Ne mogu vam opisati koliko sam jako jedva čekala novu, treću sezonu The Beara. Imam dojam da me uhvatio gadan slučaj televizijskog fatiguea, što bi u prijevodu značilo da mi se gotovo ništa ponuđeno na tradicionalnim platformama ne gleda, i da mogu danima bez serija. Jesmo li se konačno zasitili bindžanja, je li ovo nova šansa za povratak filma? Ili je hiperprodukcija serijala dovela do toga da je sve već viđeno, da se pričaju uvijek iznova iste priče, da kao publika imamo blagi podsvjesni osjećaj da nas svi likovi podsjećaju na nekog koga smo gledali prošli siječanj nakon Nove godine, ili pak prošlo ljeto, kad je ono isto bilo prevruće da izađemo iz kuće? Možda smo samo previše toga gledali. Ni scenaristi, kako mi je dobro poznato, nisu mađioničari pa da mogu istovremeno brzinom nepoznatoj čovjeku stvarati i pisati svjetove, mikro, makro, unutarnje, svejedno, i istovremeno popunjavati naše rupe usamljenosti, nervoza, tjeskoba, insomnija, i propalih veza. Televizija nam je, da, mjesto tješenja, zajedničko rješavanje traume pandemije (i dva razorna potresa) ili osobnih trauma modernog života (Tinder katastrofe, toksična prijateljstva, skidanje sa cigareta, gubitak posla). Ali toliko smo ju koristili da se pomalo izlizala. Ne može nam više pomoći: izgubila je čaroliju novoga. Sve smo vidjeli: teško je pronaći nešto što će nas uzbuditi. Kao svaki user, treba nam više, dublje i jače; a producentima i kreatorima je dosta, ne mogu toliko brzo snimati i mijenjati smjerove.
The Bear
Zato je toliko posebno kad se i u ovakvom kritičnom trenutku za streaming platforme i općenito čovječanstvo koje će ponovno morati naučiti ići u kino i na terapiju dogodi serija koja nas uspije začarati. Zanimljivo je da se već drugi put u tekstu vraćam magiji: upravo je taj motiv koristio i autorski tim predvođen Christopherom Storerom koji je kreirao serijal The Bear. Nisam sigurna da mi se sviđa potencijalni prijevod Medvjed; The Bear je ime restorana, ali istovremeno i nadimak kojem se, na mnoge načine, vraćaju likovi u seriji. Magija na koju Christopher misli bila je u tom istom obliku inspiracija za jedan od naših Elle papirnatih izdanja; tu su muškarci s tri glave, žene koje lebde, camp koji se miješa s ozbiljnošću mađioničarskih nastupa kojima je potrebna ozbiljna produkcija, komedija koja je bila u srži bizarluka kao nuspojave ljudske potrage i potrebe za magijom. Ono što Storer pokušava reći je da je i visoka kuhinja, tako mistificirana u današnjem društvu, zapravo alkemija i potraga za magijom. Redukcija, mašta, spajanje nespojivog, oblaci hrane koji lebde poput asistentice Davida Copperfielda, cirkus kao preteča juhe koja mijenja boju dok ju mrtvo ozbiljni konobari serviraju pred nama- da, sve je to negdje inspiriralo Storera za treću sezonu serije u koju smo se zaljubili kad se Jeremy Allen White, neočekivani heartthrob što ženske publike, što modnih znalaca (ako ne znate o čemu pričam, hitno googlajte Calvin Klein kampanju s Allenom u glavnoj ulozi), vratio u Chicago da bi pomogao podići obiteljski kiosk s odličnim sendvičima na noge.
The Bear
Spoj histerije uličnog kuhanja, životopisnih likova koji hodaju na rubu zakona i castani su senzacionalno autentično, obiteljske melodrame ispričane na nasljeđu Sopranosa (talijanska strast pomiješana s transgeneracijskim traumama idealan je materijal za dobru seriju) i sjajnih, rubnih dijaloga proizveli su senzaciju. Moment koji je uvijek bio malo nategnut- kako momak iz takve obitelji silno želi postati pandan Reneu Redžepiju, i zašto bi žrtvovao cijeli svoj novoizgrađeni život da se vrati na ulicu, progutali smo s guštom jer jer sve ostalo bilo sjajno kao što zamišljamo The Beef originalni sendvič- vruće, začinjeno, masno, nezdravo ali slasno. Bilo je i tijekom prve dvije sezone scenarističkih odluka koje su mrvicu tanke- ujak koji ima gomilu love pa kao deus ex machina rješava sve probleme ne samo glavnih junaka već i scenarija, Richie (u senzacionalnoj izvedbi Ebona Moss-Bachracha, čiji je lik sam po sebi već u prvoj sezoni jedan od najproblematičnijih momenata; svaka čast Moss- Bachrachu što ga je uspio iznavigurati u obožavanog voditelja staffa), Mikeovo samoubojstvo (što je zapravo ključni moment zbog kojeg se i događa serija), ali sve ono fantastično- način kako je pisana, način kako je igrana, casting, likovi, ljubav prema Chicagu- potpuno je pregazilo potencijalne mine priče.
