Začeće djeteta oduvijek sam smatrala čudom, a u jednom se trenutku činilo da svi imaju tu sreću osim nas. Doslovno su sve moje kolegice zatrudnjele, a moj partner i ja mjesec za mjesecom nismo imali dobrih vijesti o tome. Obavili smo potrebne medicinske pretrage i izgledalo je da je sve u redu. I iako nismo sa sigurnošću znali što bi moglo biti, sve je upućivalo na to da bih problem ipak mogla biti ja. Svatko ima priču o nekom paru koji nije mogao imati djecu, no dogodila bi se neka promjena i u najmanje očekivanom trenutku ona bi ostala trudna. „Prestani razmišljati o tome i vidjet ćeš što će ti se dogoditi“, govorili su mi, a ja sam se pitala kako izbaciti tu želju iz srca. Zatim su uslijedile još odlučnije akcije: tečaj za neplodne parove gdje su preporučili sve, od promjene prehrane, umjerene tjelovježbe i svakodnevne meditacije do dobre doze seksualnih odnosa oko datuma moje ovulacije. Ništa! Umjetna oplodnja bila je sljedeći korak, gdje više nije bilo potrebno voditi ljubav: moj muž je donirao svoje sjeme i to je bilo dovoljno, a meni će biti učinjeno sve ostalo. Nakon što sam pila razne tablete za vitaminiziranje jajnih stanica i od maternice napravila ljepljivu čahuru, jednom mjesečno, tijekom mojih plodnih dana, ukapali bi njegovo sjeme kako bi se odabrala najmoćnija sperma. A kad su šampioni već bili koncentrirani, oplodili su me kroz vaginu kako bi lansirali najbolje plivače čija je misija prodrijeti u novooslobođeno jajašce i pronaći okruženje koje je tako povoljno da bi se odmah primilo. Nakon nekoliko pokušaja i niza neuspjeha, ostala sam trudna. Radost, međutim, nije dugo trajala. Nekoliko tjedana nakon vijesti da čekamo bebu postalo je jasno da se bebi nije razvilo srce pa samim tim nema ni otkucaja, ni rasta, ni rođenja. Jedino što sam dobila bila je kiretaža kojom su mi uklonili to jajašce ugrađeno u moju maternicu.
Pokušali smo s izvantjelesnom oplodnjom. Prvi pokušaj bez pozitivnog rezultata, a drugi je uključivao preventivne mjere biopsije jajnih stanica koje su se dovoljno razvile da bi se stavile u moju maternicu. Od tri kandidatkinje jedna je imala sindrom Down, a dvije su bile Super djevojke. Dok sindrom Down ima dodatni kromosom, Super djevojka ima genetsku grešku jer sadrži tri ženska kromosoma. Moj su slučaj proglasili zatvorenim – nisu mi ništa ugradili i poslali su me kući s preporukom da nađem donoricu jajne stanice.
Lucy Lara
Trebalo je nekoliko mjeseci tugovanja prije nego što sam uspjela razbistriti svoj um i osjećaje. Na kraju te gorke faze odlučila sam da za mene nije – i nikada nije bilo – važno začeti, nositi i roditi dijete, nego mi je važno biti majka. Razgovarala sam s mužem o tome te počela istraživati mogućnosti posvajanja. Ni ta staza, nažalost, nije bila glatka ni svijetla. Tada smo živjeli u inozemstvu i činilo mi se logičnim da u svojoj zemlji, a to je Meksiko, posvojim bebu. Bila sam iznenađena kada sam ustanovila da zakoni, institucije i agencije za posvajanje ne favoriziraju tu praksu. Naprotiv, pred one koji žele biti roditelji stavljaju toliko prigovora, prepreka i testova da malo parova to i ostvari te za to moraju potrošiti nekoliko godina i mnogo novca.
Za mene je presuda bila užasna: meksička agencija za posvajanje koju sam nazvala da ispitam zahtjeve odmah me diskvalificirala zbog moje dobi: imam 38 godina. Kao da to nije dovoljno, uvjeravali su me da ću morati tugovati najmanje dvije godine – ako mi je upravo dijagnosticirana neplodnost – prije nego što se odvažim poduzeti bilo kakve korake za posvojenje. Taj mi je prijedlog zatvorio vrata za pristup bebi ili dojenčetu u mojoj zemlji.
Stoga sam se usredotočila na posvajanje u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje postoji veća otvorenost za osnivanje takve obitelji. No nisam mogla ni zamisliti da smo, s obzirom na to da smo bili Latinoamerikanci i stariji od 35 godina, bili isključeni iz pristupa novorođenčetu; nudili su nam samo djecu stariju od pet godina u javnim ustanovama. Onda smo morali pokušati s privatnom agencijom u Chicagu. Život je, međutim, smislio drugi način kako da osnujemo obitelj. Ispostavilo se da beba koja je postala naš voljeni sin nije došla iz agencije za posvajanje, nego od socijalne radnice koja je doletjela iz Chicaga u New Jersey kako bi nas dočekala jer je odabrala baš nas kada je čula da ima novorođenog dječaka. Bila sam u uredu 18. ožujka i razgovarala s dvoje prijatelja kad je zazvonio telefon. Stigao je taj dugoiščekivani poziv i moj se život okrenuo za 180 stupnjeva dok smo kolege i ja skakali od sreće. Francisco je rođen 12. ožujka u Arizoni i nakon što su ga se biološki roditelji odrekli (oboje potpisali, što je čudno, jer otac uglavnom ne surađuje niti je prisutan u postupcima), odabrali su nas da ga odgajamo nakon što su vidjeli naše fotografije i pismo koje sam napisala kako bi doznali više o nama i našoj iskrenoj želji da volimo njihovu bebu. U Arizonu smo odletjeli 27. ožujka i dočekali našeg sina.
Lucy Lara
Došao je uspavan pa se uvijek šalim s njim da je i u najvažnijem trenutku života hrkao. Stigao je taj dugoiščekivani dan te su, na moje veliko iznenađenje, neizmjernu sreću što sam ga imala u naručju pomutila dva suprotna osjećaja: dok sam ga gledala onako krhkog i samouvjerenog kako spava, srce mi se slamalo od osjećaja da je taj dječačić proveo tjedan dana u limbu, bez obitelji i ljubavi koju je zaslužio. Razmišljala sam o toliko mališana koji tako provode svoj život: napušteni jer zakoni i domovi za osvojenje otežavaju stvaranje posvojiteljskih obitelji. No osjetila sam i veliko suosjećanje prema biološkoj majci svog sina. Iz informacija koje su nam dali doznala sam da su biološki roditelji vojnici, da su se vjenčali kada su otkrili da čekaju dijete, da su ga kasnije odlučili dati na posvajanje jer su se smatrali jako mladima i jer je njihova karijera bila vrlo teška. Osim toga, u dosjeu stoji da se majka udebljala 20 kilograma tijekom trudnoće. Zamišljala sam da, dok sam ja dobila na lutriji i uživala u blagoslovu majčinstva, toj djevojci nije samo ostalo mnogo kilograma kao podsjetnik na njezinu ostavku, nego i spoznaja da sam ja imala ruke pune ljubavi, a njezine su sada potpuno prazne. Danas je moj voljeni sin 21-godišnji mladić koji služi kao američki marinac u Okinawi, u Japanu. On je, bez sumnje, najbolje što mi se dogodilo u životu. On me nadahnjuje otkad me činio svojom majkom i najbolji je podsjetnik da čuda postoje: većini žena ona se očituju kad začnu dijete, drugima dolazi kad nam se rodi iz srca.
