Jean-Luc ili Borg
Ako ste fan „Zvjezdanih staza“ kao i ja, sigurno ste primijetili jednu stvar. U prekrasnoj budućnosti, gdje ljudski rod putuje svemirom radi istraživanja i upoznavanja novih vrsta, gdje nema potrebe za privatnim vlasništvom jer replikatori proizvode (a zatim i recikliraju) sve što poželite, gdje su žene i muškarci jednaki, siromaštvo ne postoji, a teške bolesti liječe se tako da vam doktor procvili nekakvim mobitelom od glave do pete i kaže da ste sad dva dana slobodni od dužnosti – NEMA LIJEKA ZA ĆELAVOST. Kapetan Jean-Luc Picard pluži po galaksiji, rješava Romulance, Klingonce i androide k'o vel'ki, ali, čini se, ni njemu minoksidil nije pomogao.
No sigurno ste primijetili još jednu stvar. Svima je to okej. Žanluk je i dalje superkul frajer, žene ga vole, muškarci štuju, Klingonci mu kliču da je suvwI' (ratnik – to je ko da su mu na hrvatskom rekli „care“). Istodobno, na Enterprajzu nema nijedne jedine ćelave žene.
Ćelave žene su samo među Borgovima, što je u svim mogućim oblicima nenormalno.
Drugim riječima, tvorci „Zvjezdanih staza“ uspjeli su zamisliti budućnost u kojoj je svašta moguće, ali to da žena bez kose postane prihvatljiva pojava – jok, brale. Nema te utopije. Tko bi je uopće i želio? Ćelave žene čak i u dalekoj budućnosti 24. stoljeća postoje samo kao nakazni poluroboti kolektivnog uma Borga. Samo kao čudovišta.
rick owens ss23
Moja borba s kosom
Eh, sad. Budući da ja skoro nikad ne lajem samo zbog sela, nego i zbog sebe, moram vam priznati da sam o tome razmišljala zato što se i meni kosa s godinama opasno prorjeđuje. Da se razumijemo, nikada i nije bila osobito gusta. IZGLEDALA je gušće zato što je BILA kovrčava i neukrotiva, ali zapravo nikad nisam imala puno kose. I kosa mi je uvijek bila major problem. Oduvijek je, naime, smatrala da je urnebesno smiješno kad je pokušam dovesti u red – isfenirati, nafrkati na viklere tako da kovrče budu UREDNE, izravnati tako da bude sjajna i glatka, ma, katkad i počešljati.
Dior
Moja baka i mama nisu pridonijele niti stanju moje kose, a bogami ni mojem samopouzdanju što se tiče dotične. Moja je baka znala neukrotivost moje kose komentirati rečenicama kao što su: „'Zgledaš k'o POSLJEDNJI ZRINSKI“ (nisam ni do danas uspjela skužit što bi to točno značilo, ali pretpostavljam da onaj Zrinski koji je pogubljen u Bečkom Novom Mestu nije baš imao BALAYAGE I VALOVE na stratištu). Jednom je čak rekla da izgledam k'o statist među seljacima u filmu „Seljačka buna“ Vatroslava Mimice (oduvijek smo bili filmofilska obitelj). Mislim, moja baka je bila divna žena koja me obožavala i u mnogo stvari podržavala, ali kosa nije bila jedna od njih. U tome je bila k'o Joan Crawford prema svojoj usvojenoj djeci, pa eto još jedne filmofilske reference.
Tretmani šretmani
Mama nije bila tako psihološki okrutna, ali me zato fizički napadala češljem. Ne znajući za sve moderne frizerske spoznaje o kovrčavoj kosi, pokušavala ju je raščešljati, „izvući“ na četku i sl., što je rezultiralo mojim vrištanjem, lomljenjem moje kose, ali urednošću definitivno ne. Znala je za mene reći da sam „Ludwig“, što je bila referenca na njezina omiljenog skladatelja Beethovena, koji je često na onim bistama za klavir prikazivan raskuštrano. U njezinu obranu reći ću samo da zbilja obožava Beethovena. Mogla me nazvat i Albert. Po Einsteinu.
milano backstage
No nakon cjeloživotnih razočaranja u kosijanerskim standardima moje mame, bake pa i čitavog društva, gdje se kosa smatra adutom ženskosti i ženstvenosti, ali samo ako izgleda kao reklamama za šampon – kosa mi se u četrdesetima još počela i ozbiljno razrjeđivati. Ispadati, gomilati se u češljevima, na tipkovnici, u odvodima tuša – ukratko, svugdje, samo ne na mojoj glavi. Imam pet neodgojenih mačaka koje skaču posvuda po kući, ali ja ih uspijevam nadmašiti količinom kose koju ostavljam za sobom.