The Bear
Storer je inspiriran originalnim The Beefom (vlasnik te zalogajnice pojavit će se u serijalu kroz cameo ulogu dostavljača), i kuhanjem (njegova sestra je profesionalna chefica koja mu je i ključna savjetnica za taj dio scenarija), ali The Bear od starta nudi puno više- obiteljske traume koje se generacijski rješavaju kroz psovanje, ovisnosti i psovke, ljubav koja se na identične načine i dokazuje i pokazuje i nažalost završava. Jedna od najboljih epizoda The Beara u sve tri sezone upravo je ona koje se ne odvija u sendvič baru već u kući Berzatto, gdje apsolutno nevjerojatna Jamie Lee Curtis (u ulozi života) rekreira- lošiji!- Tonyjem ovjenčan scenarij Kolovoz u okrugu Osage, i u krešendu koji će prepoznati, kunem vam se, apsolutno sve mediteranske/južnjačke/slavenske obitelji, (spoiler alert!) ulijeće u vlastitu kuću automobilom, odlučna sve destruirati, ali tek nakon što je to sve, u savršeno odigranoj poziciji majke-žrtve-zlostavljačice, napravila sama. Što će joj uopće automobil za destrukciju, zapitat ćete se, svi vi koji ste i sami imali takve Božiće? Samo dramaturgije radi.
The Bear
Sve ono što je kod The Beara bilo toliko posebno Storer odlučuje iskoristiti do punog potencijala u trećoj sezoni: ulaske u intimni svijet glavnog junaka, dopuštajući da je onaj vanjski samo kulisa puna buke i nelogičnog protoka vremena, dugačke dijaloge za koje gledatelj neće biti siguran jesu li dokumentarne snimke s ulica Chicaga, izlaske iz linearne osnovne radnje u pretpriče sporednih likova, uključenje stvarnih kuhara i ikonskih mjesta visoke kuhinje. Međutim; puni potencijal dan tim slatkim stranputicama koje su The Bearu značile život, u trećoj je sezoni značilo je uništenje onog što smo očekivali. Storerov eksperiment s profesionalnim chefovima i cheficama koji sjede za stolom s glumcima poput Olivije Colemann zaista je fascinantan jer imamo priliku promatrati uspješno stvaranje novog metajezika: stvarne osobe postaju likovi, ali i ostaju stvarni; dok glumci ostaju likovi, i to sve svi akteri odrađuju savršeno, bez da ijedan od njih sklizne u tuđi svijet, ali istovremeno tvrdoglavo ostajući u istom. No, što je to donijelo priči? Gotovo ništa, osim što iscrpljuje publiku. Fakovi (Matty Matheson i Ricky Staffieri) koji su sjajni kao podržavajući street smart guys, mjestimično toliko improviziraju da možete pomisliti kako promatrate amatersku kazališnu trupu s nekog kvarta gdje gluma nije dovoljno cool zanimanje da dečkima- čak i talentiranima- ne bi bilo neugodno što su na sceni.
The Bear
Nažalost, treća sezona The Beara pati od prevelike ambicije da bude nešto više od onoga što su bile sezona dva i sezona jedan- a nije ni čudo da je to propali pokušaj, jer je i misija gotovo pa nemoguće postavljena, naime- te su dvije sezone bile nešto najbolje što televizija može proizvesti. Ne mogu reći da The Bear i dalje nije sjajna televizija i sjajan uradak i da ne budi nevjerojatne trenutke zabave i umjetnosti za sladokusce. Lagala bih kad bih rekla da ne razumijem Storera što je dopustio mladoj glumačkoj zvijezdi Ayo Edebiri da istražuje svoj talent dalje, izvan (ili iznad?) glume kroz režiju epizode “Napkins”, koja je cijela posvećena liku Tine (Liza Colon-Zayas), no i taj je napor, iako sjajno režiran, naporan, jer boluje od prevelikog artizma (bolest koja nije nepoznata ni u modi, ni u svakog drugoj umjetnosti, primijenjenoj ili ne).
The Bear
Ne mogu reći ni da nije zanimljivo putovanje u Allenove plave oči sa spuštenim kapcima kroz flasheve njegovih unutarnjih misli, ali jednostavno ih je previše- opterećuju glavnu liniju priče, koja je zapravo, iako vrlo jednostavna, ostala nedovoljno ispričana i istražena: može li The Bear preživjeti kao vrhunski restoran visoke kuhinje u svijetu u kojem i chefovi i publika odustaju od takvog načina entertainmenta? Može li Amerika podnijeti tu vrstu pretencioznosti u jelu? Je li to umjetnost ili pretjerivanje? Može li čovjek koji 100% daje poslu, imati intimnu vezu, ne samo sa ženom (predivnom na sve načine, Molly Gordon)? Hoće li Sydney ostaviti Carmena? Kolika lojalnost poslu je ugrožavajuća za naše psihičko i mentalno zdravlje? Mogu li se transgeneracijske traume zaista zaustaviti, i može li se to zaustavljanje prikazati- uspješno- na ekranu? To je ono što nas zanima. Ispovijedi profesionalnih chefova trebali bi, ipak, ostati u sferi nišnih docu serija. Srećom, za odgovor na sva ta otvorena pitanja postoji sezona 4, već najavljena, koju i dalje jedva čekamo. Shvatit ćemo sezonu tri kao intelektualni intermezzo za divlju ekstazu robusnog scenarija na kakvu nas je Storer navikao. Let’s go, season 4.
