Sjećam se dobro tog događaja. Roko je iz vrtića došao kući jako potišten.
- Što je bilo, Rokac?
- Pao sam i lupio sam se. Evo tu, na bradi.
Na bradi je bila mala ogrebotina, ali znala sam da nije samo to. Nije mi htio reći što se dogodilo, ma koliko ga grlila i ohrabrivala. Otišao je u sobu i igrao se sam. Muž je nakon pola sata otišao provjeriti situaciju.
Igrali su se zajedno neko vrijeme, a onda je Roko sam od sebe pogledao tatu i tiho rekao:
- Tata, ja ne bih htio biti muškarac.
Moj Vani se zbunio, nije očekivao tu rečenicu. Otvoreni smo ljudi, da se razumijemo, ali na ovo se nismo pripremali, barem ne još.
- Pa dobro, Roko. Ali zašto?
- Kad smo bili u parku, penjao sam se i pao sam. Išla mi je krv. I plakao sam. I onda mi je došao jedan striček i rekao mi da ne plačem tako kao curica, da muškarci ne placu. E pa ja neću biti muškarac!
I brizne u plač.
Muž često prepričava tu scenu kao zabavnu anegdotu, ali meni je zapravo iznimno važna i dirljiva, jedan od prijelomnih trenutaka ne samo u odgoju mojih dječaka, nego i u boljem razumijevanju brojnih muškaraca oko mene. Sasvim nova perspektiva.
Svi znamo da živimo u muškom svijetu (Ken's world), općenito jako okrutnom i nefer prema ženama. U nekim dijelovima ove naše plave kuglice je malo lakše, u nekim dijelovima je ženama neizdrživo, kod nas je tu negdje, srednja žalost s tendencijom nagore (statistike femicida na Balkanu su jezive). Taj set problema dobro poznajem, puno o tome razmišljam. Da sam rodila djevojčice, puno bi mi toga bilo jasno i predvidivo. Već sam imala sve spremno - savjete, recepte, elementarni feministički priručnik o samopouzdanju, stavu, granicama... Kako je život zafrkant i namjesti ti bas ono za sto se nisi spremao na ispitu, evo mene s dvojicom dečkića u nogometnim dresovima.
Zahvaljujući Riju i Roku sada promatram svijet i iz meni dosad potpuno strane, muške perspektive. I mislim da je upravo ova scena jedna od ključnih za razumijevanje sto se njima događa. Na ovim prostorima stoljetnog patrijarhata dečke se uči suzbijanju emocija od najranijeg djetinjstva i to je beskrajno tužno i štetno.
Vidim to stalno oko sebe, u svim generacijama. Nježnost, emotivnost, promišljanje... To je za curice. Cure plaču, cure njeguju, cure čitaju poeziju i gledaju filmove bez nasilja. Dečki su grubi, opasni, dominantni, hranitelji i branitelji. A često u stvarnosti psihički puno krhkiji od nas žena, znamo to dobro. Kao što nas žene često odgajaju kao ukrasne lutkice, sluškinje i „slabiji spol". To je teret koji mnogi i mnoge od nas nose još od vrtića, to neprestano pretvaranje i igranje uloga! Da je Rokov tata u tom ključnom trenutku podržao uobičajenu matricu i rekao - pa da, što dramiš zbog male rane, hajde stisni zube, muškarčino - bilo bi gotovo.
Lekcija naučena, zaveži se unutra, srčeko omotaj vrećicom.
Na svu sreću, nije. Ali tu narodnu mudrost o „pravim muškarcima" i „pravim damama" puno sam puta otada cula i svaki put mi je bas žao. Kakve posljedice imaju zadržavanje i strah od pokazivanja emocija u djetinjstvu, o tome puno čitam. Mi imamo cijele generacije muškaraca zarobljenih u vlastito ulozi mačo frajera, u paničnom strahu od vlastitih slabosti. A kad ih vise ne mogu obuzdati i prikriti, onda kreće slom. Patrijarhat je težak svima, prvenstveno su žene žrtve, tu nema dileme. Ali žrtve su i muškarci! I oni su traumatizirani, frustrirani, bez ikakva kontakta s dušom i svojom ranjivošću. Roko, dijete od (tada) četiri godine je to samo shvatilo. Vrijeme je da shvatimo svi. Pogotovo mi, mame i tate sinova. U našim je rukama važan ključ boljeg i zdravijeg svijeta.
