Prvi broj je u tisku, fiju. Gledala sam kako Mario (art direktor) zaključava fotke naših duplerica i šalje ih tamo negdje u neki paralelni svemir gdje će se otisnuti i onda naći na kioscima pa odmah zatim na plažama gdje ste, nadam se, barem dio ovog vrelog (a tako dugoočekivanog) ljeta. Vrijeme koje sam zajedno sa suradnicima provela u potrazi za savršenim komadima koje ćemo nositi ovog ljeta – ili one o kojima ćemo sanjati - odjednom je stao. Pretočilo se u broj u kojem ću, upozorili su me iskusniji, samo ja vidjeti mane, greškice, praznine, slaba mjesta. „Ne gledaj to više, pusti ga u svemir, samo ćeš se mučiti“, rekao mi je art direktor dok je pakirao svoje stvari i spremao se pobjeći iz redakcije u kojoj sam vrlo brzo nakon zatvaranja broja ostala sama.
Učinilo mi se kao da je govorio o djetetu. No moja razina adrenalina (koja nam često zapravo omogućava da prohodamo stvari kao što su noći nespavanja kad djeca imaju temperature, letove unatoč strahu od aviona i stresove na poslovima) nije tako lako popuštala. Nisam mogla spavati ni jesti. Nisam mogla prestati misliti na stranicu po stranicu koju smo poslali u tisak. Mozak mi je pregledavao fajlove i kad bih zatvorila oči. Odbijao se gasiti. Počela sam zasipati suradnike porukama i mailovima. „Misliš li da je ovo ok“? „Misliš li da smo oko ovog pogriješili“? Isprva pristojni, kasnije su me počeli blago izbjegavati. Nema veze: prebacila sam se na muža. Sve dok me on nije, manje pristojno od suradnika, kako to samo ljudi koji te vole mogu, hladno pitao: dobro koji ti je Bog? Znala sam i sama već do tada da nešto ozbiljno nije u redu, jer sam grizla nokte i hodala uokolo na rubu pameti, kao da mi dijete upisuje MIOC. Znala sam, zapravo, i što se dešava, ali s 42 godine, i priličnim buketom projekata pod pojasom, nisam mogla ni sanjati, kao što to najčešće i ide s bolestima, da se to može događati „baš meni“. Kad sam prvi put u Google search ukucala sintagmu „imposter syndrome“, ruke su mi se znojile i tresle, jer sam znala da je šansa da umjetna inteligencija potvrdi moje sumnje velika.
Sve je tu: anksioznost, nesanica, nesposobnost prihvaćanja da sam ja zaista uspjela napraviti prvi broj tako velikog brenda, i Sumnja, Sumnja, Sumnja.
Poklopila sam ekran MacBooka brzinom svjetlosti. Iskreno, bilo mi je i preteško više gledati u ekran: oči su me pekle, tijelo me boljelo od sjedeće poze, gornji dio leđa bio mi je pokočen kao da imam grbu. Ali nije bilo samo o tome, već sam se odjednom sjetila jednog trenutka iz Beograda, gdje sam radila ogroman projekt. Rijetko se gdje osjećam voljeno kao u Beogradu. Nema tko se tamo ne sjeća serija iz vremena prije vremena: prepoznaju me na pijaci, u taksijima, prepoznavali su me u Leninim vrtićima. Projekt koji smo radili bio je velik i uspješan: svejedno, tijekom jednog izlaska snažno me u oči pogledao moj kolega, glumac kojeg cijenim, prijatelj kojeg volim, i rekao: - „Znam čega se bojiš. Bojiš se da će te razotkriti.“ Bilo je dva ujutro, i učinilo mi se kao da me netko konačno razumije. Kao u onoj pomalo trashy ali tako dobroj stvari Killing my softly. TO JE TO, rekla je iznenađena djevojčica u meni (tada tridesetineštogodišnjakinji)- kako samo zna? Cijelo vrijeme su moji projekti uspješni- slučajno! Zbog dobre sreće! Odličnog položaja zvijezda! Nekako smo se provukli jer ničeg takvog nije bilo na tržištu! Drugih ljudi! Velike su šanse da je moj kolega „pogodio“ to kako se osjećam jer je i se i sam često borio s osjećajem nedovoljnosti. No, jebiga, nemam mnogo empatije - jer „imposter syndrom“, na koji je moj kolega mislio te davne 2018. većinom se u medijima povezuje sa ženama.
