Što mislite, što je glavna poluga svakog nasilnika? Koji je to alat, osim dakako pozicije moći, koji mu omogućuje da jednim udarcem ubije dvije muhe – godinama zlostavlja žrtvu i istovremeno u javnosti održava image krasnog čovjeka, tako divnog da jednom kad žrtva progovori ne vjerujemo njoj, nego njemu? Povjerenje. Ova lijepa riječ uz koju nas vežu samo pozitivne asocijacije ključ je koji otvara vrata iza kojih se, u potpunoj tajnosti, događaju svi, pa i najbrutalniji oblici nasilja.
Povjerenje se prvo stvara između nasilnika i žrtve. Zavisno o kojoj vrsti nasilja se radi, status osobe kojoj žrtva vjeruje dobiva se na različite načine. Ako je u pitanju seksualno nasilje, to će najčešće biti član ili prijatelj obitelji, tako da žrtvi ne padne na pamet povjeriti se svojim najbližima, dakle ljudima koji nasilniku očito vjeruju. Pokušajte samo zamisliti da dijete kaže da ga je vama omiljeni ujak, susjed ili vaš partner dirao na neprimjeren način? Teško ćete mu povjerovati. Uostalom, dječja mašta je bezgranična, zar ne?
Niz je načina kako nasilnik može postati onaj čije se ponašanje ne propituje. Ako žrtva nije dijete, dovoljno je da se radi o osobi na poziciji autoriteta kojoj se buduća žrtva divi da sve što nasilnik napravi ne vidi kao grooming, nego kao običnu komunikaciju. Zamislite recimo da ste mlada žena, taman izišla s fakulteta, uzmimo za primjer Akademiju dramskih umjetnosti. U toj situaciji gdje prilika za posao nema puno, dobijete jedinstvenu priliku da, između svih drugih, upravo vas jedan od najpoznatijih hrvatskih redatelja izabere da glumite u njegovoj idućoj produkciji. To se ne propituje i ne propušta. Ne samo to, jednom kada počnete raditi, svaki njegov potencijalni komentar tipa „danas si bila sjajna“ ili „stvarno si neobično talentirana“ doživjet ćete kao autentičnu pohvalu i validaciju koju cijelo vrijeme tražite, ne sluteći da je spomenuti gospodin možda seksualni predator, a to u što se upali prva faza groominga. Ne znate što je to?
Grooming je početak apsolutno svakog zlostavljanja, faza u kojoj nasilnik uspostavlja svoju poziciju kod žrtve kao osobe od povjerenja, nakon čega ona svaki idući njegov potez koji je zapravo zlostavljanje relativizira iz pozicije kognitivne disonance jer misli da je jednostavno nemoguće da je tako divna osoba zlostavljač.
U partnerskom nasilju grooming poznajemo i kao love bombing o kojem se već puno govori, no kad se radi o drugim vrstama zlostavljanja, puno ga je teže prepoznati. Gdje prestaje pohvala, a počinje manipulacija, teško je prepoznati i najiskusnijima od nas. A jednom kad odgovorite na poruku koju protumačite kao čistu pohvalu od strane nekoga do čijeg mišljenja vam je stalo, gotove ste. Po sistemu kuhane žabe poruke će lagano postati sve eksplicitnije, a vi ćete na njih odgovarati kako god znate jer dolaze od osobe u poziciji moći pa vam vjerojatno (logično) i laskaju te nećete moći prstom uprijeti u trenutak je li i kad je točno nasilnik prešao granicu. A kako niste od drugih žena čule da se radi o nasilniku, vjerojatno ćete misliti da ste nešto krivo shvatile jer je naprosto nemoguće da notorni zlostavljač godinama operira, a nitko za to ne zna. A evo, izgleda da je ipak moguće.
Povjerenje nije ključno samo za zlostavljanje žrtve, već i za manipulaciju drugim ljudima. Jednom kad vas cijela okolina prihvati kao osobu kojoj vjeruje, šanse da vas itko razotkrije kao zlostavljača su male do nikakve, osim ako se skupi baš jako puno žrtava i zajedno istupe u medijima, a nekad ni onda. Uloga susjeda koji uvijek fino pozdravi, profesora na traženom fakultetu ili uglednog poslodavca čisti je bingo za sve zlostavljače. Ako bi nekoj žrtvi slučajno palo na pamet bilo kome reći da je ponašanje tako cijenjenog člana društva na bilo koji način neprihvatljivo, na stupu srama se neće naći on, nego ona. Uostalom, poznato je da su žene te koje su „histerične“, „nestabilne“, graničnog tipa ličnosti ili što sve ne, dok je muškarac na poziciji moći apsolutno i uvijek bezgrešan. Kako to znamo? Pa tako što se nikada ni za koji zločin ne pitamo što je žrtva napravila da do toga dođe, osim za nasilje nad ženama. Jeste li ikada čuli pitanje „zašto je vozio auto u dva u noći ako zna da tada ima pijanih vozača na cesti i tako riskira vlastitu sigurnost“? „Zašto je išao baš u pub u kojem su ga pretukli kad je mogao popiti pivu i kod kuće“? „Zašto je uopće kupio skupi auto ako je znao da se auti kradu“? Ni ja.
