U umjetnosti pokreta pronašla je poziv. U radu s ljudima – svrhu. A u senzualnosti – svoju snagu. Uz poznate roditelje, glumce Barbaru i Lukasa Nolu, Mara je odrasla u umjetničkom okruženju, što ju je duboko oblikovalo i pomoglo joj da pronađe svoju vrstu izražavanja - kroz pokret i rad s ljudima, koji odskače od tradicionalne umjetničke prakse.Umjesto da stvara umjetnost za druge, odlučila je stvarati prostore u kojima drugi mogu stvarati sebe. U razgovoru s Marom otkrivamo kako njezin rad ne mijenja samo druge, nego i nju samu - povezujući tijelo i emociju, nježnost i snagu, čovjeka i njegovu unutarnju istinu.
Dolazite iz poznate umjetničke obitelji – vaši roditelji su glumci Barbara i Lukas Nola. Kako je odrastanje uz takve umjetnike oblikovalo vaše osobne i profesionalne izbore?
Odrastanje u umjetnosti kroz moje roditelje jedna je od najljepših stvari koja mi se dogodila u životu. Umjetnost mi je odmalena bila najdivniji kutak svijeta – prostor autentičnosti, kreativnosti i ljubavi prema pozivu. Ta mješavina dječje zaigranosti i istinske predanosti poslu duboko me oblikovala. Naučila sam da posao može biti nešto za što se želiš ustati i u četiri ujutro, nešto u što daješ sve i onda o tome još i razgovaraš s entuzijazmom kad dođeš kući. Upravo ta strast koju sam gledala kod njih potaknula me da potražim ono što mene svakodnevno pokreće iz kreveta – a to je prilika da budem uz nekoga, da pomognem, olakšam, da budem prisutna.
Završili ste preddiplomski studij novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti, no potom ste se odlučili za sasvim drugi put – terapiju pokretom. Kako je došlo do tog zaokreta?
Nakon primijenjene srednje škole još uvijek nisam znala čime se točno želim baviti, pa sam upisala Nove medije – kao najširi i na neki način najslobodniji smjer koji mi je omogućio da istražujem sve što me zanima. No s vremenom sam shvatila da nemam toliku potrebu izraziti sebe kroz umjetnost, koliko imam želju omogućiti drugima da izraze sebe. Kreativna sam i volim umjetničke prostore, ali ono što me dubinski pokreće nije ideja stvaranja, već direktan kontakt – rad s ljudima. I to me dovelo do terapije pokretom.
Spajate performativne umjetnosti i psihoterapiju – što vas najviše ispunjava u tom radu?
Ispunjava me upravo taj spoj – mogućnost da u isti prostor unesem i svoju prvu ljubav, performativnu umjetnost, i svoju prirodu, a to je rad s ljudima. Kad sam s ljudima, kao da se moje najbolje osobine probude, kao da se cijela ja “upalim”. Taj osjećaj živosti, autentične razmjene, za mene je neprocjenjiv. A kad se još dotaknem performativnog aspekta – to me svaki put nanovo nahrani. Svaki put se iznova sjetim: „Pa ja ovo obožavam, za ovo živim.“
Vaš studij u Heidelbergu bio je vrlo intenzivan, kako teorijski tako i emocionalno. Možete li podijeliti neko osobno iskustvo, jeste li se suočili s nekim svojim emocijama koje prije niste prepoznavali?
Studij u Heidelbergu bio je izazovan na mnogo razina – zahtjevne prakse, tempo rada, i osobna situacija jer mi je tijekom studija preminuo otac. Naučila sam plakati pred ljudima – nešto što mi je prije bilo nezamislivo. Sjećam se jedne radionice gdje smo se kroz pokret i skulpture vraćali u rano djetinjstvo. Pet sati rada tijelom, bez riječi, i u jednom trenutku osvijestim koliko sam još uvijek razočarana u neke dijelove sebe. A te situacije dogodile su se kad sam imala samo pet godina. Kako mogu biti razočarana u malu djevojčicu? Taj dan bio je jedan od onih koji mi je promijenio pogled na sebe.
Radili ste i s djecom u KBC-u Rebro – kakva su vaša iskustva s terapijom pokretom u kliničkom okruženju, posebno kod djece koja teško izražavaju emocije riječima?
