"Nije to skupo, nego si se ti loše udala", stara je uzrečica koja bi se, da su naše prabake slučajno žive, u ovo vrijeme zastrašujuće inflacije koristila češće nego ikad. Nastala u doba kada žene nisu radile, već su sve novce u kuću donosili muškarci, duhovito je opisivala relativnost visine cijena bilo čega, nabijajući na nos loš izbor partnera onim ženama koje si udajom nisu omogućile lagodan život. U vrijeme kada su žene bile praktički roba, vlasništvo muškaraca koji su s njima mogli što su htjeli, debljina bankovnog računa muškarca bila je temeljni pokazatelj vrijednosti jedne žene. Što je on bio bogatiji, to se ona bolje udala, tj. prodala, a dalje od toga da se uda i rađa nije imala šta ni gledati – to joj je bila jedina funkcija.
Danas žene imaju mogućnost raditi i biti financijski neovisne o muževima/partnerima, pa smo ovu uzrečicu pretvorili u "nije benzin skup, nego ti nemaš službeni auto" (jednako problematičnu, samo po drugoj osnovi), ali politička korektura narodnih izreka nije riješila pitanje odnosa financija među partnerima. U ovoj novoj, pomalo nejasnoj podjeli partnerskih uloga, pitanje financija je nekako ostalo visjeti u zraku. Ako ja sada radim, zarađujem i mogu sama sebe uzdržavati, što trebam očekivati od partnera? Da zarađuje jednako? Više? Manje? Smijem li uopće imati neka očekivanja o financijskom statusu partnera ili me to čini izdajicom svega za što su žene tako krvavo borile? Ako želim biti „prava“ feministkinja, mora li mi biti svejedno kako on stoji financijski, isto kao što sam u prvom srednje morala pušiti cigarete ako sam htjela bit "prava" kulerica?
Izvor: Unsplash
Nedavno se poveo razgovor o toj temi od strane dviju uspješnih mladih žena (dakle same sebe uzdržavaju) i vox populi je požurio zaključiti da su žene koje kažu "želim da moj partner zarađuje kao ja ili više od mene" promicateljice seksističkih, patrijarhalnih stereotipova i obične "sponzoruše". Na prvu loptu, to se može tako protumačiti. Čekaj, mi se desetljećima borimo da budemo ravnopravne muškarcima da bismo sad rekle "ja bih ipak da on više zarađuje"? Vraćamo se nazad u pedesete godine prošlog stoljeća? Onda se stvarno ponovo svodimo na robu, umanjujemo svoju vrijednost i pljujemo po svemu što nam je feministička borba teškom mukom donijela.
Ali što ako je upravo suprotno? Što ako žene koje kažu "ako ja imam, i on treba imati", time zapravo uvećavaju svoju vrijednost? Što ako je želja da imaš partnera koji ti je ravnopravan ili superioran u financijama izraz elementarnog samopoštovanja? Poštovanja koje bi svaka žena trebala imati prema sebi pa ga samim time tražiti i od svih drugih osoba, a posebno partnera. Uostalom, još uvijek živimo u društvu gdje se vrijednost muškarca (nažalost) mjeri količinom kapitala koji ima u vlasništvu. Prema bogatim muškarcima se društvo odnosi s velikim poštovanjem. Mediji ih glade perom po stražnjici. Svi im se ulizuju ne bi li se malo tog bogatstva prenijelo na njih poput magične prašine. Ali kad jedna žena – uspješna žena, koja je to isto i sama ostvarila – kaže "ja želim muškarca koji ima novaca“, ona je "sponzoruša"? Tko je tu zapravo seksist?