Pokušala sam sve – od službenih liječničkih tretmana minoksidilom i svih mogućih hormonalnih pretraga da se vidi jel' me to štitnjača napada umjesto da me, kao što joj ime govori – štiti, pa sve do onih travarsko-šarlatanskih gdje si vlasište mažeš tek proklijalim vrijeskom u ponoć, pod mjesečinom punog Mjeseca pjevajuć „drugi joj raspliće kosu…“, ali avaj.
Ništa od toga. Kosu gubim, ruke mi krvave (još jedna filmofilska referenca, ako ne znate, šta ću vam ja). Navodno je genetski. Ona ista baka koja me nazivala „posljednjim Zrinjskim“ tamo negdje od 65. do smrti bila je praktički ćelava (karma is a bitch, granny dearest), a bogami ni ostatak obitelji nije bio obdaren kosom do smrti. Osim moje mame. Koja i s 80 ima trostruko više kose nego ja.
Ako mogu muški, zašto ne mogu ja?
Puno sam puta zbog toga razmišljala o tome da, kao Bruce Willis ili Aleksandar Stanković ili The Rock ili, nemam pojma, Zinedine Zidane, obrijem glavu i isfuram ćelavi look. Kaj? Ako oni mogu isfurat ćelavu glavu i ostat frajeri, zašto ne bih ja? No svaki put kad bih nekome spomenula tu ideju, bilo je ISUSEKRISTEJESITINORMALNA? Pa, ljudi će mislit da si bolesna, da si na kemoterapiji, da si POLUDJELA. Moja frizerka, žena koja se već više od 25 godina bori s mojom neukrotivom, a sada već i sve rjeđom kosom (i koju sam jedva naučila da me PRESTANE POKUŠATI TAPIRATI zato da mi kosa izgleda gušće) – čak mi je i ZABRANILA da se ošišam na kratko jer „to onda IZGLEDA ćelavo“.
Dakle, ne samo da ne smijem biti ćelava. Ne smijem ni IZGLEDATI ĆELAVO, iako nisam.
A i ja, iskreno, oklijevam oko toga. Ne samo što se nisam još niti obrijala do kože na glavi niti se ošišala na dva centimetra, nego se ne usudim ni prestati farbati, iako je sijeda kosa na ženama trenutačno totalno in. Jer s tom bijelom kosom bih „izgledala ćelavije“. Više bi se tjemena vidjelo kroz bjelinu nego li kroz pofarbanu crveno-smeđu nijansu koju sportiram kao i većina klimakteričnih žena diljem globusa. Nisam baš sigurna bi li mi se moj ćelavi imidž svidio, a i nisam baš sigurna da želim da me pamte kao „onu ćelavu“. Kao da mi nije dosta što me pamte kao „onu debelu“.
Perika ili svjetski mir?
Ne znam, dakle, kakva me budućnost čeka s kosom – vjerojatno ona u kojoj ću se morati odati perikama ili umetcima i ostalim skupim asesoarima uz koje ću biti prihvatljivo kosata, ali i opet podložnija komentarima tipa „ona ti nosi periku“, izgovorenima tonom kao da nosim jazavca na glavi. Istina, nošenje perika i umetaka za žene je prihvatljivije nego za muškarce, kod kojih se to smatra sramotno pretjeranom brigom za vlastiti izgled ili nekakvim „lažnim predstavljanjem“, ali ipak me to sve ljuti.
Zašto ne mogu biti Jean-Luc Picard, nego, kao žensko bez (bujne) kose mogu biti samo nakazni Borg ili sirotica koja je sigurno bolesna?
Nepravda je to, velika nepravda, kao i u mnogim drugim standardima ljepote i uređivanja za žene i za muškarce. Žena i muškarac, kada se spremaju za neki visokoprofilni izlazak (ajmo reć dodjelu Oskara) utroše nenormalno različitu količinu vremena. Muškarac se otušira, eventualno počupa dlake iz nosa, počešlja se i odjene odijelo. Žena samo taj dan potroši minimalno dva do tri sata, a o svim pripremama dan-dva prije da ne govorim. I ne čupa dlake samo iz nosa. Muškarci mogu imati bore pa su interesantni, koju kilu više pa su „medeki“, podočnjake pa su „tajanstveni i mračni“, ćelavu glavu pa su u najgorem slučaju „ajd dobro“, a u ženskom slučaju sve je to po jedan minus iz ženstvenosti i prezentabilnosti. O tome koliko je to minusa na tekućem računu bolje i da ne počinjem.
london street style
A tko zna, možda se jednog dana ipak odvažim. Ako sam preživjela bakino nazivanje statistom iz filma „Seljačka buna“ Vatroslava Mimice, možda se odlučim i na preživljavanje komentara o Borgu, nakazi i ostalom ponižavajućom terminologijom. I možda budućnost za kosom neobdarene žene ipak bude bolja nego u „Zvjezdanim stazama“. Premda bih, da me se pita, ipak radije odabrala njihov globalni mir pa se još malo patila pod perikom. No žena može sanjati.
