Prije nešto manje od tri godine, krajem ljeta 2021., život mi se preokrenuo naglavačke. Nakon dugog niza godina jurenja, multitaskanja, rada od jutra do sutra, vikendom, u ponoć, preko praznika, na tri mjesta paralelno, moj mozak više nije mogao podnijeti overload i izbacio je osigurače. Ugasio sve sustave. Bila sam u vrlo ozbiljnom burnoutu, krahirala u potpunosti i raspala se na komadiće koje je bilo vrlo teško i dugotrajno ponovno skupiti u funkcionalnu cjelinu.
Moje multitaskanje i jurenje započelo je u srednjoj školi, a pospješilo se na fakultetu. Kad sam završila fakultet, s mamom sam počela voditi nezavisno kazalište u kojem sam radila sve i svašta, od organizacije, pisanja projekata, PR-a, marketinga pa sve do predstava. Radila sam kao dramaturginja, dramska spisateljica, vodila sam radionice, dramske grupe, trenirala četiri puta tjedno, u paru vodila jednu plesnu grupu za koju sam u slobodnim terminima koreografirala...
Ujutro bih iz stana izašla s omanjom putnom torbom i vratila se kasno navečer. Nema gdje me nije bilo.
Godinama sam bila ponosna na to što radim tako golemu količinu posla i što mogu obavljati toliko različitih stvari paralelno. Podočnjaci su mi bili badge of honor, zauzetost karakterna osobina, pisanje do sitnih jutarnjih sati zgodna anegdota, umor defaultno stanje, a funkcioniranje s četiri do pet sati sna vrlina. Uživala sam u tome što sam multipraktični stroj. Sve dok stvari nisu počele zapinjati... Umor sam počela itekako osjećati, gust raspored više mi nije bio izvor sreće nego frustracije, počela sam imati otpor prema poslu, učinkovitost mi je opadala, bila sam sve nervoznija i sve kraćeg fitilja. Početkom 2019. ipak sam se nekako uspjela donekle iščupati i nekoliko mjeseci živjeti relativno normalno, malo smanjiti količinu posla i uspostaviti kakvu‐takvu ravnotežu. A onda je došla pandemija i sve je palo u vodu. Ono što „od milja“ zovem spektakularnim krahom nije došlo najednom i niotkud. Krahu su prethodile godine brutalnog tempa i previše različitih stvari istodobno. Burnout se pojavi u trenutku kada prekoračiš svaku razumnu točku izdržljivosti, nakon mjeseci ili godina stresa.
Jednom kad si u radoholičarskom loopu, teško ga je osvijestiti, kamoli iz njega izaći. Nije bilo vremena ni prostora osvijestiti koliko sam tjeskobna i koliko je nužno da nešto pod hitno promijenim. U tom sam razdoblju neposredno prije krahiranja ponovno išla na psihoterapiju na kojoj sam uporno tvrdila da nema pomoći kad je riječ o golemoj količini posla. To je naprosto tako. Ja to sve moram. Ne mogu ni od čega odustati. Obećala sam. Obvezala sam se. Trebam samo izdržati još ovo. I ovo. I ovo. Samo trebam još malo izdržati. Samo trebam izdržati. Sve je počelo trodnevnom migrenom. Usprkos tome što sam imala osjećaj da će mi glava prsnuti, drugi sam se „migrenski“ dan spojila na Zoom i držala dvadesetominutnu prezentaciju. Jer sam „morala“. Zatim sam taj isti dan žmirila i slušala Zoom sastanak.
Žmirila sam jer mi se glava raspadala, a slušala sam jer sam „morala“. Treći sam dan završila na hitnoj na kojoj su mi migrenu koja se udružila s napadajima panike „presjekli“ lijekovima jer ništa nije pomagalo. Napravili su mi sve pretrage, ali svi su nalazi bili dobri. Zaključili su da su migrene psihosomatske. Jedino što sam „izvukla“ iz tog trodnevnog mučenja jest da je sve to bilo psihosomatski. Odnosno da sam glavobolju sama prouzročila. A ako sam je sama prouzročila, onda je mogu i sama zaustaviti. Logično, zar ne?
