Nekoliko sam puta u svom životu, uvijek ljeti, pisala o užasima godišnjih odmora. Čemu riječ „užas“ u ovoj mentalnoj slici? To razumiju samo roditelji, bojim se. A kako to tek razumiju samohrane majke, ili „samo“ (ne mogu dovoljno naglasiti ove navodnike) rastavljene majke, koje će se ovih dana zaputiti na uzavrele plaže Dalmacije sa svojim todlerima, pitajući se panično paralelno hoće li im djeca imati traume zato što su se tako rano rastale i hoće li one osobno imati traume od ljetovanja koje im slijedi. Postoji Internet meme (naravno da postoji) koji sjajno sumira taj problem kojem se anualno vraćam, mislima i tipkovnicom. „Roditelji ne odlaze na godišnji, oni samo odgajaju djecu na drugom mjestu“.
Prvih nekoliko godina je zaista strašno: najgori pakao na Zemlji (ako izuzmemo prijeteći atomski rat, razne ratove i ekološke katastrofe)- majke koje bez sigurnosne mreže vrtića, školskog sustava, dadilja i aktivnosti tijekom kojih barem u autima bjesomučno i besmisleno umorne skrolaju po svojim umornim ekranima mobitela (simpatično je kako TikTok misli da ima smisla, a zapravo postoji za beskrajni skrol bez zaustavljanja na bilo koji sadržaj), vuku i djecu i prepune torbe (luftići, šlaufi, vode, grickalice, zgnječeno voće, suhi badići, slikovnice, šatori, kreme za sunčanje), brojeći dane do posla. Kasnije doista postaje bolje- da, i dalje će vas napadati komarci, i dalje će vas djeca pilati da MORAJU pojesti stotu palačinku za deset eura, ali u jednom ćete trenutku, negdje oko sedme godine roditeljstva, prestati plakati u neudobnim unajmljenim apartmanima zbog ljetnih viroza, proljeva, rigotina i ustajalih sirupa za smanjivanja temperatura, a negdje oko osme, obećajem vam, uspjet ćete pročitati i koju knjigu, šokirani slobodom koja će vas zapljusnuti u trenu kad osnovnoškolce zapljusne nagla samostalnost.
Prošle sam godine pročitala knjigu od korica do korica tijekom lijenih popodneva u vrtu- nisam mogla vjerovati da me snašao takav luksuz. Tek, dakle, kad sam ponovo počela osjećati O od odmora, Ministarstvo znanosti i obrazovanja plasiralo je udarnu vijest: Početak školske godine se odgađa, a završetak 2025. stiže ranije. Zanimljivi su mi bili prvi komentari okoline i društvenih mreža: većina je s oduševljenjem pozdravila taj potez, kao da je školska klupa najgora pokora koja se događa i roditeljima i djeci. Bilo je tu i onih koji još nisu „čekirali svoju privilegiju“, pa su se odmah zabrinuli za skijaški tjedan (netaknut, čini se), ali najinteresantnije mi je to što, sudeći prema uzorku komentara koje sam cijelo popodne iščitavala, Hrvatska i dalje ima bake i djedove spremne na prekarni neplaćeni rad. A ima i puno kuća na moru.
Nisam sigurna što mislim o slanju djece daleko od roditeljske skrbi i roditeljskih pogleda od 15.6. do 15.9. Možda sam helikopter majka, možda sam samo i dalje prezaljubljena u vlastitu kćer, no zaista mi se to čini kao ekstenzivno razdoblje tijekom kojeg djeca vježbaju svoju nesimbiotičnost s majkama (što zvuči kao prilično zdrav zadatak), ali i tijekom kojeg nisu odgajani od strane primarnih skrbnika. U redu, u redu, i meni odgovara tjedan tu i tamo: no moja mala obitelj i ja produkt smo vrlo modernog povezujućeg roditeljstva i ne vjerujem da bi moja kćer ikad pristala na opciju da živi toliko dugo udaljena od majke, čak ni s bakom, koja je, kako tradicija priliči, božanstvo svoje vrste.
Ali što je s obiteljima koje nemaju tu opciju? Postoje li uopće, ili se, kako privilegirani narod danas savjetuje- trebaju „snaći“?
Kampovi (skupo), dadilje, ostavljanje djece same u kući- sve je to, čini se, bolje od školskih klupa. I dok ta margina društva koja ne zna kamo s djecom, jer mora na posao jamra, i dok nekolicina učitelja blago, iz prikrajka, upozorava da je djeci prevelika pauza problem zbog koncentracije, gubitka gradiva i radnih navika, čini se da je većini pao kamen sa srca- samo da smo slobodni od obaveza! Ima nešto romantično u tome. Pogotovo kad vam netko drugi brine o djeci. No što je s obiteljima gdje- šokantno, znam- oboje roditelja radi, i to teške, zahtjevne i vrlo opterećujuće poslove? Što je s radnim ugovorima gdje je predviđeni godišnji odmor dva tjedna? Od TRI MJESECA? Da ne spominjem da osobno poznajem majke koje imaju ugovorno i više tjedana, ali su svjesne da ih ne mogu uzeti u zbroju, jer žele svoj posao odrađivati koncentrirano? Bring your kid to work day je sladak, ali- bring your kid to work month? Months? Možete li zaista raditi dan za danom dok je vaš tinejdžer na tabletu satima kraj vas? Obiteljski zakon kaže da se predškolsku djecu ne smije ostavljati samu bez nadzora osobe mlađe od 16 godina. Tisuću takvih misli koji se, opet, svode na nesinkronicitet odluka sustava sa stvarnim životom, na klasu, međusobno nerazumijevanje, na potpunu neprilagodljivost sustava majkama, pratime prilikom pakiranja na novu etapu odmora.
Sad smo u devetoj godini roditeljstva, na putovanje nosim dvije knjige. Pada mi na pamet da ponesem i par školskih: da pokušamo ne zaboraviti tablicu množenja i dijeljenja tijekom beskrajnih „praznika“ (za sve, osim za majke koje idu s malim djetetom na more). Majke, tutorice, dadilje, zabavljačice, medicinske sestre, osnivačice dječjih kampova, liječnice, kuharice i učiteljice. Zvuči zabavno, zar ne? Sve dok se ne sjetite da se sva ta zanimanja rade za novac. U majčinstvu se zovu ljetni praznici (za koje, ako nemaš kuću na moru legaliziranu devedesetih nakon DIY gradnje u sedamdesetima, dodatno plaćaš). No, ostaje nam ultimativna utjeha: skijaški tjedan nije okrnjen! Čujemo se u siječnju da vam kažem kako je divno nositi duple pance, skije i skidati todlera iz odjelceta jer mu se piški...