Kao žene, odgojene smo da smo uvijek mi krive. Ako ti roditelji kažu da ne smiješ noću hodati sama, zapravo te uče te da si sama i kriva ako ti se nešto desi. Suptilne su to poruke koje su nam nesvjesno, ali trajno utkane, i amnestiraju zlostavljače od odgovornosti za počinjeno nasilje. Pritom krivnja žrtve što se nije bolje pobrinula da je nitko ne zlostavlja nije jedina zabluda koja prati nasilje nad ženama. Ne, tu su i one da su nasilnici psihički bolesni, da ih je „prebacilo“, da je razlog nasilja ovisnost ili bilo što drugo osim njihove nasilničke prirode i pozicije moći.
Nasilnici su uvijek u potpunoj kontroli nad svojim ponašanjem. Žao mi je, ali nema onoga „pomračilo mu se“ kad se radi o nasilnicima. Sve je planirano, kontrolirano i proračunato. Da nije, nasilnici bi hodali okolo i zlostavljali sve što hoda. Ali ne, oni ciljano biraju baš one žrtve za koje znaju ili misle da neće progovoriti. Dok na poslu zlostavljaju sebi podređene, s nadređenima su prst i nokat. Dok ženu i djecu zlostavljaju na najgore načine, susjedima uvijek priskoče u pomoć. Kako ih tada ne „prebaci“? Kako ih ne „zeme“ droga ili alkohol kad moraju isporučiti projekte od kojih žive? Zar je toliko tanka granica između vrhunske profesionalnosti i potpune neuračunljivosti? Ne zvuči mi baš uvjerljivo.
I ne samo žrtve, nasilnici biraju i metode koje su teško dokazive. Ako netko naprimjer seksualno uznemirava žene porukama koje je postavio kao nestajuće, dosta je logično zaključiti da i sam vidi da nešto u tim porukama nije OK. Zanimljivo je također kako se nasilje nikada ili gotovo nikada ne događa pred svjedocima, nego uvijek u četiri zida doma ili posla, na čuđenje susjeda i široke javnosti.
Ako nemam što kriti, nema razloga da za to svi ne znaju, zar ne?
Ali ako imam jedno lice kod kuće, a drugo u javnosti, jasno je da sam itekako svjesna svojih postupaka i ciljano ih krijem. Ipak, neovisno o svemu ovome, što je nasilnik ugledniji član društva, manje su šanse da će ikada biti razotkriven, unatoč tome što živimo u clickbaitovsko vrijeme i takve su vijesti siguran rast posjećenosti svih portala. Zašto? Zato što priznajući da su nasilnici prevarili žrtve, priznajemo da su i nas prevarili, a to malo koji ego može prihvatiti. Pa možemo li, za promjenu, za nasilje proglasiti odgovornim onoga tko to jedino jest – nasilnika? Makar on bio najsimpatičniji, najdraži i najugledniji član društva? Izgleda da ne.
Da bismo izrekli očito i jedino ispravno - nasilnik je nasilan i treba biti sankcioniran – moramo staviti ego po strani. Jednom kad se riješi whodunit misterij, a u ovom slučaju se riješio priznanjem počinitelja, ne može se baš ispasti jako pametan ako se kaže očito. Puno je zanimljivije i egu draže relativizirati odgovornost nasilnika pronalaskom alternativnih krivaca i objašnjenja.
Da bismo izrekli očito i jedino ispravno - nasilnik je nasilan i treba biti sankcioniran – moramo staviti vlastitu mizoginiju po strani jer su prve na listi alternativnih krivaca same žrtve s „zašto nije prijavila“, „zašto nije rekla ne“, „ja to ne bih ni sekunde trpjela“, „pare su joj bile važnije“ i slično. A svi smo do neke mjere mizogini, htjeli – ne htjeli. I ja koja ovo pišem, koliko god se borila protiv toga.
Da bismo izrekli očito i jedino ispravno moramo se suočiti s užasom istine da se to i nama može dogoditi.
Da postoje nasilnici, da su njihove metode toliko perfidne i razrađene da nas ni najveća pamet ne može od toga spasiti te da svaka osoba u određenim okolnostima može postati žrtvom nasilja, pa tako i mi ili naše dijete. Da jednom kad uspostavi odnos povjerenja s nama, svaka osoba kojoj je to u naravi može manipulirati s nama i zlostavljati nas godinama, desetljećima. I manipulirati s društvom koje će odmahnuti rukom na svaku našu rečenicu koja bi natuknula mogućnost da je čovjek koji im je toliko drag obični zlostavljač i ostaviti nas potpuno same u užasu nasilja.
Spoznaja da ne možemo imati povjerenja u vlastitu prosudbu kakav je netko čovjek jednostavno nam je nepodnošljiva jer nas čini potpuno ranjivima na nepredvidivost života. Zato ćemo i dalje biti skeptični dok ne dobijemo baš jako debeo snop dokaza da je netko koga poznajemo i koga volimo nasilnik. Zato ćemo nastaviti misliti da ako imamo povjerenja u neku osobu, naprimjer u nekog uglednog, simpatičnog umjetnika, ono nikada neće biti poljuljano spoznajom da možda s nama kavu ipak ne pije Dr. Jekyll, nego Mr. Hyde. Mi smo ipak bolji od toga. Ne možemo valjda biti obične, naivne žrtve.