Smatrala sam da si ne mogu dopustiti da odmaram ili radim manje. Trebam izdržati. MORAM izdržati.
Provela sam dva tjedna u kontinuiranom grču i borbi s glavoboljama i tjeskobom. Organizam mi je vrlo nedvosmisleno davao signale da je u „crvenom“, ali oglušila sam se na sva upozorenja, gutala tablete protiv bolova i tenkom probijala vlastite granice. Nakon ta dva tjedna moj se mozak „slomio“. Posjetila me nova migrena nakon koje je uslijedila višesatna ošamućenost u kojoj sam bila u nekom polubunilu, nesvjesna stvari oko sebe. I onda su moje tijelo i um praktički prestali funkcionirati. Prvih tjedan dana gotovo uopće nisam mogla držati oči otvorene. Smetala mi je bilo kakva vrsta podražaja. I najjednostavnija radnja bila mi je golem napor. Nisam mogla gledati u ekrane, nisam mogla čitati, smetala mi je glazba. Nisam mogla gotovo ništa. Iako su mi i tijelo i um povukli ručnu kočnicu, do te sam mjere bila ogrezla u radoholičarstvo da mi je čak i tada, u tom potpuno raspadnutom stanju, ideja o bolovanju bila apsurdna – mogu stati nekoliko dana, ali više od toga ne. A zaista sam jedva funkcionirala.
Usprkos tome, samo nekoliko tjedana nakon kraha ponovno sam počela voditi dramske grupe. Zatim sam radila novu predstavu. Jer sam smatrala da „moram“. U mojoj je glavi i dalje bio cijeli niz moranja. Kad sam prije nekih godinu dana otvorila svoj raspored za tu jesen, bila sam uvjerena da gledam pogrešnu godinu. Količina posla je za moje standarde bila smanjena, no i dalje je bila velika, prevelika za osobu u tadašnjem stanju. Ali lako je biti general poslije bitke... A zaista je bila bitka. Svakodnevna, grčevita, iscrpljujuća bitka da budem dobro.
Tih prvih nekoliko mjeseci anksioznost mi je postala stalna suputnica koja me vrlo čvrsto držala i vrlo rijetko napuštala.
Nesanica isto. Napadaji panike bili su svakodnevna pojava. Glavobolje također. Svaka glavobolja prouzročila bi napadaj panike jer me bilo panično strah da se ne ponovi migrena, a svaki napadaj panike pospješio bi glavobolju. Trebali bi mi sati da dođem k sebi. Uopće ne znam koliko sam vremena provela zgrčena od tjeskobe utapajući se u vlastitim mislima dok mi se prsni koš pretvarao u oklop. Normalno disanje bilo je luksuz. Više nisam znala kakav je to osjećaj duboko udahnuti. Bila sam izgubljena, frustrirana, izbezumljena, obeshrabrena, osjećala sam se bespomoćno. I bila sam ljuta na sebe i vlastitu nemoć. Nikako nisam mogla prihvatiti svoje stanje. I dalje sam imala užasno visoke kriterije za samu sebe. Bilo mi je neprihvatljivo da više ne mogu ni približno onoliko koliko sam mogla prije. Da sam usporena. Da je koncentracija postala luksuz. Da ne mogu računati da ću nešto moći napraviti u trenutku u kojem to želim. Da trebam biti strpljiva. Da ne mogu računati na vlastiti um.
Oporavak je bio sve samo ne linearan. Jedan korak unaprijed, tri unatrag. Dva koraka unaprijed, šest unatrag. Stalno sam očekivala neki magični rok, datum kada će sve proći. Kad ću biti ona stara Nina? Za mjesec dana? Za dva? Tri? Šest? Potrajalo je da osvijestim da nešto što je trajalo godinama nije rješivo u nekoliko tjedana. Da mi je netko na početku rekao koliko će oporavak trajati, rekla bih mu da nije pri zdravoj pameti.
