Na slavnoj Weekend Mediji održani su kultni paneli na ovu temu: navodno su se brisale suze od smijeha dok su uspješni muškarci prepričavali svoje (epske) failove. Koji uspješan frajer nema iza sebe neku glupost u koju je uložio pare, vrijeme i trud i – propao? Cinične feministkinje među nama rekle bi uglas – žene nemaju, jer nemaju prostora za to. Žene poduzetnice, u prosjeku, mogu pokušati samo jednom – prvi im se neuspjeh teško prašta. Dakako, tu su i objektivne okolnosti užasno kompliciranog multitaskinga privatnog i poslovnog života što – nije nas briga što možda ljubitelji hashtaga # notallmen misle da nije tako – jednostavno nije jednako zahtjevna rabota za muškarce. Tu je malo i pitanje imidža. Gleda li društvo jednako muškarce koji su fejlali u nekom svom (ludom, hrabrom) poslovnom projektu ili dobili otkaz na poslu kao i žene? Kolike su šanse da žena dobije refinanciranje kredita, a koliko muškarac? Kolike su šanse da žena nakon neuspjeha u potpunosti ne izgubi samopouzdanje te ne uglavi sebe i svoj duh u neki posao od 8 do 16 koji će joj pružiti sigurnost i osjećaj da više nikad ne mora biti izložena? Koliko nas uopće, nevezano uz spol, neuspjeh sprečava da guramo dalje, da sanjamo, da maštamo, da se usudimo?
Razgovarali smo s četvero ljudi – u silnoj želji da budemo politički korektni i rodno ravnopravni u priču smo integrirali oba spola – koji su se u svojim uspješnim karijerama suočili s failovima. Kako su propali, zašto su propali, što sada kad su na vrhu nekog svog privatnog Olimpa misle o tome, što bi drugačije i je li zaista u stvarnom životu, u džungli poslovnog svijeta, neuspjeh integralni, ako ne i ključni dio uspjeha pitamo ih u trenucima njihova života kada se čine savršeno zaštićeni samopouzdanjem svoje karijere i statusa.
Ana Bat, direktorica prodaje i marketinga ELLE.HR
Potpuno sam izgubila vjeru u sebe i svoje sposobnosti te sam se morala suočiti s nizom vlastitih loših odluka koje nisu utjecale samo ne mene, nego i na moju obitelj.
ANA BAT, direktorica prodaje i marketinga u hrvatskom ELLEU, samu sebe naziva poslovnom avanturistkinjom. Njezin CV je zastrašujuće impresivan – diploma, poslijediplomski studij, magisterij, cap, cap, cap, sve po PS-u, sve u roku. Slijedile su menadžerske pozicije u raznim korporacijama – Raiffeisen, A1, Erste banka, Mastercard, Designer Outlet Croatia. Uvođenje contactless plaćanja na glazbenim festivalima? Anin projekt. Nakon što je, svemirskom brzinom, kao iz bajke o poslovnom uspjehu, došla do statusa konzultantice na projektima, odlučila je ostvariti svoj poslovni san. „Otvorila sam 2010. godine prvi fair trade kafić i dućan u regiji Muzungu sa željom da podignem svijest o fair tradeu i pomognem samohranim majkama iz Ugande. Tada sam imala trideset godina. Imala sam sjajan redovan posao koji je, istina, bio naporan, ali sam i uz njega uspjela gotovo sama pokrenuti Muzungu, i to u dva mjeseca – od pronalaska špeditera, puta u Ugandu, sređivanja papirologije za uvoz, rješavanja carine, pronalaska prostora, opremanja prostora, minimalnih tehničkih uvjeta do otvorenja.“ Ana se danas smije dok iskreno priča kako je upravo ono što joj je godilo – kako brzo „hendla“ cijelu priču – bio otrov od kojeg je stradala. „Dajem 100 posto u svim projektima, ali za ovaj sam bila posebno vezana“, priča Ana.
