Jeste li se ikad zapitali tko je, u svijetu opsjednutom strogo standardiziranim kodeksima ljepote, najljepša osoba na svijetu? Kako izgleda najljepša žena? Je li vitka i vretenasta, ili bogata oblinama? A najljepši muškarac? Je li isklesan, ili se ipak zadovoljavamo običnim muškim tijelom? Ako niste, nedvojbeno ste odabrali bolje teme za razmišljanje.
Ako, pak, jeste, svake ćete godine svoje zaključke moći ćete usporediti s ljestvicama najprivlačnijih javnih osoba ili izborima za Miss ili Mistera svijeta provedenim među gotovo potpunim anonimcima. Iz zdravorazumske i feminističke perspektive, koja bi oba spola rado lišila tog jarma, izbori ljepote maligni su evolucijski zaostatci stoljeća standardiziranja ljudskog izgleda prema promjenjivim i općenito sasvim arbitrarnim tjelesnim značajkama. Svaka je kulturna epoha, uključujući današnju, imala pomno razrađene skupove kriterija ljepote prema kojima su se ove okrutne selekcije mogle provoditi. U baroku, idealna je žena imala sićušne, ravne grudi, naglašen trbuh, obla bedra i mršave noge. Viktorijanska je žena iznad svega bila histerična zbog frojdijanskog manjka seksualne zadovoljštine, no mogla je imati i korzetom čvrsto utegnut struk, arsenom osvjetlano lice i neprirodno crvene usne dostatne za ljepotu.
Neki afrički otoci, poput Mauricijusa, ljepotu ograničavaju na pretile žene čiji slojevi sala navodno jamče zdravo rođenu djecu. Danas, vjerojatnost da je najljepša žena svijeta uistinu kakva nepotistička beba poput Kendall Jenner ili Belle Hadid – koja se, ruku na srce, svojim zalaganjem za ljudska prava civila u Palestini ispostavlja kao dobra osoba – vrlo je malena. Međutim, Hadidina plastična transformacija od Jennifer Lawrence bucmastih obraščića i nepravilnog nosa do Carle Bruni mačjih plavih očiju i prodornih jagodičnih kostiju vjerojatno nije od suptilnijih plastičnih preinaka novovjekih selebritija. Mlađa je sestra Hadid svojom operacijom okoloočnog područja u nakošen mačji pogled kulturno popularizirala operaciju podizanja krajeva obrva, kad plastični kirurzi pacijenticama i pacijentima, ovisno o željama, luk ili kraj obrva umetanjem tankog konca ispod kože podižu u nakošen, blago iritiran i fatalan pogled. Želite li nalikovati Belli Hadid, većina privatnih bolnica koje obuhvaćaju i estetsku kirurgiju u Hrvatskoj vaš će hir rado zadovoljiti tretmanom “podizanjem obrva i čela” plaćenim konzultacijama od dvjesto i operacijom od tisućinjak eura. Isplativo i simpatično, ako ćete sebe tada smatrati reprezentativnim povijesnim predloškom onoga što je društvo željelo vidjeti dvadesetih godina dvadeset i prvog stoljeća.
Bella Hadid proglašena je ženom s najljepšim licem na svijetu
Foto: Getty Images
Iz druge perspektive, svatko tko je ikad proglašen ili smatran lijepim bolno je svjestan da je ljepota dvosjekli mač. S jedne strane, njome pobjeđujete na tentativnom natjecanju na koje se nikad niste prijavili i legitimirani ste kulturnim normama svojeg vremena. S druge strane, požudno vas očekuje čitav sijaset negativnih posljedica. Ako ste lijepa žena, društvo će zaključiti da ste automatski i glupa i površna, odveć dotjerana da bi vaš dan dopuštao prostora za razmišljanje. Ako ste lijep muškarac, jednako je vjerojatno da ste debilni ovisnik o teretani koji majmunski muca o proteinima i polovicu mjesečne plaće vjerno predaje hipsterskim brijačnicama za suvremene muškarce. Ljepota nužno ne dolazi s ugodnim, a kamoli s uobičajenim društvenim tretmanom. Povlađivanje i suptilno slinjenje onih koji u vama vide prvenstveno predmet koji bi mogao utažiti njihovu požudu svoj kontrapunkt pronalaze u mržnji, tračevima i ljubomori gubitnica i gubitnika u bitci epohalno specifičnih tjelesnih karakteristika koju niste ni tražili ni željeli.
Dakako, studije su pokazale da će “lijepi ljudi” lakše dobiti posao prikače li svoju fotografiju na životopis, no nejasno je što objektivno sačinjava lijepu osobu. Banalnije definicije govorit će o pravilnim crtama lica i punim usnama koje signaliziraju plodnost, no društvene mreže poput Tindera u svoje će najpopularnije članice prometati ekstremno mršave dvadesetogodišnjakinje, brinete i žene podozrivog pogleda pomno ocrtanog crnim tušem za oči.
Ljepota se time pokazuje kao metafizički koncept koji u zbilji predstavlja prazni označitelj, usku kutiju koja, paradoksalno, u sebe rado prima raznorodne manifestacije onoga što će različiti promatrači pojmiti kao lijepo.
Sami izbori za ljepotu, provođeni među nasumičnih sklopova vitkih i utegnutih kandidatkinja, sadistički su showovi oduzimanja odbijenim kandidatkinjama ono jedno svojstvo koje su smatrale svojim središnjim adutom: njihovu ljepotu. Pitanje gleda li ih publika kako bi se nauživala ženske i muške ljepote ili da bi zadovoljila svoje sadističke potrebe ostaje neriješeno, kao i pitanje kakva potreba za javnim prihvaćanjem i psihološki procesi prate žene i muškarce koji se doista kandidiraju za takva takmičenja. Važno je shvatiti i da najljepša osoba po tim strogo definiranim kriterijima vjerojatno ne sudjeluje u tim mučiteljskim reality emisijama i nije prisutna u javnosti. Mnogo je razboritije zaključiti da negdje opstoji u savršenoj anonimnosti, zbog svoje ljepote dijelom silovana neželjenim proscima i prositeljicama, a dijelom prijezirom svojih imaginarnih takmaca prognana u vlastitu sobu gdje se, Virginiji Woolf naprotiv, ne odvija ništa odveć pametno.
Godišnji izbori ljepote, onda, uistinu i nisu godišnji izbori ljepote. Oni su historijski zapis karakteristika koje je etički upitno i standardizaciji sklono ljudsko društvo estetski cijenilo u uskom vremenskom prozoru dvije tisuće i dvadesetih godina. Ako smo osobito epistemički odgovorni i znatiželjni, današnji kriteriji ljepote su ovdje da ih upamtimo, a potom i, srećom, zaboravimo.