Ako ukucate, kao što sam ja tek sada napravila, taj sindrom (iskovan u sedamdesetima), pretraživač će vam izbaciti gomilu tekstova o tome kako, paradoksalno, veliki broj uspješnih žena boluje od njega. Ti tekstovi otkrit će vam da se na neki uvrnuti način osjećamo užasnutima svojim uspjehom, i sve užasnutijima kako smo sve uspješnije. Svaki novi projekt donosi sa sobom novo izlaganje i stres oko toga hoćemo li uspjeti preskočiti ljestvicu koju smo postavile. Brojni paneli problematiziraju ovaj sindrom. Uspješne, predivne, moćne žene, savršeno toniranih tijela, oblikovanih noktiju i netom isfriziranih kosa, senzacionalnih stylinga koji skrivaju ožiljke od carskih rezova, ragade od dojenja i neispavane noći zbog sukoba majčinstva i karijera govorit će, s blistavim osmjesima, o tome kako se većinu svoje karijere osjećaju nedovoljnima.
Iako muškarci neće biti tako lijepi, odjeveni, mirišljavi, uvježbani, i neće se prije posla probuditi da dinstaju luk, mi se i dalje nekako osjećamo kao da je smak svijeta (otkaz) blizu jer će netko otkrili da nismo a) pročitale mail, b) dovoljno iskontrolirale sve suradnike u našem officeu, c) bile dovoljno oštre prema onima koji zabušavaju, d) bile dovoljno politički korektne onda kad smo plakale u toaletu jer nam je partner po stoti put napisao da previše radimo i da on ne može više tako, e) nastavite niz. Ako pogledate dovoljno dobro rezultate vašeg pretraživanja (ali samo ako pogledate dovoljno dobro!), pronaći ćete, skriven, tekst Harvard Business Reviewa, koji je isto o imposteru, ali koji problematizira nešto drugo- a to je- postoji li on uopće. Šok i nevjerica!
Žene su, tvrde, desetljećima uvjeravane da boluju od nekakvog SINDROMA, žene su desetljećima od njega liječene i savjetovane kako da se toga riješe.
Autorici Ruchici Tulshyan zanimljivo je kako rijetko tko govori o tome kako se okolina u kojoj radimo treba mijenjati, a ne mi. Tvrdi da se osjećamo kao da ne pripadamo jer zapravo nikad nismo trebale pripadati: to što smo danas na visokim pozicijama posljedica je dugotrajnog lobiranja, prisilnih kvota, feminističkih i aktivističkih borbi. Ta vrsta pripadanja dolazi sa nuspojavama: sumnjive smo, histerične, nestabilne, lude. I nije mi teško povjerovati da, ako ti društvo ponavlja ove mantre non stop, i sama sebe počneš preispitivati. Ako je imposter i stvaran, on je nametnut. Tulshyan inzistira: niste krive vi što sumnjate u sebe, krivo je društvo koje se i dalje čudi jakim direktoricama, ambicioznim ženama, koje i dalje njih često tretira kao medvjede koji plešu na sajmovima. Niste krive vi što se toliko preispitujete: zapravo nas preispituje i društvo, publika, mediji. Zašto, zapravo, onda mi bolujemo od- sindroma? Nije ni čudo da nas često bole tijela i duše. Nije ni čudo da nabijamo ili gubimo kile od stresa.
Naporno je stalno sumnjati u sebe i svoje sposobnosti.
Onu istu večer kad me muž pitao „koji ti je Bog“, rekao mi je i ljubavno: „pa valjda toliko vjeruješ u sebe nakon svega da znaš da si dobro odradila posao“. Gledao me, nježno i onako muški, posve uvjeren da to mora biti istina. Sjedili smo na krevetu, oboje 40+, oboje uspješni u raznim karijerama, i on je pitao za njega posve logično pitanje, na koje odgovor mora, prema zakonima logike i fizike, biti „da“. „Ne“, odgovorila sam. Žene će razumjeti.