Luisa Pascu ime je koje morate upamtiti, rekla mi je novinarka koja prati kulturu više desetljeća, koja je i prijateljica i neka vrsta umjetničke savjetnice. Istu stvar mi je ponovila i kolegica autorica, slikarica koja je dio ove priče: „Luisa slika neopisivom lakoćom. Voljela bih jednog dana imati njezin rad u svojoj kolekciji.“ Luisa Pascu ime je koje morate upamtiti, rekli su mi više puta tijekom istraživanja za ovaj editorijal, pa i ja ponavljam, poput mantre, u nasljeđe čitateljima: srećom, dovoljno je posebno da vam ostane zauvijek u sjećanju čim ga prvi put čujete.
„Moja majka je iz Osijeka i završila je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu prije nego što je upisala poslijediplomski studij slikarstva u Beču. Prezime Pascu je rumunjsko. Moj otac je iz Rumunjske u Beč doputovao kao tinejdžer i također upisao Akademiju. Tamo su se zbližili i osnovali obitelj. Majka mi je nadjenula ime inspirirana imenom susjede iz Beča, Talijanke koja se zvala Luisa. Imam veliku sreću i privilegij što su mi roditelji slikari jer mi pomažu savjetima kad god zapnem.“
Luisa djeluje kao introvert, kao djevojka koja puno razmišlja, koja djeluje, ali malo toga verbalno dijeli. Međutim, kad krene proces rada, potpuno je u kontroli: zanima je kako što izgleda na fotografiji, spremna je vrlo brzo razumjeti prijelaz iz jednog medija (fotografija) u drugi (slikarstvo). Riječi njezine kolegice rezoniraju u meni tijekom cijelog snimanja jer Luisa doista nevjerojatnom lakoćom improvizira, shvaća modeling kao da joj nije prvi put da ručno oslikava žensko tijelo da bi se uklopilo u njezin diplomski rad, inače naslikan na pločicama, vrlo teškim pločicama.
„Kupaonica je nastala kad sam pronašla veliku, napuštenu hrpu keramičkih pločica u hodniku Akademije. Počela sam ih koristiti kao slikarsku podlogu za motiv tijela iz više razloga, a jedan od njih je bio taj što mi se sviđa fragmentirani prikaz tijela koji odgovara fragmentiranom prostoru koji pločice stvaraju. Želja za stvaranjem djela u kojemu su svi sastojci međusobno ovisni (podloga zahtijeva prostor, prostor zahtijeva tijelo, tijelo zahtijeva podlogu i prostor, i tako u krug) i želja za širenjem slike izvan okvira platna postupno su me dovele do stvaranja ‘Kupaonice’ koja za mene predstavlja detaljnu analizu tijela te razgovor između slikarstva, motiva i prostora. Tijelo, bilo ono muško ili žensko, neiscrpan je izvor umjetničkog diskursa. U ovom radu, kao i u velikom broju mojih prijašnjih radova, tijelo stvoreno u tehnici slikarstva ima svrhu simbola, nečega što je oslobođeno društvenih pravila te sada ima priliku da jedina pravila kojima se mora pokoravati budu pravila slikarstva. Što se tiče teme roda, uvijek mi je zabavno proučavati što smatramo ženstvenim, a što muževnim na ljudskome tijelu, pogotovo u intimnim radnjama kao što su tuširanje, svlačenje, poziranje ili poljubac.“
Dok sam pripremala tekst, skrolala sam po Luisinom Instagramu, ali i tragala za njezinim radovima koje smatra dovršenima i koje je stavila u prodaju. Mnoga tijela, mnogi poljupci, ali i prizori iz svakodnevice – toaleti, hladnjaci, hrana… „Razmišljam i razvijam ideje stalno i usputno – dok šećem, dok čekam tramvaj, dok sam u dućanu... Pokreću me stvari koje me nasmijavaju, zbunjuju, frustriraju ili rastužuju. Kompleksni osjećaji kod pojedinca često izbijaju u malim trenucima tijekom dana, kontroliraju njegove kretnje, navike (sadržaj frižidera) i odnose (način na koji grli ili ljubi partnera). Na razini društva ti su osjećaji vidljivi u načinu na koji formuliramo rečenice, u društvenim konvencijama i u vizualima poput reklama.
Inspiriraju me ti slučajni pomaci, nespretna komunikacija, simptomi i indikatori.
Kad sam upisala Akademiju, osjećala sam se kao da mi je život počeo. Bila sam u konstantnom stanju ushita i iznenađenja jer nisam znala da je moguće na jednome mjestu pronaći toliko zanimljivih, pametnih i kreativnih ljudi. Sa sigurnošću mogu reći da su najveći utjecaj na mene i moj kreativni razvoj imali moji prijatelji i kolege. Ozračje na Akademiji je magično i motivira čovjeka čim uđe u zgradu. A dobri profesori su mi pomogli jer su mi se njihove rečenice i savjeti urezali u pamćenje pa sada imam nešto kao priručnik u glavi. Bez rada bih bila izgubljena. Ganjam osjećaj ispunjenosti ili ekstaze koji nastupa kad sve ‘sjedne na mjesto’ – ideja, izvedba, koncept, prezentacija. Najviše volim raditi ujutro, trijezna i naspavana, s glazbom koja svira u pozadini.“
Tijekom snimanja i u studiju se sluša glazba: promatram Luisu kako oslikava strpljivu, mega profesionalnu Hanu koje se dugo ne pomiče, da bi se savršeno uklopila u Luisinu viziju i rad. „Kontrast žive žene na ‘neživom’, odnosno nestvarnom i naslikanom tijelu, bio je točka na ‘i’ mojoj koncepciji ‘Kupaonice’. Unutar tih pločica neprestano sam se igrala s granicom između stvarnog (opipljivost pločice, zalijepljene dlake, boja koja ne prikazuje tijelo nego prikazuje boju koja curi ili blijedi) i nestvarnog (iluzionizam slikarstva). Na nekoliko se mjesta osjećam kao da otkrivam ‘pravu’ istinu djela ispirući boju kojom sam naslikala tijelo i otkrivajući ono što je zapravo tjelesno u cijelom tom radu, a to je keramika. Ovaj trenutak razotkrivanja sada je pojačan prisutnošću stvarnog tijela koje pločice vraća na početak, podsjećajući nas na njihovu svrhu. Istodobno, Hana (model) kao da je oživjela prikaz Frana (naslikani model) zrcaleći njegove dimenzije i položaj tijela. U završnom obliku ove suradnje, a to je fotografija, Fran i Hana funkcioniraju na istoj razini, kao reprezentacije ljudskoga tijela.“
