ledam Hanu Hanak, mladu umjetnicu koju sam prvo upoznala kao mladu mamu, da bih potom spoznala da je akademska slikarica čiji motivi i radovi tako direktno govore mojoj duši da mi je gotovo nevjerojatan generacijski jaz (u broju godina) koji nas dijeli, kako zabija čavlić u zid. Mnogo toga uobičajenog za slikarski atelje napravila je Hana mahinalno tijekom našeg snimanja (uklanjanje akrila, namještanje platna), ali ovaj trenutak mi, iz nekog nepoznatog razloga, potpuno odvuče pažnju. Kako nešto tako automatizirano postaje tako važno?
„Mislim da je čekić u ruci za mene neki oblik kontrole. Osjećam se nekako empowered kao žena koja nosi taj alat u ruci, a volim doći u lokalnu radnju gdje radi stari didica i kupovati čavliće na kilu, uvijek imam osjećaj da mu prolazi kroz glavu što ja to radim sa svim tim čavlićima koje kupujem, iako nikada nije pitao…“ Jednom prilikom mi je Hana rekla kako voli što joj je atelje (sladak stan u zagrebačkoj obiteljskoj četvrti koji unajmljuje s još jednom kolegicom) 20-ak minuta šetnje od kuće jer joj to dopušta da se odmakne, udahne zraka. „Tijekom trudnoće sam se užasno bojala da ne postanem jedna od onih majki kojima se život pretvori isključivo u to. Nisam si htjela dopustiti da se moj lifestyle okrene za 360, nego sam planirala kako ću nekako odvojiti Hanu kod kuće, s bebom i Hanu u ateljeu ili na kavi, svejedno. Sad shvaćam da je za mene nemoguće biti part time mama, barem ne u prvim mjesecima života majke i djeteta. Mislim da je jednako teško otići raditi koliko je teško biti s bebom 24/7. Sada shvaćam tu promjenu samo kao level up u svojoj osobnosti i iskustvima iz kojih ponovno crpim inspiraciju. Nisam mogla otići slikati u atelje, nisam imala taj luksuz. Nisam radila na nekom velikom ciklusu novih slika. Više sam razmišljala i promišljala što bih i kako bih, što možda nije loše. Slala sam prijave iz kreveta dok je beba spavala i skrolala, a između trikova tipa kako uspavati bebu koja ne želi spavati gledala sam i druge umjetnike na webu. Jednom mi je jedan profesor na ALU rekao da je za umjetnost potrebna dokolica pa možda baš tada dok nisam radila – radila, rodile su se u meni neke nove ideje.“
Dok sam skrolala po Haninim slikama (onim koje su mi dostupne na Instagramu), uočila sam, barem si umišljam – pattern. Autoreferencijalnost. „Autoportreti su mi izlika za autorefleksiju. Tijekom studija se nisam toliko bavila njima, ali kada sam počela propitivati svoju svrhu i smjer, tada su se u mojem radu počele pojavljivati žene, kako im se obraćam dok slikam, koje su zapravo ja u trenutku u kojem se nalazim. Kada gledam slike s odmakom, razmišljam o njima kao o ženama u određenim fazama života, a ne o sebi kao subjektu. Zapravo je to prilično univerzalno, a ne toliko osobno. Možda nešto kao pars pro toto, jedna žena koja predstavlja sve žene koje su prošle slične situacije.“
Dok namješta set za savršen kadar, predlaže da model u rukama drži oslikan laptop, sav u ružičastom. Laptop zbog te boje koja, iako pink, djeluje strastveno, naneseno u gustim potezima, dakako, više nije u funkciji. Hana često propituje tehniku kojom danas komuniciramo. Mobiteli. Laptopi. Ekrani. „Inspiraciju crpim iz svakodnevnih trenutaka koji oblikuju našu stvarnost, od intimnih iskustava do utjecaja digitalnog svijeta na našu percepciju sebe. U posljednje sam se vrijeme možda osjećala možda malo isključeno iz svijeta u kojem sam se osjećala udomaćeno, puno sam vremena provela sama s mobitelom ili laptopom gledajući svijet kroz njih. Oni su i prije bili neki motivi koje sam propitivala, ali sada su postali atributi u mojim autoportretima. Mislim da će nas za x godina naši potomci zamišljati s mobitelom u rukama, kao da su postali ekstenzija naših udova.“
Majčinstvo je, dakako, treća velika inspiracija iz koje Hana sada crpi energiju za rad i ideju za slike. „Majčinstvo… (smijeh) U većini situacija bih došla u atelje, sjela na kauč i gledala u prazan zid. Kada bih imala malo više vremena, malo sam maljala u prazno bez nekakva očekivanja od same sebe i onda bi se možda iskristalizirala neka slika. Mislim da sam u prvih šest mjeseci možda napravila tri slike. Taj odlazak od doma do ateljea bio je malo katarzičan – malo bih ostavila Hanu majku doma, koja se našla u neočekivanoj i jako nepovoljnoj situaciji, koju su drugi možda malo i sažalijevali te otišla zapaliti cigaretu u atelje. To je bio i buntovan čin s moje strane jer nisam se htjela osjećati kao da se moju situaciju treba sažalijevati (težak porođaj i to što sam prvih mjesec majčinstva provela u viziti kod svoje bebe na Rebru, a zatim lavina svakakvih prognoza), nego sam išla malo glumiti kao da se ništa oko mene ne događa i sad sam tu i pušim tu cigaretu i nemam nikakve brige na svijetu osim da zatvorim prozor kad izlazim iz ateljea. Trebalo mi je to da se refresham i vratim u realnost u kojoj sam se našla. Tada sam najviše slikala mrtvu prirodu. Cvijeće u vazi. Nešto možda malo banalno i zapravo nepovezano sa životnom situacijom. Nešto inscenirano, predvidljivo i možda mrvu dosadno.“
Dok uređuje ljiljane i svojoj imenjakinji Hani daje u ruke jedan od autoportreta, kaže: „Zapravo me inspiriralo što se slučajno isto zovemo. Hana umjetnica, Hana model. Možda i nije slučajno – umjetnik je sam svoja tema, uvijek, čak i u narudžbi, mora pronaći nešto u sebi i dati nešto iz sebe.“
