš eksplodirati od sreće. Ovo je takav trenutak. Idiličnu scenu prekida zvuk telefona. Pogledam na ekran – Instagram notifikacija. Netko je napisao zajedljiv komentar na moj upravo objavljen post. „Aha, svi skuže kako bogat život nema nikakve veze s novcem tek nakon što su zaradili za takav život uživancije.“ Razmišljam o tom komentaru. Među stotinu lijepih, zašto me baš taj jedan žulja? Zato što je istinit! Bila sam licemjerna. Da, zaradila sam za ovakav život. Međutim, mogla sam zaraditi mnogo više. Mogu zarađivati mnogo više. Da je novac moj jedini cilj, lako bih mogla nastaviti juriti za njim poput većine ljudi koji ne znaju stati, ne mogu stati, jer kada krenu grabiti, apetiti nezaustavljivo rastu. Ne shvaćaju da proždiru sami sebe.
Sjećam se razgovora s bivšim susjedom, sredovječnim muškarcem, vlasnikom IT tvrtke, dok smo šetali pse. Ogijev vlasnik je uspješan čovjek. Kuća u podsljemenskoj zoni. Privatne škole i fakulteti za djecu. Novi električni automobil. Naizgled, ima sve, osim vremena da živi svoj život. Govorio mi je o tome jednog sparnog jutra dok je njegov zaigrani mješanac Ogi šlampavo skakao po mom nezainteresiranom buldogu Titu. Susretali smo se tako svakoga dana prije posla, ali dugo nam je trebalo da se upoznamo na konvencionalan način. To je neko neizgovoreno pravilo vlasnika pasa. Svaki dan se viđamo, družimo, pričamo, ali ne ispitujemo jedni druge trivijalne stvari poput kako se zoveš i gdje radiš. Pričamo o životu, zadovoljstvu, sreći, uspjehu. Početak je ljeta, vlaga se uvukla u šumu, odbrojavamo dane do godišnjeg odmora. Nemam izbora, moram ići kad i svi, najgore vrijeme: kraj srpnja, početak kolovoza. Tada je pauza od emitiranja emisije i samo tada imam pravo na godišnji. Kada počne nova sezona, više nema starih godišnjih, nema bolovanja, nema izostanaka. Trinaest godina nisam izostala nijedan četvrtak sa snimanja, bez obzira na stanje ili okolnosti. To jednostavno nije bila opcija.
Znate, moja definicija uspjeha tada bila bi mogućnost da usred tjedna, radnog dana, mogu otići s prijateljicama na izlet. O tome sam maštala. Radni dan, a ja ne radim. S prijateljicama, negdje u šumi. Ta mi se misao činila poput utopije.
Ogijev vlasnik se nadovezuje: „Ja sanjam da postanem glavni lik u svom životu. Da dam otkaz čistačici, kuharici, da otkažem šetača psa i hotel za pse, sve te ljude koje plaćam da žive moj život jer ja za njega nemam vremena. Zauzet sam zarađivanjem novca kako bih ih mogao financirati.“
Koliko suludo, pomislim. Zatočenici smo života kakav nismo svjesno birali. Nemamo vremena za njega; ako ćete iskreno, ja u tom trenutku ni novca. Digla sam kredit za stan, auto je također na kredit. Na moju nesreću, u švicarcima. Novinarske plaće su ponižavajuće. Vikendima sam primorana iznajmljivati stan kako bih mogla pokrivati ratu. Znalo se dogoditi da sin i ja na brzinu izađemo iz stana, počistimo ga i pripremimo za goste pa onda sjedimo u autu i smišljamo gdje ćemo prespavati. „Ti možeš večeras kod Marka, a ja ću kod Nicole“, sjetim se najbolje opcije. „Ali, mama, kod Marka sam rekao da ću doći za pet dana, malo je nepristojno.“ „Ah, da, imaš pravo, primijetit će da smo beskućnici. Idemo kod bake u Kutinu. Baka je slaba na izbjeglice.“
Život je letio inercijom. Nisam imala luksuz pitati se u kojem smjeru jurcam. Trebalo je preživjeti.
S druge strane, Ogijev vlasnik, za razliku od mene, ne muči brigu s minusom na tekućem računu. Njega muči to što više zarađuje, više troši na cijelu svitu ljudi koji su mu potrebni u svakodnevnom životu. Psa ne stigne šetati, osim tih ranojutarnjih pola sata, pa mora plaćati šetača. Često je na putovanjima pa Ogiju plaća smještaj u hotelu za pse. Treba skuhati ručak, ali ni žena ne stiže pa plaćaju kuharicu i čistačicu. Svi oni žive njegov život. Svi, osim njega samoga. Koje je onda mjerilo uspjeha ako ne novac? Ja, uvijek u minusu na bankovnom računu, nezadovoljna, zapravo više frustrirana, radim zahtjevan posao, rizičan, nikada me nema i još k tome nemam novca. On, s druge strane, ima novca, ali on mu ne donosi radost.