Iskustvo u kliničkom okruženju bilo je duboko pozitivno. Terapija pokretom može napraviti zaista velike pomake – kako kod djece, tako i kod odraslih. Pokret je primarni jezik koji svi razumijemo i često se dogodi da tijelo progovori prije nego što riječi stignu. Djeca koja teško verbaliziraju emocije često kroz igru i pokret pronađu sigurnost da pokažu što osjećaju. Smatram da je nužno proširiti terapijske pristupe i razmišljati izvan okvira tradicionalnih terapija – jer ne postoji jedan način koji odgovara svima. Svaka osoba ima svoj jedinstveni put iscjeljenja i upravo zato trebamo koristiti različite alate, uključujući kreativne, tjelesne i ekspresivne oblike rada.
Terapija pokretom još uvijek je relativno nepoznata široj javnosti. Možete li nam pojasniti kome je sve namijenjena i koje poremećaje ili stanja može učinkovito tretirati?
Terapija pokretom namijenjena je svima koji žele raditi na sebi kroz tijelo, bez obzira na dob, sposobnosti ili dijagnozu. Koristi se u radu s anksioznošću, depresijom, traumom, poremećajima prehrane, psihosomatskim tegobama, ali i za osobni razvoj, povećanje samopouzdanja i osvještavanje emocija.
Terapija pokretom posebno je korisna kod osoba koje teško verbaliziraju ono što osjećaju, kao i kod djece ili osoba s neurodivergentnim obrascima. Kroz pokret dolazimo do dijelova sebe koje često riječima ne možemo dosegnuti.
Što vam najviše pomaže kad se i sami osjećate emocionalno iscrpljeno – kako ponovno ‘napunite’ sebe?
Ne mogu pobjeći od svojih korijena – oduvijek sam zvala filmove svojim antidepresivima. Dobro društvo, vrijeme s partnerom ili prijateljima, ples, dobar party, san i hrana – sve su to moji načini punjenja baterija. Iako me moj posao može emocionalno iscrpiti, istovremeno me i duboko ispunjava. Često iz radionica odlazim kući nahranjena, a ne iscrpljena.
Trenutno pripremate radionicu s temom senzualnosti za žene. Što vas je inspiriralo za tu temu i kako senzualnost doprinosi emocionalnom zdravlju?
Ljubav, seks i senzualnost moja su zona udobnosti. Naravno da imam svoje nesigurnosti i nerazriješene teme, ali ovo su područja u kojima se osjećam zdravo, snažno i živo. I baš zato želim to podijeliti – ne kao lekciju, nego kao prostor sigurnosti. Ljubav živim svakodnevno kroz odnose, a seksualnost sam istraživala kroz svoj diplomski rad. Senzualnost je za mene osobna, fluidna energija autentičnosti. Nije performativna, već intimna.
Želim pomoći ženama da pronađu svoju senzualnost, izvan patrijarhalne slike o tome što ona “mora biti”. Za mene, senzualnost je osjećaj samoljubavi i prisutnosti, nešto što nosimo za sebe – ne za druge.
Zašto samo žene? Naravno da ću u životu raditi i s muškarcima, i radim, ali trenutno želim stvoriti siguran prostor za žene. Dovoljno je dugo postojao svijet koji je bio krojen po mjeri muškaraca. Vrijeme je da i mi imamo svoje prostore, da slavimo žensko – u kojem god obliku ono dolazilo.
Kako osobno održavate emocionalnu ravnotežu, s obzirom na to da vaš posao uključuje puno empatije i rada s tuđim emocijama?
Mislim da mi to sada ide bolje nego prije jer sam naučila usmjeravati svoju empatiju u nešto konstruktivno. Prije sam ju rasipala na sve strane, a danas ju više štitim i usmjeravam. Još uvijek učim održavati ravnotežu – idem na vlastitu terapiju, primam podršku, i ne mislim da ćemo ikada potpuno „završiti“ s tim učenjem. Bitna mi je podrška mog partnera, prijatelja, obitelji – vjerujem da svatko treba svoje „malo selo“ oko sebe. I na to sam beskrajno zahvalna.
