Sjela sam napisati ovaj tekst netom prije no što sam imala nezgodu na romobilu koji sam posudila od svoje kćeri. Ništa strašno, umirite se. Zapravo, malo će vas razumjeti zašto incident koji ću uskoro opisati uopće zovem nezgodom, jer je doista riječ o gluposti koja na prvi (a i bezbroj drugih pogleda) uopće spektakularno ne utječe na kvalitetu života - no otkrit ću istinu o svojim kontrolfrik momentima i podnijeti malo kritike - sve u svrhu podizanja cijene downsizing konceptu života, kako je smanjenje broja životnih potreba danas nazvala jedna moja poznanica, nešto starija od mene, i mnogo pametnija, koja je modne i novinarske krugove zamijenila autorskim radom s jednog drugog otoka do ovog u šibenskom kanalu gdje sam ja danas, nespretno izvodeći svojevrsnu Simone Biles imitaciju na romobilu, sebi napravila ranu na stopalu, i, još gore, noktu.
Prije no što se počnete smijati, znajte da ja nisam gotovo ništa downsizeala u svom načinu života.
Trajni lak bitan mi je dio jednomjesečnog rituala, kao i pramenovi, kao i threading. Nešto (mnogo) češće tu su frizure, što za evente, što samo zato da izgledam lijepo i uredno dok predstavljam brend, pod brend misleći na Elle, ali i na sebe samu, koja ne mogu zamisliti da sam više od par dana bez savršene, profesionalno uređene kose. Tu je onda svakodnevna depilacija, joga dva puta tjedno, meditacija, masaža (ove posljednje dvije stvari samo ponekad stižem, jer nismo dakako ni dotakli sve ostale organizacijske potrebe i samostalnog života jedne urednice, supruge, majke, i moje cijele obitelji). Prijateljica kod koje sam doletjela u dvorište kuće i zavapila: kako ću sada, moja kozmetičarka ne radi na Gospu, nije mi se nasmijala u lice samo zato što me jako voli, ali se s mnogo poštovanja samo okrenula i sakrila u svoju novu kupaonicu u svojoj novoj, prekrasnoj work-in-progress kući. Nisam odustajala: kako ću sada putovati s ovako uništenom nogom, lupala sam joj na vrata. A imam poslovni put koji dolazi baš u nezgodan tren, taman nakon dva neradna dana.
Jedva sam podnijela činjenicu da sama moram u hotelu nekako složiti grivu kojom me genetska lutrija obdarila (zvuči glamurozno, ali zapravo, bez profesionalne pomoći, izgledam kao ostarjela metla). Kupi običan lak u drogeriji, čula sam iritaciju u njenom, ponosnom downsizeala sam život odavno glasu. No ona je kraljica tog trenda, koji se nekad zvao i „boemski život“. Gdje je njezina energija, tu je dom, naučila sam odavno. Prekrasna bez svih rituala koji su meni potrebni da bi se osjećala dovoljno samopouzdano za život, prestala je raditi pramenove u tridesetima, da bi slavila još 10-20 godina svoju prirodnu, pepeljastu boju kose. Znala je skuhati obrok od ostataka u hladnjaku, znala je sašiti haljinu, napraviti kupku od esencijalnih ulja trava pronađenih u šetnji. Intuitivno je znala ono što navodno mnogima danas spašava živote i rješava ih menadžerskih stresova: da jednostavan život sa malo ostataka i smeća i s reciklažom odnosno korištenjem baš svega što nam se nađe na putu djeluje kao idealan remedy na duševno zdravlje.
Od kose i noktiju do kuhanja i slaganja postelje u kući u kojoj svi zajedno ljetujemo i paralelno promatramo kako ju ona svojom magijom gradi, ona je kraljica spontanosti koju današnje društvo slavi kao ključnu za oslobađanje od nepotrebnih tereta i frustracija.
Nakon potresa i Covida mnogi su se moji poznanici i prijatelji odlučili za takav životni izbor: prazneći svoje porušene tavane i stanove, mnoge su stvari odnijeli na smetlišta, i nestali, ostavivši prazan centar Zagreba. Odselili su se na otoke, u Istru, i taj trend nije stao: baš mi je nedavno prijateljica rekla da sve prodaje i s malim djetetom i suprugom odlazi u Istru, u život koji je u podražajima jednostavniji, ali u dubini bogatiji. Ne mogu reći da ne shvaćam i ne prepoznajem allure. Zov downsizinga je toliko realan da mi ponekad narastu zazubice. Pitam se, iziritirana vlastitom potrebitošću i ovisnošću o raznim uslužnim djelatnostima (ne, nije svima svrha uljepšavanje, tu su i sve moguće dostave, majstori, plac u centru grada, parking, klima,pumpa koja radi od 0-24, parkinzi, pomoć u kući, veterinarske stanice, slobodno nastavite niz), zašto se i dalje, nakon svega što sam prošla, i dalje ne mogu opustiti dovoljno da mi jednostavan život – bogat u punini onoga što je doista važno - objed i krevet koji se dijeli s voljenima, koji su zdravi, sunce i more najljepšeg dijela planete, mir i tišina dugo dugo u ranim zorama, otoci bez automobila, ljekovitost samoće i ranog počinka - iako toliko privlačan, još uvijek nije nadohvat ruke.
unsplash
U redu, da, ne moramo se svi odseliti. Neki od nas vole grad, užaren i ubrzan, okrutan i ponekad prljav. Ali, stojeći ispred vrata prijateljičine kupaonice, u senzacionalnoj kući bez klime, ali s propuhom i hladnoćom kamenih zidova, stojeći bosa, ne usuđujući se pogledati si u stopala - jer, avaj, nije sve savršeno - pomislila sam da moram pronaći vremena u svom pretrpanom rasporedu za malo više meditacije. Šalu na stranu, ljeto me uvijek natjera da preispitam načine na koje se prenatrpamo i preopteretimo. Sva moranja, sva očekivanja, svi dodaci, sve real life aplikacije na tren mi se učine manje kao ponoć, više kao uteg. Hoću li se ove sezone uspjeti promijeniti i biti slobodnija ja, opuštena Francuskinja, osunčana Skandinavka, moja prijateljica koja zna očistiti ribu na plaži i zatim savršeno skočiti na glavu u more? Voljela bih to, no za sada, krenimo s lakom iz drogerije.