„Promicanje fair tradea i pomoć samohranim majkama u Ugandi ne može se usporediti s poslom od 9 do 17 sati. Društveno odgovorno poslovanje i odgovornost svakog pojedinca za promjene trebali bi biti inkorporirani u sve sfere poslovanja.“ Što se dogodilo? „Tada sam bila ponosna što sam sama u projektu, no danas to više nikad ne bih ponovila. Muzungu je presudio nedostatak financija te nedovoljna priprema i planiranje u početku, ali i nedostatak iskustva. Bila sam jako uzbuđena zbog projekta i htjela sam da se sve realizira što prije i te pogreške u koracima su me kasnije skupo koštale. Trebalo je organizirati sve od uvoza robe iz Afrike, špeditera, svih potrebnih certifikata, prostora, minimalnih tehničkih uvjeta za netipičan poslovni koncept, ljudi, i sve to uz minimalan budžet.“ Što bi napravila drugačije? „Svakako bih bolje procijenila stanje na tržištu jer u jeku krize 2010. bilo je riskantnije i definitivno ispred svog vremena otvarati fair trade coffee shop u Zagrebu. I svakako bih se manje živcirala“, smije se Ana, ali onda emotivnije dodaje: „Zapravo je moj najveći životno-poslovni uspjeh što sam pronašla način kako vratiti sve dugove (pa čak i kamatara) nastale iz neuspjeha Muzungu, ali i prihvatiti taj neuspjeh i izaći iz njega jača.“ Priznaje da je neuspjeh nije slomio samo financijski, nego i psihički. „Potpuno sam izgubila vjeru u sebe i svoje sposobnosti te sam se morala suočiti s nizom vlastitih loših odluka koje nisu utjecale samo ne mene, nego i na moju obitelj. U Muzungu sam uložila obiteljski novac i tako sve nas dovela na financijski rub, i to sve nakon obiteljske tragedije.“ Najveća lekcija? „Priprema je stvarno pola uspjeha. Danas znam da mogu preživjeti sve i zato mi, 14 godina kasnije, nije problem razgovarati sa stotinu suradnika, voditi ogroman tim, suočiti se s brojkama, tablicama, organizacijom.“ Bi li ikad više otvorila kafić? „Mislim da ne, ali život piše romane…“
Lana Rosandić, vlasnica i voditeljica agencije ALERT
Nezadovoljstvo me tjeralo naprijed – posebno zato što sam doživljavala neuspjeh za neuspjehom.
Kultna osoba zagrebačkog event i marketinškog svemira svakako je Lana Rosandić (ili Lana Alert, kako je mnogi od nas znaju). Alert je njezina uspješna agencija poznata po svojim projektima, kao i po svom interijeru (hint: remek-djelo arhitektonsko-dizajnerskog studija Franić Šekoranja). Lana je sama po sebi epitom stila: uvijek izgleda kao da je tek došla s Ibize (ponekad zaista i je), s najnovijim IT nakitom koji ćemo mi otkriti tek sljedeće sezone, zasjenjena sunčanim naočalama i kad nije tako žarko sunce. Dok opušteno lovi svoju jedinicu Lolu po uredu, ulici ili vrtovima zagrebačkih event mjesta, Lana se karakteristično smije i otkriva da njezin život ne samo da nije uvijek tako izgledao, nego je i prepun uspjeha i padova.
„Ne postoji samo jedan, nažalost ili na sreću. I poslovno i privatno sam kontinuirano u stalnoj mijeni. Završila sam arhitekturu, primjerice, i počela raditi još tijekom faksa. Prvo u fancy studiju koji se bavio prodajom namještaja i interijerima pa zatim u projektnom birou. Najveći udarac tih ranih godina bila je spoznaja da ustvari taj posao nije za mene. Tih se godina, s obzirom na to da je rat završio, malo gradilo, a to malo bilo je daleko od onog što sam zamišljala da ću raditi. Nije tu bilo nikakve kreative, istraživanja, konceptuale, pametnih gradova, velike arhitekture… OK. Što sad? Odlučila sam uzeti stvari u svoje ruke i riskirala sam – promijenila sam puno radnih mjesta i poslova (u međuvremenu upisala i magisterij na Ekonomskom fakultetu jer sam shvatila da mi fali znanja vezanih uz biznis) dok nisam – SLUČAJNO – završila u marketinškoj agenciji. I to ne svojoj. Prije toga sam doma u fušu mjerila i iscrtavala za razne naručitelje kuće koje je trebalo legalizirati, zatim sam projektirala restorane i kafiće za jednu tvrtku koja se bavi uvozom profesionalne ugostiteljske opreme. Oni bi mi nekada dogovorili i osmišljavanje cijelog interijera pa sam to radila s prijateljicom. Nekad bih nažicala da mi daju da im napravim logotip i letak za otvorenje. Čak sam nekoliko mjeseci radila i u tvornici aluminijske stolarije te vrlo kratko u predstavništvu tvrtke Gillette.
