„OKO i Marina su ista osoba, uvijek su i bile“, govori mi Marina Mesar nakon što je u studio uletjela s gomilom rekvizita, tkaninom sa svojim crtežima koju će omotati oko Hane, ljiljanima koje je pomno birala i jaknom za „gradski, realni feeling“ te gomilom – ali vjerujte mi, TONAMA, dobre energije i smijeha.
„OKO je nastala na prvoj godini Likovne akademije, kad sam shvatila da želim raditi crteže po ulici i da ne želim da itko zna da sam to ja. Prođeš ulicom, vidiš svoj rad, nasmiješ se i samo nastaviš hodati dalje. Marina je kreativni izvor za sve, a OKO je poslovni aspekt istog. Marina ima potpunu slobodu smišljati nove stvari, ideje i maštati, a OKO treba naći način kako određenu stvar izvesti, gdje i kako osigurati sve potrebno. Pomaže mi ta raspodjela.“
Danas zvuči nevjerojatno da je Marina nakon srednje škole punih sedam godina čekala da upiše Akademiju. „Život je imao neke druge planove i trebalo se što ranije osamostaliti i krenuti zarađivati pa sam odmah nakon škole primijenjene umjetnosti počela raditi i tako sljedećih sedam godina. Dosta mojih profesora nije shvaćalo zašto nisam otišla na Akademiju jer se to od mene nekako očekivalo, ali nikad nisam bila tip koji previše dijela svoju intimu. Jednostavno sam mislila da je Likovna akademija za druge ljude. Tek s 24 godine mi se pojavila misao da je možda ipak moguće da i ja odem na studij. Trebalo mi je neko vrijeme da smislim financijski dio. Prvi put nisam prošla. Nakon tog sam se toliko zainatila samoj sebi da sam radila, dolazila doma i nakon tog učila povijest umjetnosti i crtala pripreme za prijemnu mapu. Oficijelno sam postala studentica Likovne akademije u Zagrebu sa svojih 25 godina. Prvih nekoliko mjeseci djelovalo mi je to kao potpuno čudo. Bilo mi je nevjerojatno da ne idem na posao, nego na predavanja. Nisam bila tolerantna na gubljenje vremena i na besmislene razgovore koji ne vode nikamo.
Zanimalo me apsolutno sve što sam mogla doznati o umjetnosti, od ezoterije do povijesti i poslovanja. Bila bih na Akademiji do zatvaranja većinu dana i onda bih još crtala i doma. Mislim da se bilo što u životu radi u toj količini da bi moralo imati neke rezultate. Često govorim da neću prestati raditi dok ne umrem i stvarno to i mislim. I kad se krećem kroz grad, često nadograđujem stvari oko sebe. Vidim neki natpis ili zgradu ili dizajn objekta i unutar mašte ga popravljam, mijenjam boju. Kao da postoji određeni imaginarni filter kroz koji sve, ali baš sve oko sebe vidiš na neki nadograđen način. Zato je radna disciplina najvažnija stvar na svijetu. Kad već vidiš kako bi većina stvari mogla biti bolja, onda je važno imati kondiciju rada i fokusa da radiš svaki dan. Da stigneš mijenjati svijet oko sebe.“
Zajedno se penjemo na krov visoke zgrade u Novom Zagrebu u golden hour, vrijeme zalaska sunca. Marina omotava Hanu u plahtu koja postaje umjetnički couture. „Njezina krhka fizička građa u kombinaciji s osjećajem nadmoći nad cijelim gradom činila mi se kao super kontrast. Jednako tako je bilo i sa samom izvedbom haljine koja naglašava siluetu i urbane jakne koja je sama po sebi ‘gruba’, ali ručno je oslikana cvjetnim uzorkom, i to bijelom bojom koja joj daje osjećaj kao da je zaštitni plašt. Oduvijek volim simbole. Odrastajući u katoličkoj okolini provela sam pola djetinjstva čitajući Bibliju. Oduvijek su me zanimale religije svih vrsta, mitologije, različita vjerovanja i praznovjerja među ljudima. Putujući svijetom primijetiš koliko je ljudi zapravo izgubljeno u ovom današnjem kaotičnom digitalnom svijetu. I baš zato sam počela crtati likove zaštitnika. Netko meni da snagu kad mi treba u određenom trenutku, nekome ja dam snagu kad im treba. Vjerojatno to i jest poanta čovječanstva.“
Dok promatram kako slaže styling na Hani, pitam se koliko joj je osobno moda važna. „Posjedujem neke zanimljive komade i dosta različitih engleskih odora (klasičnu crvenu jaknu njihove garde, vatrogasni i pomorski sako). No osjećam se najugodnije u hudicama i crvenim jaknama svih oblika. To je moja zaštitna uniforma, a na leđima je nacrtan neki moj zaštitnik – da mi čuva leđa, jasno“, smije se.
Puno se smije dok radimo. Sunce je tijekom snimanja zašlo. Nalazimo se u sumraku – Marina i cijeli tim. Okrene se prema meni na vrhu te zgrade, bez imalo straha i kaže: „Znaš kad sam shvatila snagu umjetnosti? Kao klinka sam završila kod ravnatelja na nekoj prodici. Iza njegovih leđa nalazio se moj ogroman crtež suncokreta. Sjećam se kao danas: on je odrastao i kori nas, a mi maleni i jedva dosežemo pod nogama, ali i dalje je nešto što je nastalo mojom rukom toliko moćnije od njega. A u osnovnoj školi sam prvi put naučila da se od umjetnosti vjerojatno može i živjeti, iako nas svi uvijek uče drugačije. Naime, dolazila bih u školu subotama. Same – učiteljica i ja. Ilustrirala sam tekstove drugih učenika. Tako je nastajao školski časopis. Učiteljica bi mi davala plaću u obliku 10-ak tramvajskih karata. Bila sam najponosnija na svijetu. Ja sam i dalje ista ona mala Marina koja je crtala na podu u svojoj sobi, samo što me sad za to ljudi plaćaju i zbog tih istih crteža putujem svijetom. Pa neka mi neko kaže da život nije magičan!“
