„Zašto odrasli ne pitaju kad im nešto nije jasno kod drugih? Zašto pretpostavljaju? Tišina ostavlja modrice.“ citat je iz filma “4:2“ Anđela Jurkasa. Film me je duboko potresao, a rečenica „tišina ostavlja modrice“ – i danas odzvanja u mom umu. Nakon filma, duša mi je ostala stajati u grlu – od tišine. Od tada, kada govorim o komunikaciji, ne propuštam tišinu, šutnju. I pitanje - zašto mi koji smo kao odrasli, često biramo tišinu i pretpostavke, umjesto postavljanja iskrenih pitanja i razgovora? Zbog straha da ćemo ispasti neinformirani, nesigurni ili čak glupi u očima drugih jer eto postavljamo pitanja? Taj strah, bili njega svjesni ili ne, možda nas katkad sprječava u postavljanju pitanja kada smo zbunjeni ili nesigurni, vodeći nas prema tišini i pretpostavkama. Zapravo, mogu govoriti u prvom licu.
Izvor: Unsplash
Kao i svaki alat komunikacije, tišina (šutnja) je i oruđe i oružje. Tišina može biti i blagotvorna, pružajući prostor za razmišljanje i kontemplaciju. A može biti i zaštitni štit. U današnjem ubrzanom svijetu, često ne propitujemo, ne ispitujemo, odmah reagiramo, što nerijetko dovodi do nesporazuma, konflikata i, u krajnjoj liniji, do emotivne distance i bolnih „modrica“ u odnosima. Tada je šutnja štit. Umjesto da se suočimo s mogućim konfliktima ili neugodnostima koje mogu proizaći iz postavljanja pitanja, biramo zaštitu sebe (ili svog interesa) i odšutimo ono što stvarno mislimo ili osjećamo. Nažalost, ta tišina samo produbljuje jaz između ljudi i stvara atmosferu nesigurnosti i nepovjerenja. Kada odrasli pretpostavljaju umjesto da pitaju, kako to djevojčica u onom gore filmu kaže, ne riskiraju samo nesporazume, već i propuštaju prilike za učenje i rast. Odnos koji ograničava pitanja, ograničava i mogućnost rasta, rekla bih.
No tišina ima i svoju drugu, mračniju stranu, o kojoj se rjeđe govori. Kroz tišinu, često izražavamo dominaciju ili strah, skrivajući pritom svoja prava osjećanja i misli. Kako sam krenula s filmom, da nastavim u tom stilu – jer takav posredovan diskurs najbolje razotkriva sve nijanse (ne)moći ljudskih odnosa. Tišina u filmovima i serijama nije samo odsustvo zvuka. To je moćan narativni alat koji režiseri i scenaristi koriste kako bi stvorili kompleksne, uvjerljive i emocionalno nabijene priče. Bilo da služi kao utočište mira i snage uma, oružje moći, sredstvo manipulacije ili simbol nemoći, tišina je neizostavan element u stvaranju dojmljivih i nezaboravnih fiktivnih iskustava.
Uzmimo za primjer scenu iz poznatog filma "Kum". U ovoj klasičnoj gangsterskoj drami, tišina se koristi kao sredstvo za stvaranje napetosti i demonstraciju moći. Jedna od meni najdražih scena u filmu odvija se u uredu Vite Corleonea, gdje se tišina koristi kako bi naglasila autoritet i kontrolu glavnog lika. Don Corleone, kojeg glumi Marlon Brando, koristi tišinu kako bi manipulirao drugima, stvarajući atmosferu straha i poštovanja. Njegova tišina nije samo odsustvo riječi, već pažljivo odabrana taktika koja služi za postizanje njegovih ciljeva. Ne govori mnogo. Pažljivo bira riječi, koristeći tišinu (šutnju, pauzu) kao oružje koje pojačava težinu njegovih riječi i djela, jer on je u konačnici – don Vito Corleone.
Izvor: Unsplash
Ili serija “Breaking Bad“. Dugo sam odlagala početak gledanja, a onda nisam mogla prestati. Walter White, glavni lik u seriji, nerijetko koristi tišinu kao sredstvo zastrašivanja i kontrole. Njegova tišina često je napeta i nepredvidiva. U jednoj sceni, sjedi tako sa suprugom Skyler u dnevnom boravku. Skyler pokazuje Walteru ogromnu količinu novca koju je zaradio ilegalnim aktivnostima. Umjesto da razgovaraju o novcu, par sjedi u tišini, promatrajući hrpe novaca. Scena je moćna upravo zbog tišine. Rekla bih da je to tako i inače u životu - ono što ostane neizrečeno, nosi posebnu snagu. U toj sceni riječi nisu potrebne kako bi se prenijela težina situacije i unutarnji konflikti likova. Tišina je simbol distance između Waltera i Skyler, ali i moralne ambivalencije koja se proteže kroz cijelu seriju. I tu ću stati, da ne spoilam previše. Tišina ostavlja modrice i u odnosu i u nama samima, ali i daje priliku za rast - bez obzira radi li se o fiktivnoj sceni ili nekoj sličnoj, životnoj. U jednom je trenutku možda prostor za refleksiju, introspekciju i mudrost, dok se u drugom već može pretvoriti u tugu, (ne)odobravanje, neslaganje. Moć i nemoć u jednom.
Gdje je uopće ta granica gdje tišina iz moći prelazi u nemoć? Nemoć odnosa sa sobom i drugima. Razdor u svakom pogledu. Zašto šutimo? Radi dominacije ili straha da ne dobijemo odgovore koji nas ne zadovoljavaju? Ili jer nam je tako lakše upravljati vlastitom nemoći u odnosu?
Najgore što mi netko može napraviti je da zašuti. Naravno, netko do koga mi je stalo i u situaciji koja je manje ili više izazovna. Kada netko bitan osoba namjerno zašuti, ta tišina može biti teška i bolna. To nije obična tišina, već šutnja koja nosi težinu odbacivanja, nepriznavanja i nevaženja. To je šutnja koja tjera preispitivanje vrijednosti, mjesta u životu druge osobe i u svijetu općenito. U tom kontekstu, tišina ostavlja modrice. Kada konačno progovori, često sam spremna učiniti bilo što. Čini se da sam čak i voljna zanemariti nelagodu koju sam osjećala tijekom tišine. Nije to uvijek tako, ali da, bude.
U izazovnim situacijama kada tišina dolazi od nekoga koga cijenimo i volimo, utjecaj može biti posebno snažan - teret koji nosimo, pokušavajući dešifrirati značenje i posljedice za naš odnos. U tim trenucima, tišina nije samo odsutnost zvuka; ona je prisutnost nečega neizrecivog, nečega što visi u zraku, stvarajući atmosferu napetosti i neizvjesnosti. Ne volim tu tišinu.
No, tišina nije praznina – to je prostor gdje se rađa strah, neizvjesnost jednako kao i mudrost i susret sa samim sobom. U konačnici, svatko od nas tišinu nosi kao oruđe i kao oružje. I sam bira hoće li njime nanositi rane ili graditi nove diskurse. I postaviti pitanje, umjesto pretpostavljati. Jer ništa se ne podrazumijeva, barem je mene to podučila – tišina.