Svi su ti poslovi bili smiješno plaćeni, govorimo o kasnim 90‑ima, tvrtke su bile kaotične i neorganizirane – teško mi je bilo vidjeti bilo kakav prostor za napredak u smislu, prije svega, učenja. Uglavnom, ludilo!
Nakon prve agencije vrlo su me brzo zvali da prijeđem u jedan veliki globalni network gdje sam brzo napredovala, učila od najboljih, ali i vrlo mlada spoznala da su velike agencije zapravo korporacije koje će se jako teško prilagoditi promjenama koje su se počele događati razvojem tehnologije i pojavom društvenih mreža. I shvatila sam da sam opet na mjestu na kojem dugoročno ne želim biti. Kako vam to zvuči? Nezadovoljstvo me tjeralo naprijed – tada sam sve to doživljavala kao neuspjeh za neuspjehom, prije svega da se prilagodim“, smije se Lana iskreno. Sada to sve izgleda kao zdrav i prirodan put do uspjeha, no nije bilo lako svaki puta sve ispočetka. „Zaboravila sam da sam u jednom razdoblju radila i na radiju.
U Alertu sam ponovno počela sve iz početka. Moja je agencija nastala iz želje da se stvari rade bolje, autentičnije i drugačije, pogotovo zato što sam iz prve ruke kroz globalni network vidjela razlike između digitalnih boutique agencija i velikih tromih sustava agencija koje su ih akvizirale. Zato se Alert tako i zove. Iako smo danas (upravo smo ovaj mjesec proslavili 20 godina) jedna od najuspješnijih nezavisnih hrvatskih agencija, svaki dan se suočavamo s nekim neuspjehom. Npr. gubitkom natječaja – iako se volim natjecati, nemam problem ni s tim da ponekad gubim, svaki me izgubljeni posao ili projekt jako iscrpi, baš kao i moj tim. U našem je poslu izmjena klijenata normalna – neke dobiješ, neki odu. To su situacije s kojima se morate naučiti nositi i ne gledati unatrag nego naprijed. Možda je u ovom kontekstu najzanimljivije to što sam, kad sam otvarala Alert, osjećala da je pokušati otvoriti nešto svoje jedini profesionalni izbor koji imam. I koji mora uspjeti. Svašta sam isprobala i znala sam da to nije to.“
Bi li što na svom ludom putu danas mijenjala? „Neke projekte bih postavila i odradila drugačije. Drugačije bih birala suradnike u svom timu tada na početku – trebalo mi je vrijeme da razvijem people skill. Neki projekti za natječaje, kad ih sada gledam, bili su brutalni, a nismo dobili te klijente. To me dovelo do odluke da većinu natječaja odbijamo jer dajemo free know how – radije tu energiju i ideje dijelimo s postojećim klijentima, čak i ako ih neće realizirati. Nisu sve agencije za sve klijente i obratno. To se nauči s vremenom. Sudjelujemo uglavnom na natječajima koji se vode iz inozemstva koje redovito dobivamo… Tako da nije sve ni do vaših sposobnosti, evo to bih možda poručila kolegicama koje ovo čitaju.“ (smijeh)
Ivan Ilić, web urednik ELLE.HR
Dvije godine i skoro 15 tisuća pratitelja nakon delulu pokušaja influencinga mogu s punim pravom reći da sam službeno izašao iz svoje dugogodišnje flop ere.
U mojoj i mlađim generacijama postoji termin „flop era“ koji obilježava razdoblje života u kojem apsolutno sve polazi po zlu. Ipak, kako proročanstvo kaže, bez flopa nema slaya ni uspjeha. Čovjek u životu mora pasti barem dvoznamenkasti broj puta kako bi konačno shvatio koji je njegov put prema gore. Moj put ka modi definitivno je veliku većinu svoga tijeka bio jedna velika flop era, usudio bih se reći kolosalnih razmjera. Doduše, tu su ulogu igrale i moje godine, jer bilo je vrlo delulu očekivati uspješnu karijeru modnog kritičara s punih 14 godina, kada sam pisao recenzije Muglerovih revija na svom Tumblr blogu. Još je više delulu bilo očekivati da će mi 150 dolara vrijedna web stranica donijeti prepoznatljivost i bilo kakav uspjeh u tom području. Druga stranica koju sam nakon te stvorio od nule polučila je još manje rezultata, a u jednom trenutku sam se bez razloga riješio straha od kamere i snimanja kako bih pokušao s YouTubeom, jer je i to bio flop.