Kao što znamo, žene danas rade izvan kuće i zarađuju svoj novac, dakle preuzele su tu tradicionalno mušku ulogu i financijski su osnažene. Međutim, muškarci nisu istovremeno preuzeli tradicionalno ženske uloge. Ne, unatoč tome što žene rade i zarađuju, u 83% hrvatskih kućanstva te iste žene odrađuju ili sve ili većinu kućanskih poslova. Pazite, govorimo o zajednicama gdje i žena i muškarac rade, ona domaćinstva gdje radi samo jedan partner su isključena iz ove statistike. Osamdeset tri posto, hej! Znate što to znači? To nije nikakvo financijsko osnaživanje žena. To je čista eksploatacija. Dakle možemo se prestati praviti da nam je sama činjenica da radimo izvan kuće za plaću donijela ravnopravnost. I naravno da se žene pitaju – čekaj, šta ja tu zapravo dobivam? Koja je uloga mog partnera ako ja radim sve? Jer jednom kad prođu leptirići zaljubljenosti i krene stvaran život, počnu se postavljati neka manje pjesnička, a više matematička pitanja.
Svaka diskriminacija, pa tako i diskriminacija žena kao spola, počiva na percepciji manje vrijednosti jedne skupine u odnosu na drugu. Da su žene i danas diskriminirane, jasno je kao dan. Jasno je i da ovo što nam je feministička borba do sada donijela nije dovoljno jer zaista jesmo eksploatirane. Stoga se ne čudim da mlade žene danas traže kako iskazati svoju vrijednost i rade to na različite načine, pa čak i one koji se na prvu mogu činiti kao da je zapravo umanjuju. Za razliku od starijih generacija, barem im je odgojem usađen neki osjećaj vlastite vrijednosti, a to je ishodišna točka za bilo kakvo ostvarenje ravnopravnog položaja sa spolom kojem je taj isti osjećaj usađivan stoljećima. I zato ih podržavam svim srcem.
U idealnom svijetu, svaka bi žena sama sebe voljela i poštovala i dobila to isto od cijelog društva. Uostalom, svaka psihoterapija na kojoj završimo, svaki "rad na sebi" se u konačnici svodi na pronalaženje istinske ljubavi prema sebi, prihvaćanja sebe, otkrivanja vlastite vrijednosti i samopoštovanja. Zašto bismo onda svojevoljno pristajale na manje od onoga koliko vrijedimo, ako mislimo da vrijedimo dovoljno da od partnera nešto i zahtijevamo?
Ovdje ne pričamo o scenariju gdje žena ne radi ništa osim kućanskih poslova i na financijskoj je milosti i nemilosti muškarca kao prije 200 godina. To srećom više nije naša stvarnost, osim za one žene koje su to same odabrale, ali za razliku od onog vremena danas mogu iz takvog odnosa izaći. Govorimo o tome da žene traže da im partner može pružiti ono što same sebi već pružaju. To se ne zove seksizam, nego samopoštovanje. Ako ste žena, ponovite si tu riječ još jednom. Samopoštovanje. I to samopoštovanje ne treba osuđivati, nego pozdraviti. Da imamo više žena kojima je odgojem usađeno samopoštovanje, ne bismo danas bile tamo gdje jesmo – borile se za elementarna ljudska prava jer se ne usudimo tražiti ono što nam pripada, jer su nas stoljećima učili da manje vrijedimo i prihvatimo što god nam se ponudi. Pa nećemo valjda same to dalje podržavati.
Svaka žena ima pravo donijeti odluku u kakvoj će partnerskog zajednici živjeti i to trebamo podržati dok god njezin izbor govori "ja vrijedim". Za neke će žene to biti financijski ravnopravan ili superioran partner. Za neke će žene to biti onaj koji se brine o kući i djetetu dok ona zarađuje za oboje. Za neke to neće ni biti partner, nego partnerica, a za neke pitanje financija možda uopće neće biti stavka. Tko smo mi da im sudimo? Posebno ja kao žena im neću suditi jer je podrška drugim ženama nulta točka svake priče o feminizmu. Sve žene svijeta za mene su kraljice, zaslužuju sve što požele i ja im svim srcem želim da im se to i ostvari.