Svi ti komadići na koje sam se rasula ležali su oko mene, ali izgledali su kao prekomplicirana slagalica s kojom se nisam mogla nositi. Imala sam osjećaj da sam izgubila samu sebe i da se više nikad neću vratiti na staro. I bila sam djelomično upravu, nisam se vratila na staro, ali komadiće sam uspjela spojiti u neku novu, drugačiju i bolju cjelinu.
Psihoterapija je u oporavku bila neizmjerno važan faktor.
Gestalt za uzroke (zašto se dogodilo to što se dogodilo, koji su bili vanjski, koji unutarnji uzroci), a kognitivno bihevioralna psihoterapija za simptome (kako se nositi s tjeskobom i napadajima panike). Podrška okoline je također bila neizmjerno važna. No usprkos pomoći koju sam dobivala i koja mi se nudila, puno sam toga (ili previše) odradila sama i u početku premalo (ili nimalo) govorila o tome koliko mi je teško. Tek kad sam bliskim ljudima vrlo otvoreno i bez zadrške rekla što mi se sve događa u glavi i koliko mi je zapravo loše, stvari su polako krenule nabolje. Uvela sam rutinu koja mi je pomagala jer mi je očajnički trebala nekakva struktura za koju se mogu uhvatiti i počela sam raditi na sebi.
U drugu sam godinu ušla vrlo samouvjereno misleći kako će sve biti u redu. Ipak je prošla cijela jedna godina! No bila sam u krivu... I još sam imala nerealna očekivanja od sebe. Drugu godinu obilježilo je respektabilno nazadovanje u oporavku, a tjeskoba je i dalje bila stalna suputnica. Druga godina zahtijevala je novu „turu“ introspekcije, revidiranja prioriteta i načina na koji funkcioniram. Druga je godina bila cijelo novo, opširno poglavlje u knjizi „Što je Nina naučila“.
U treću godinu (u kojoj se sada nalazim) ušla sam vrlo oprezno i sa sviješću da je život jedan veliki work in progress. S poštovanjem prema umoru koji sam prije doživljavala kao defaultno stanje i pomirena s tim da još moram aktivno paziti da ne skliznem u stare obrasce ponašanja koji su me i doveli do kraha. U trećoj godini od raspada sistema tjeskoba mi vrlo rijetko dođe u posjet. Nesanica još rjeđe... Više nemam otpor prema poslu. Koncentracija više nije tako rijetka pojava. No još sam se ove jeseni borila sa sumnjom hoću li moći pisati kao prije. Još uvijek sam donekle u procesu reprogramiranja i rekalibriranja očekivanja koja imam od same sebe.
Još uvijek učim biti nježna prema sebi. Ali taj „još uvijek“ više ne doživljavam tragično. Navike i obrasce ponašanja teško je mijenjati. Treba vremena.
Moj je burnout rezultat kombinacije raznovrsnih uzroka – radoholičarstva, perfekcionizma, ambicioznosti, freelanceanja, vođenja vlastite firme, pandemije i ugrožene egzistencije, djelovanja na nezavisnoj kazališnoj sceni na kojoj se podrazumijeva da ne obnašaš samo jednu nego najmanje tri funkcije. Uzrokovao je krizu identiteta i potpuni raspad sistema, najteže je što mi se dosad dogodilo u životu i ne bih svoje iskustvo poželjela nikome. Ali prouzročio je i preispitivanje životnih vrijednosti, načina na koji funkcioniram i natjerao me na korjenite promjene nabolje. Natjerao me da izgradim neku novu, bolju i zdraviju verziju sebe, verziju koja ponovno piše, smije se i nakon dugo vremena ponovno može duboko udahnuti.