@djaniv Anthony Vaccarello je iznova dokazao da je on najbolje ime za Saint Laurent, a vratio nam je i Bellu Hadid #saintlaurent #fashion #moda #fashionweek #bellahadid #yvessaintlaurent #runway #review #fashiontiktok ♬ original sound - Đani V
Onda je u priču došao TikTok. Završavao sam studij novinarstva bez ikakva iskustva u medijima, naravno ako u njih ne računamo sve dotadašnje propale pokušaje. Aplikaciju koja je harala internetom zbog svoje zabavne prirode shvatio sam vrlo reithovski i tradicionalno po pitanju mog sadržaja: informiraj, educiraj, a tek onda zabavi. Shvatio sam ga kao moj živi CV i materijalni dokaz mog znanja o modi, jer drugi nisam imao, samo riječ u koju netko može i ne mora povjerovati. Po svemu sudeći, trebala je to biti još jedna flop era. Ipak, dvije godine i gotovo 15 tisuća pratitelja kasnije mogu s punim pravom reći da sam službeno izašao iz svoje dugogodišnje flop ere. Dodam li svemu tome da je moj TikTok ispunio svoju prvotnu misiju živog CV-ja, zaradio mi more ponuda i naposljetku zaposlenje upravo u hrvatskom Elleu, službeno sam u svojoj slay eri. Ipak, flop ere treba protumačiti kao prilike za promjene, vlastiti razvoj, isprobavanje novih stvari i priliku za nekonvencionalni pogled na život. Rim nije sagrađen u jednom danu, niti je netko uspio preko noći, bez obzira na sve dobre ili loše okolnosti.
Ariana Vela, konzultantica za javnu nabavu, direktorica AVELANT grupe
Naučila sam iz mnogih sukobai prekida (poslovnih) odnosa da treba imati razumijevanja za drugu stranu.
Ariana Vela jedna je od najpriznatijih stručnjakinja za fondove EU-a i javnu nabavu u Republici Hrvatskoj i regiji, s više od 20 godina iskustva. Sudjelovala je u pripremi i provedbi više od 500 projekata financiranih bespovratnim sredstvima EU-a (portfelj 6+ milijardi eura), od kojih je najveći projekt tzv. Pelješki most, odnosno „Cestovna povezanost s južnom Dalmacijom“. Vodi vlastitu firmu AVELANT d.o.o. i ravnateljica je na svom Učilištu EU PROJEKTI, vanjska je stručnjakinja konzultantske tvrtke McKinsey & Company, kao i predavačica na brojnim visokim učilištima i fakultetima.
I bez obzira na sve to, odmah je na naše pitanje – imate li neuspjeh o kojem biste rado pričali, odgovorila sa: „DA! Svaka žena u biznisu ga ima.“ Iz Rima, gdje je poslovno, snima voice poruke kroz smijeh: „Ajmo odmah razbiti iluziju broj jedan: ne postoji konzultant kojem su svi projekti prošli. Iz različitih razloga i dijelom zato što ne možete utjecati na konkurentske projekte i njihovu kvalitetu. Nakon neuspjeha funkcioniram tako što dajem extra mile u svakom idućem projektu da pomognem klijentu da skupi bodove, da bude bolje i zato je naša prolaznost projekata vrlo visoka.“ Ariana inzistira na tome da je neuspjeh najbolja učiteljica. „U međuljudskim odnosima, ali i u odnosima s klijentima, žena uči najviše kroz neuspjehe. Godinama sam bila izuzetno tvrda. Brzo bih se naljutila. Puno prije bih poludjela. Naučila sam iz mnogih sukoba i prekida (poslovnih) odnosa da treba imati razumijevanja za drugu stranu. Možda je to sazrijevanje u poslu, ali danas sam spremna svakom problemu pristupiti bez frustracije i sa stavom: ajmo vidjeti kako ovo riješiti.“ Bi li se upustila u projekte koje je izgubila? „Da, u sve. Zato što sam iz svakog, ali baš svakog nešto naučila. Koliko god da su mi neke stvari teško pale, zbog svakog faila sam brže sazrijevala i svaki me vodio do ovdje gdje sam danas.“