Znanstvenici su se bavili tim istim pitanjem i došli do spoznaje: učinak novca na zadovoljstvo životom je ograničen. Zaključak istraživanja Sveučilišta Purdue iz 2018. je kako se s više novca ne mora nužno kupiti više sreće, ali manjak novca povezan je s emocionalnom boli. Emocionalno blagostanje povećava se samo do prihoda od 50.000 eura u zapadnoj Europi i 35.000 eura u istočnoj Europi. Više od toga nema dodatnog utjecaja na sreću. Kako je istraživanje provedeno tijekom nekoliko godina visoke inflacije, Euronews Business prilagodio je ove brojke pa bi danas on iznosio otprilike 58.205 eura za zapadne Europljane i 40.690 eura za istočne Europljane. Daljnja zarada nije pokazala jasnu vezu s pokazateljima emocionalnog blagostanja. Ali, što uopće znači financijska sreća? Prema istraživanju, financijska sreća znači slobodu, sigurnost i olakšanje. Točnije, istraživanje je otkrilo da 67% ljudi financijsku sreću povezuje s plaćanjem računa na vrijeme, 65% sa životom bez dugova, 54% s mogućnošću uživanja u svakodnevnim luksuzima bez brige, a 45% s posjedovanjem vlastitog doma. Za više od polovice ljudi važno je trošenje na iskustva s voljenima, dok je za 37% važno umirovljenje prema vlastitim uvjetima.
profimedia
„A nesretan može bit ko ima sve, ko malo treba vječno caruje, sunce ga oko srca grije, a duša mu se zauvijek smije“, stihovi TBF-a vrte mi se na repeat posljednju godinu. „Ovdje dišem, nema lipše, od ovoga mi ne triba više.“ Radni je dan, a ja ne radim. Vozim se magistralom. Miriše proljeće. Najdraže doba godine. Topli povjetarac suši mi kosu krutu od soli. Okupala sam se prvi put ove godine. Skokom u hladno more na predivnoj Pasjači čestitala sam si 43. Rođendan. Razmišljam o prošloj teškoj, bolnoj godini u kojoj sam odrasla ili možda narasla? Nasmiješim se u retrovizor sama sebi. Dobra si, Džidži, prošapćem. Zadovoljna. Zdrava. Imam toliko da mogu lagodno živjeti. Lagodno po mojoj definiciji.
Ne vozim skupocjeni auto, ali kupila sam ga kešom. Imam jedan stan, još otplaćujem kredit. Mogu otputovati kamo god poželim i, još važnije, kad god poželim. Radim koliko mi je potrebno da održavam takav život. Da mogu putovati i ne brinuti se oko tekućih troškova. Nemam ni čistačicu ni kućnu pomoćnicu. Sama kuham ručak i to svaki dan, jer imam vremena. Sama čak perem i auto i uživam u tome. Ne idem na ekstenzije, kozmetičke i beauty tretmane. Liniju tešem u prirodi, na planini. Zdravo je i besplatno je!
Ne pijem po kafićima. Ne kupujem skupocjenu odjeću. Mene usrećuje trčati sa psima po ušću Neretve i to si mogu priuštiti. Usred radnog tjedna. Skuhati si kavu u kombiju parkiranom na plaži, poslijepodne zaspati čitajući knjigu. Danas imam slobodu da radim s kim želim i to onoliko koliko mi je potrebno. Međutim, trebalo je do toga doći. I… priznat ću vam, nije bilo lako. Posljednje dvije godine prolazila sam kroz brojne slojeve svog bića; skidala sa sebe teret očekivanja, uspoređivanja i želje za priznanjem. Toliko dugo su me mučile egzistencijalne brige da sam se te dvije godine fokusirala samo na materijalno. Prihvaćala sve projekte. Novac je sjedao na račun, a u želucu se rađao novi grč. Ti ljudi mi se ne sviđaju, ne dijele moj sustav vrijednosti. Nije ih briga za dobrobit društva, samo pohlepno žele novac zaklinjući se u vrijednosti koje su meni svetinja.
To nije moj put. Ne osjećam se dobro. Rekla sam ne.
Moj mir nije na prodaju. I onda, kada tako jasno i glasno kažeš životu tko si i što si, kada odabireš teži i neizvjesniji put, život te nagradi. To se zove autentičnost. U nju se mnogi danas kunu, a ne shvaćaju što znači. Za nju moraš platiti cijenu. Podnijeti žrtvu. Ona se ne zarađuje lagano. Podrazumijeva brigu i tjeskobu i komentare koji će, težih dana, zaboljeti. „Nisi više na televiziji, šteta“, kažu oni dobronamjerni. „Otkad nije na televiziji, željna je pažnje pa iskače iz paštete“, pišu oni manje dobronamjerni u komentare ispod članaka na portalima o mojim objavama na društvenim mrežama. „Pa što sada radiš“, upitaju me, kao zabrinuto, od čega preživljavam. Nasmijem se i dobacim šeretski: „Ja živim. A ti?“
Ivana Paradžiković
